Na pisanje ovog teksta potaknuo me članak u Jutarnjem listu u kojem se govori o pismu predsjedniku Mesiću, a čiji sadržaj ukazuje na nezadovoljstvo građana ponašanjem ljudi koji rade u osiguranju. Posebice su istaknuti vozači i vozila u karavani koja prati predsjednički automobil.
Danijela Barišić, pročelnica odjela za informiranje ureda predsjednika (citat iz članka):
…kaže da se djelatnici MUP-a, koji čuvaju predsjednika, drže prometnih zakona i propisa. Barišić tvrdi da MUP-ovci paze na sigurnost u prometu, a kao jedan od argumenata navodi da se i sama često vozi u predsjedničkoj koloni te da nikada nije uočila kršenje prometnih propisa ili neopreznu i opasnu vožnju.
Nažalost, ponašanje policijske pratnje (ne samo kad se vozi predsjednik, već i premijer) omogućeno je zakonski (zakon o sigurnosti prometa na cestama):
VOZILA POD PRATNJOM
Članak 148.
(1) Vozilima pod pratnjom, u smislu ovoga Zakona, smatraju se vozila koja prate pripadnici policije i vojne policije s posebnim policijskim vozilima opremljenim uređajima za davanje posebnih zvučnih i svjetlosnih znakova crvene i plave boje, kao i ta policijska vozila, i to za vrijeme dok se ti znakovi daju.
(2) Vozač koji na cesti susretne vozilo ili kolonu vozila pod pratnjom i vozač kojega sustigne vozilo ili kolona vozila pod pratnjom dužni su zaustaviti svoje vozilo, noću umjesto dugih svjetala upotrijebiti kratka svjetla za osvjetljavanje ceste, držati se naredbi koje im daju osobe iz pratnje i kretanje nastaviti tek nakon što prođu sva vozila pod pratnjom.
…
(5) Radi omogućavanja nesmetanog prolaska vozilima iz stavka 1. ovoga članka, pješaci su se dužni ukloniti dok ta vozila prođu.
(6) Novčanom kaznom u iznosu od 500,00 kuna kaznit će se za prekršaj vozač ako postupi suprotno odredbi stavka 2. ovoga članka.
(7) Novčanom kaznom u iznosu od 300,00 kuna kaznit će se za prekršaj pješak ako postupi suprotno odredbi stavka 5. ovoga članka.
Glasnogovornica ima pravo, nije prekršen niti jedan zakon. Problem je u interpretaciji toga zakona, kao i mnogih ostalih u nas, koji se često shvaćaju malo prekruto: pravo je ipak prilično živa materija i treba primjenjivati logiku i zdrav razum prilikom donošenja odluka (ovo sam čuo iz usta više sudaca i odvjetnika; zato i postoje presedani, odnosno sudska praksa) i nije sve u slijepom provođenju propisa i pravila.
Sjećam se jedne komične situacije pred Klinikom za traumatologiju u Draškovićeovoj (na Staru godinu); pred tom je bolnicom tramvajska stanica i nešto oko 23 sata iz tramvaja izlazi pripiti dvadesetogodišnjak koji sav vesel pjeva i nosi bocu koja mu ispada iz ruke i razbija se. Na njegovu nesreću, uskoro u tu istu bolnicu u posjet dežurnom osoblju treba doći jedan od dvojca premijer-predsjednik i oko bolnice je bataljun osiguranja. U tili čas nesretnika okružuju četiri uniformirana čovjeka, dolazi marica i dečko je promptno uguran u nju, nakon čega se ista velikom brzinom i pod sirenom udaljava od mjesta događaja. Zakon je ispoštovan, niti jedan propis nije bio prekršen. Jedino je dečko ostao sasvim izbezumljen i vjerojatno mu je isto još i danas u sjećanju…
Mnogi su pisali kako nema tog zakona u nas koji se ne može saviti u vlastitu korist ili obranu, a ja bih nadodao kako poimanje zakona i prava u nas gotovo pa u pravilu nema velike veze s pravdom ili moralom.