Ovaj vikend obilježila su, izuzev sportskih uspjeha naših plivača, dva događaja koja su uključivala priličan broj ljudi - prvi je dakako sindikalni prosvjed na kojem su vođe izvikivale standardne parole, a bez neke velike, konkretne i prije svega racionalne poruke, odnosno zaključka (osobno mislim kako je tu bilo ponajviše satire, cinizma, sarkazma i jada ljudi koji moraju živjeti s manje od 2000 kuna mjesečno) te svojevrsna propast peticije kojom se pokušalo izboriti referendum o pristupanju NATO-u.
Ta je peticija pokazala kako je prilično malen broj ljudi u nas spreman na neke konkretne poteze - 150 000 potpisa generalno nije malen broj, ali to je niti 5% punoljetnih u nas, što bi sa aspekta izbora značilo da “stranka za referendum o NATO-u” ne bi prošla na parlamentarnim izborima. Posljednjih se mjeseci priča kako 40% ispitanika ne podržava pristup Hrvatske NATO-u - gdje su danas ti protivnici?
Općenito, ova peticija u sebi implicira jednu bitnu činjenicu, po mom mišljenju, a ta je da kad se radi o idejama, metodama, načinima, vođenju i sličnom u Hrvatskoj ćete naći barem 2-3 milijuna ljudi koji smatraju kako su vrlo sposbni i pametni, no kada treba realizirati i materijalizirati svu tu pamet - naglo sve pada u vodu i sve praktično ostaje na šačici hrabrih (ludih?) - entuzijazam i trud uloženi u ovu peticiju zaista su pohvalni. Očito, organizatori su previdjeli kako ljudi u nas još uvijek prilično važu oko toga što će poduprijeti - najčešće nisu nizašto, ali vrlo dobro znaju protiv čega su, sve dokjavno ne trebaju stati iza toga.
Šteta, jedna dobra inicijativa propala je zbog velike tromosti onih koji su trebali dati svoj potpis. Je li diskrepancija između statistika potpore ulasku u NATO i potpore referendumu slučajno (pre)velika ili ne - teško je objektivno presuditi. Još nešto što se “poskrivečki” provlači jest to da ljudi imaju puno bitnijih problema od opredijeljenja za NATO.
Jasan stav nešto je što prilično nedostaje u gotovo svakoj pori našeg društva - duboko vjerujem kako naši “pregovarači” u pregovore s EU ulaze bez ikakvog početnog stajališta, odnosno jasnog stava što žele i na što su spremni pristati. Teško je očekivati nešto više na pojedninačnoj razini kad niti na ukupnoj tog jednostavno - nema.