Arhiva za tag svjetsko prvenstvo

Lobiranje za put u Švicarsku i Austriju

Do europskog prvenstva u nogometu koje će obilježiti sportsku 2008. (uz olimpijadu u Pekingu) preostalo je još 99 dana i pomalo će sve novine i sportski portali početi (ne)namjerno lobiranje za igrače koji bi se trebali naći među 23 izabrana na Bilićevom popisu.

Tako je kolumnist Jutarnjeg Tomislav Židak još prošle subote, na dan kad je Eduardu polomljena kost u nozi, objavio članak kako Bilić već zna 23 igrača koja će voditi na EURO. Da Silvina ozljeda, koja je kao lančana reakcija u nuklearnom reaktoru munjevito ispunila kompletan medijski prostor u nas, natjeravši Novu i HRT na slanje novinara u London te na desetke i stotine članaka na portalima i blogovima, otvorila je jedno mjesto u ekipi vatrenih.

Net.hr donosi priču o sjajnoj formi Olića i Petrića, koji imaju sjajan učinak u Bundesligi i koji se nameću kao logičan izbor za prvu jedanaestoricu, barem po trenutnoj formi.

Ono što je u svakom slučaju vrlo zanimljivo jest svojevrstan pritisak medija koji se stvara pred odlazak reprezentacije na veliko natjecanje. Prvi pritisak iskusio je Ćiro nevođenjem Nenada Pralije u Englesku 1996. Ponovno je istu stvar Ćiro osjetio i pred SP 1998., kada je kao pripremnu utakmicu reprezentacija igrala s igračima koji nisu figurirali za vatrene, a izabrali su ih novinari. Ako me sjećanje ne vara, vatreni su izgubili s 4:3, a čitav je Maksimir zlurado skandirao “reprezentaciji novinara” i zviždao vatrenima. U to je doba izašao i članak u Globusu gdje je Tomislav Ivić u 3-4 kartice teksta izbacio najnetočniju i najpogrešniju prognozu o ishodu SP u Francuskoj - praktično, članak je predstavljao njegov osobni obračun s Ćirom i unaprijed-pokapanje reprezentacije i njenih ambicija. Naravno, pokušao je lobirati kako bi se trebali voditi neki drugi igrači.

Slično su proživljavali i Jozić i Barić, koji su išli u inaćenje, pa su uigranu postavu počeli miješati kao špil karata. Cico Kranjčar je zbog jednog poraza protiv Brazila, konfuzne igre protiv Australije i nevođenja nekih igrača iz stanovite menadžerske agencije dobio cipelu, a prije SP-a bio je suočen s ogromnim lobiranjem u medijima, kojima nije popustio, ali na kraju mu se to nije nikako isplatilo.

Otvaranjem jednog mjesta u reprezentaciji upravo u najosjetljivijem dijelu, onom napadačkom, gdje je i najveća konkurencija, stvorilo se plodno tlo za svakojako lobiranje. Jer, tko će uskočiti? Tu su Kalinić, Mandžukić, Budan i Klasnić, a dvojica će sigurno otpasti, možda i više njih ako se npr. Bjelanović dramatično digne u formi ili se još netko ozlijedi (ne dogodilo se).

Tako će se kroz medijski prostor narednih 99 dana moći čitati svakojaki savjeti, analize, razmišljanja, najave, prognoze i slično, kojima niti jedan izbornik osim Ćire nije odolio - posljednja se tri puta uvijek dogodio pad na psihološkom planu. Naravno, nakon prvenstva uvijek je slijedilo barem dvostruko više pametnijih ljudi i barem pet puta više analiza nego prije natjecanja.

Nadam se kako se ovog puta neće dogoditi isto…

I. svjetsko prvenstvo u nogometu, Urugvaj, 1930.

Ovaj je tekst, kao i ostali iz serijala o SP-ima nastao u mjesecima prije SP u nogometu 2006. u Njemačkoj. Iako je povijest i statistika dostupna na bezbrojnim stranicama, u ovoj sam seriji tekstova pokušao objediniti zanimljivije činjenice iz nekoliko izvora. Dodatno, ovaj vikend dostupnost internetu je ograničena, pa ovaj tekst malo “pokriva rupu”.

Mahom, prilična količina genijalnih stvari nastanu kao posljedica sukoba, neslaganja, ratova i inih prevrata - SP u nogometu nije iznimka.

