Iako nisam imao snage odgledati finale do kraja jer sam protiv Francuza pogubio previše živaca, moram reći kako danas još jednom imamo pravo osjećati se kao pobjednici - dati izjave kakve su dali Metličić, Balić, Dominiković i ostali zaista pokazuju da su naši zaista s razlogom među najboljim svjetskim reprezentacijama. Sam pogled na to da su Danska i Hrvatska ispred Nijemaca i Francuza, puno govori. Danskoj zaista svaka čast, jedini su nas (dva puta) pobijedili i zasluženo su na krovu Europe. Spoznaja kako u najboljih osam igrača prvenstva imamo dvojicu (Balić, Vori), jednako kao i prvaci i trećeplasirani, puno govori.
Balić je predvodio ovu ekipu, ali svaka od prve tri reprezentacije ima jednog igrača koji donosi prevagu: uzmite Hvidta Danskoj (124 obrane u 8 utakmica!!!) ili Nikolu Karabatića Francuzima (MVP prvenstva, dijeli mjesto najboljeg strijelca s 44 gola s Christiansenom iz Danske i našim Ivanom); to više neće biti iste momčadi i svaka od njih upravo zbog toga odskače od drugih i upravo zato su svi oni pobrali veliki pljesak na otvorenoj sceni.
Jest, svi bismo voljeli da smo prvaci, no i ovo je pobjeda i to velika. Ne treba se zavaravati, iako mi imamo sjajne igrače, imaju i ih i drugi. I vrlo je teško dugo biti u vrhu, ni Francuzi ni Nijemci ni Danci ne mogu garantirati da će sa apsolutno svakog natjecanja donijeti medalju. Praktično, na svim natjecanjima od 2003. naovamo (SP, EP, olimpijada) u prvih 5 uvijek su bili samo Francuska, Njemačka i Hrvatska - nema Rusije, današnjeg euro-prvaka Danske, straha-i-trepeta devedesetih Švedske, Španjolske…
Jack Welch provlači tezu biti broj jedan ili dva u poslu kojim se baviš na globalnoj razini, jest onaj pravi uspjeh. Smatram kako smo mi vrlo blizu tome i da će konačna potvrda doći na SP 2009. u Hrvatskoj, iako mirne duše se može reći kako ova ekipa i bez toga zaslužuje posebno mjesto u povijesti rukometa - nema više dekadentnih igrača od 140 kg i spore, mrtve igre. Rukomet je postao atraktivan i brz, za razliku od košarke koju u nas brani još jedino Zadar - u posljednjih nekoliko mjeseci opće potonuće sporta među obručima u nas potvrdili su Cibona, reprezentacija, nesređeni odnosi u savezu i tako dalje… Rukometaši bi im mogli poslužiti kao primjer.
Bravo dečki, još jednom, iako na forumima i komentarima članaka po portalima ima čitav bataljun nezadovoljnika i dobra količina standardnih poziva na revoluciju i radikalne promjene…