Citat iz naslova izrekao je u filmu Hakeri (Hackers, 1995. na IMDB; Hackers na Wikipedii) navedeni lik kojeg glumi Jonny Lee Miller skupa sa mlađahnom Angelinom Jolie (Kate Libby alias Acid Burn) u pomalo naivnoj priči o hakerskom (polu)svijetu gdje se čuda rade s Pentium P6 baziranim laptopima (taj se procesor pojavio iste godine i film je poslužio kao zgodna reklama) na kojem se vrte maštoviti operativni sustavi, tipkovnice imaju neke čudne simbole, a ekipa iz filma divi se 28.8 kbps modemu. U filmu Acid Burn odnosno Angelina baca frazu I want to triple the RAM, a i Crash gleda sasvim dobar videozapis na laptopu, uključuje sprinklere u svojoj školi i mijenja redoslijed paljenja svjetala na semaforima; na internet se spaja preko telefonskih govornica, a tu i tamo vide se obrisi MacOS-a, a The Plague aka Eugene Belford s jednom varijantom crva prevrće tankere, krade novac kojeg trpa na račun u off-shore banci i gura ekipu hakera u gadnu frku. U filmu se čak pojavljuje konceptualna verzija igre WipeOut za Playstation (Dade nadmašuje highscore koji je napravila Kate).

Osobno, film mi je izuzetno drag zbog sjajne atmosfere i dobrog soundtrack-a. Jest, maksimalno odstupa od tadašnje računalne realnosti i gotovo je posve fiktivan. Ono što mi uvijek privuče pažnju dok gledam serije i filmove jesu upravo računala i softver čije se korištenje prikazuje. Dok neki uraci imaju potpunu fikciju koja mahom služi samo za reklamu, svidjelo mi se korištenje nekih, recimo to tako, novijih pojmova i fraza, posebice vezane uz web [neću nadodati i 2.0 ].

Tako je u jednoj od epizoda CSI: Miami (ne znam točno koja epizoda) spomenut blog kao alat kojeg je koristila tajnica kako bi pisala o kriminalu u tvrtki u kojoj je radila; u istoj seriji dosta se koristi Blackberry te mobilni uređaji Motorole (i u ostalim CSI franšizama je slično), kao i razne varijante social-networking-a (postanje fotografija, filmova i sl.). U epizodi 5 četvrte sezone CSI: New York isprepliću se stvarnost i virtualni svijet naširoko znanog Second Life-a. U realnosti, stvoren je i CSI: NY virtual team unutar navedene igre, a cilj je pronaći Venus, lik koji hladnokrvno piruje pištoljem s prigušivačem u spomenutoj epizodi. Osobno, svidjela mi se ta ideja i interakcija; epizoda nije okončala priču jer Venus nije uhvaćena i vjerojatno će (nisam previše čitao o tome, no zasiguno ima po forumima i sl.) i događaji u Second Life i CSI:NY VT odigrati ulogu u stvaranju nastavka priče.

Čini mi se kako danas stvarnost uspijeva pratiti filmski prikaz i maštu, iako će do GUI-a (Graphical user interface) koji je vidljiv u, primjerice, CSI franšizama, još potrajati: virtualni monitori osjetljivi na dodir, polu-umjetna inteligencija u softveru koji točno zna kako izrotirati otisak prsta ili gdje presjeći 3D vizualizaciju metka izvađenog iz žrtve, a sve to u vrhunski dizajniranom i oblikovanom softveru u milijunima boja, nadasve dopadljivom i uočljivom. Osobno, najkorisnije komade softvera koje sam koristio nisam baš zapamtio po lijepom izgledu, već po svojoj upotrebljivosti.

Iako svi ti efekti ipak imaju ulogu napraviti film ili epizodu što atraktivnijom, drago mi je što se sve više koriste stvari već viđene u realnosti, jer odmah se to bolje reflektira na samu smislenost i realnost radnje, a efektno posluži i kao reklama za nešto što je uglavnom besplatno i široko dostupno…

Related posts:

1. Dosjei X – Želim vjerovati
2. Get the dance