Na ovom sam blogu već spominjao film Hakeri gdje se u nekoliko scena demonstrira mogućnost besplatnog telefoniranja preko telefonskih govornica. Iste su u Hrvatskoj još uvijek dosta zastupljene, iako im je korištenje drastično palo, zbog sveopćeg prodora mobilne telefonije i ostalih načina komunikacije (kao što je VoIP i slično). Niti cijena od 0,80 kuna po minuti za poziv na fiksnu liniju nije baš najjeftnija. Jest, telefonske kartice su prilično popularne za skupljanje (osobno poznajem nekoliko ljudi koji su ih skupljali ili ih još prikupljaju) i postoji katalog kartica u PDF formatu. Osobno mi je bilo jako simpatično kao klincu pronalaziti telefonske kartice u aparatima jer su ljudi mislili kako ih trebaju ostaviti u njima nakon što obave razgovor (nerijetko je znalo ostati i po nekoliko desetaka implusa; tako su se na početku kartice vrednovale). Bilo je to početkom devedesetih.

Nakon toga mi je telefonska govornica postala posve nezanimljivom sve do negdje 2000., kada sam saznao za sjajan štos od kolege mi s FER-a: bilo je potrebno uzeti neki uređaj (a najbolje je bilo uzeti mobitel, jer je već tada postao masovno dostupan) koji je proizvodio tonove koji daju tipke na telefonu (svaki broj ima svoju dužinu i visinu tona, zato se isto takvo biranje zove tonsko, za razliku od pulsnog). Dakle, kao osnovu bilo je dovoljno podesiti mobilni telefon da prilikom pritiska na tipku daje ton.

Nakon toga trebalo je napraviti slijedeće:

• s mobilnog telefona (ili na neki drugi način, no taj je bio najjednostavniji jer se moglo stajati direktno kod govornice) nazvao se telefon u govornici (što isto tako nije bio problem jer je na svakom telefonu pisao njegov broj)
• telefon je trebao odzvonito dva-tri puta nakon čega se prekinuo poziv s mobilnog telefona
• slijedeće je bilo ključno: u roku od najviše sekunde nakon prekida bilo je potrebno podići slušalicu na aparatu u govornici
• ako je sve prošlo OK, nije se trebalo čuti ništa i tada je samo bilo potrebno prisloniti zvučnik mobilnog aparata na slušalicu, i to na dio s mikrofonom i otipkati broj koji se htjelo nazvati (zato je bilo potrebno podešenje da tipke daju tonove)

Spomenuti je mini-hack bio pravi hit u studentskim domovima gdje se masovno telefoniralo besplatno; no nije dugo trajalo jer je ondašnji HT uočio masovno povećanje prometa s govornica, a prodaja telefonskih kartica je bila u padu. Bug je popravljen, na žalost mnogih studoša i rat je na kraju dobio “domaći” telekom kroz visoke cijene.

Slično se događalo i sa stranim centrima za SMS; sjećam se kako ih je negdje 2001. bilo u nekih mjesec-dva oko 10; neki su trajali svega dan-dva, no jedan se zadržao gotovo 10 dana; u to sam vrijeme slao abnormalnu količinu SMS-ova i dobrano iskoristio glitch sustava. Nažalost, taj je broj bio i posljednji koji je radio i besplatno SMS-anje otišlo je u povijest.