Davne 1927. Los Angeles je dobio organizaciju Ljetnih OI 1932. Kako u SAD nogomet tad nije imao neku prolaznost (što je svojevrstan apsurd - većina naseljenika su ipak Europljani, gdje svako selo ima prije nogometni teren nego trgovinu) i kako je tinjao sukob između Međunarodnog olimpijskog odbora (IOC) i FIFA-e - eto nogometa van programa OI 1932.

i tada na scenu stupa Jules Rimet, tadašnji predsjednik FIFA-e i osoba koja se odlučila za zasebno natjecanje nogometnih reprezentacija. Ideja nailazi pozitivan odjek, odlučeno je kako će prvo Svjetsko nogometno prvenstvo biti održano u Urugvaju 1930. Nakon 2. svjetskog rata trofej koji dobiva pobjednik SP nazvan je Julesu Rimetu, čovjeku zaslužnom za stvaranje jednog od najpopularnijih svjetskih natjecanja uopće.

Zašto baš Urugvaj? Razlog je vrlo prozaičan. Naime, 1924. i 1928., Urugvaj je osvojio dvije zlatne medalje na olimpijadama, a sve do spomenutog sukoba, pobjednik na OI bio je smatran neslužbenim svjetskim prvakom. Isto tako, Urugvaj je te godine slavio 100. obljetnicu svoje nezavisnosti i bio je gotovo pa idealan kandidat za organizaciju.

Urugvaj_1930.jpgNa prvenstvo se odazvalo 13 reprezentacija (među inima i ondašnja Jugoslavija). Kako je tada vladala “genijalna logistika” i “ogromna brzina prijevoza” prekoatlantske reprezentacije su jedva došle do Južne Amerike. Put do iz Europe do Urguvaja trajao je 2-3 tjedna (!) i europske reprezentacije (Belgija, Francuska, Rumunjska, Jugoslavija) odradile su pripreme na brodovima! Zanimljivo, urugvajska je vlada pokrila putne troškove. Dvije su reprezentacije bile iz Sjeverne Amerike (SAD, Meksiko), a ostalih 7 iu Južne Amerike (Argentina, Urugvaj, Paragvaj, Peru, Bolivija, Čile, Brazil). Tadašnji velikani svjetskog nogometa ostali su - doma. Treba napomenuti da je Velika Britanija (Engleska, Irska, Sjeverna Irska, Wales, Škotska) odbijala nastupati na SP do 1950. razlog je bio u njihovu stavu: Mi smo izmislili nogomet i mi smo najbolji na svijetu. Klik na sliku donosi poster u većoj varijanti - poster je (c) FIFA, a preuzet je odavde.

Reprezentacije su bile raspoređene u 4 grupe, 3 po 3 momčadi i jednu sa 4. Pobjednici grupa igrali su polufinalne susrete.

Naravno, Urugvaj je hametice potukao sve i u finalu nakon pobjede nad Argentinom 4:2 postao prva ekipa koja je svojoj naciji priuštila nekoliko dana apsolutnog ludila i čvrsto mjesto u sportskoj povijesti. Utakmica za broncu, odnosno treće mjesto nije igrana. Zanimljivost vezana uz finale: kako se reprezentacije nisu mogle dogovoriti koju loptu koristiti, odlučeno je da se u prvom poluvremenu igra sa loptom Argentinaca, a u drugom Urugvajaca. Na poluvremenu je rezultat bio 2:1 za Argentinu…

Isto tako, argentinski predsjednik je nakon poraza zbačen s vlasti, kao posljedica razočaranja Argentinaca (!!), a svaki je urugvajski igrač kao nagradu dobio zemljiste s kućom. S druge strane, u rumnjsku je reprezentaciju igrače izabrao - rumunjski kralj (!!).

U povijesti se spominje i detalj kako je u polufinalnom ogledu Urugvaja i Jugoslavije asistent strijelcu Anselmu za vodstvo od 2:1 bio neki domaći policajac koji mu je nogom dodao loptu iz gol-auta, na zaprepaštenje reprezentativaca Jugoslavije, ali i cijelog gledališta (hvala nesvrstanom na ovom detalju).

Lucien Laurent zabio je prvi gol (Francuska-Meksiko 4:1), a Bert Patenaude postigao je prvi hat-trick iliti tri gola u zaredom u jednoj utakmici svjetskih prvenstava (SAD-Belgija 3:0, o pravom hat-tricku bit će riječi na ovom blogu).

Broj gledatelja bio je gotovo 500 000 u 18 utakmica. Postignuto je 70 golova, sto će reći gotovo 4 po susretu. Finale 30.07. je gledalo gotovo 100 000 ljudi na Estadio Centenario u Montevideu (stadion na kojem su igrane sve utakmice ovog SP). Najbolji strijelac, a i igrač prvenstva bio je, sa 8 zgoditaka u 4 utakmice, Guillermo Stábile koji prvu od pet utakmica Argentine nije igrao, a u drugoj je ušao kao - zamjena.