Arhiva za tag stadioni

Najveći svjetski stadioni - Estadio Azteca

Napisao
linus.broj.dva
,
13.11.2007.
,
u Građevine, Sport i Zemljopis
. 0 komentara

estadio_azteca.jpgNakon uvodne priče o najvećim svjetskim nogometnim stadionima, te pojedinačnog opisa nekoliko sportski ne toliko bitnih (Rungrado May Day, Salt Lake Stadium i Strahov), došao je na red jedan od sportsko, odnosno nogometno najpoznatijih stadiona uopće - to je Estadio Azteca u Mexico Cityu, glavnom gradu Meksika. Ovaj je nogometni stadion, znan kao i Coloso de Santa Ursula treći najveći na svijetu - prima između 105 i 115 tisuća gledatelja (prvi broj označava broj sjedećih mjesta, dok drugi broj označava i posebna mjesta, kao što su ona za invalide).

Kada se stadion počeo graditi 1962., kao jedna od uzdanica za kandidature za Olimpijske igre 1968. i Svjetsko prvenstvo u nogometu 1970. (što je Meksiko i dobio, u oba slučaja), arhitekti nisu ništa prepustili slučaju: od najboljih tadašnjih europskih i stadiona iz ostatka svijeta preuzeta su najbolja rješenja - rezultat je bio i više no impresivan kada se stadion otvorio 1966.: 105 000 natkrivenih sjedećih mjesta, ogromno parkiralište tik uz stadion, mnoštvo ulaza-izlaza i cestovnih prilaza (čitav se stadion isprazni za 18 minuta!), sigurnosni detalji (ograde, posebno prilagođeni hodnici i stepeništa), 856 boksova (od kojih svaki ima parkiralište, boravak, kupaonicu i balkonski prostor), najbolje stadionsko osvijetljenje na svijetu (što je bilo konkretan model po kojem su rađena osvijetljenja na svim novim stadionima u Europi i ostatku svijeta) i jedna od najboljih drenaža (sustav za odvod vode prilikom kiše i pljuskova, vrlo bitno kako stadion ne bi postao kaljuža). Do stadiona vodi i laka željeznica.

Gotovo svaki detalj posvećen je gledatelju i njegovom pogledu na igralište; praktično nema lošeg mjesta i iz posljednjeg se reda može prilično uživati u nogometu. Stadion je smješten u smjeru sjever-jug kako bi sunce jednako padalo na teren tokom čitave utakmice. Isto tako, posebna mjesta za novinare i tv-kamere nemjerljivo su doprinijele razvoju televizijskih prijenosa. Stadion je potpuno zadovoljio sve FIFA-ine zahtjeve za vrhunski stadion sve do dan-danas.

Sav su trud i planiranje uloženi u ovaj objekt višestruko vraćeni; ovaj je stadion jedini koji je ugostio dva finala svjetskih prvenstava (1970. i 1986.) i na njemu su odigrane neke od klasika nogometa: od finalnih utakmica između Brazila i Italije (1970. - 4:1 za Brazil, posljednje finale koje je igrao O Rei de Futbol Pelé; zabio je prvi gol za Brazil) te Argentine i Njemačke (186. - 3:2 za Argentinu).

No, na Estadio Azteca odigrale su se još dvije utakmice koje su još poznatije od ovih finala, a sjećanje na obje obilježeno je brončanom plaketom koja stoji na ulazu u stadion.

Prva utakmica na toj plaketi jest Utakmica stoljeća (Game of the Century, Partita del Secolo), posvećena ovim riječima:

El Estadio Azteca, Rinde Homenaje A Las Selecciones De: Italia (4) Y Alemania (3) Protagonistas En El Mundial De 1970, Del “Partido Del Siglo” 17 De Junio De 1970.

Stadion Azteca odaje poštovanje reprezentacijama Italije (4) i Njemačke (3), sudionicima Svjetskog prvenstva 1970. i koji su nastupili u Utakmici stoljeća, 17. lipnja 1970.

U toj su utakmici nastupili Franz Beckenbauer, Gerd Müller, Gianni Rivera, Luigi Riva - tada ponajbolji europski nogometaši.

Druga utakmica koja je zaslužila posvetu (doduše zbog jednog od dva gola koje je zabio mali zeleni, Diego Armando Maradona) bila je ona četvrtfinalna odigrana 22. lipnja 1986. između Argentine i Engleske, u sjeni rata na Falklandima koji je bio četiri godine ranije. Gol stoljeća (u izboru na FIFA-inom web-u uoči svjetskog prvenstva 2002. u Korej i Japanu) postigao je Maradona u 54. minuti slalomom u dužini od 60 metara nanizavši kompletnu englesku obranu i golmana i plasiravši loptu u gol; čak je i Gary Lineker pljeskao na genijalnosti omalenog Argentinca, kojeg zbog gola tri minute ranije i dan-danas ne podnose navijači Engleske: naime, jednu dugu nabačenu loptu Maradona je skrenuo u gol rukom i to ispred Petera Shiltona, koji je bio značajno viši od njega. Maradona je trčao prema suigračima i vikao “dođite i slavite sa mnom, inače sudac neće priznati gol”; ostalo je povijest - Argentina je uzela svjetski naslov, a Englezima je gol ostao vječni trn u oku. Maradona je dobio i statuu ispred stadiona, koja je obilježava njegov drugi gol, gol stoljeća.

Kako je Brazil dobio održavanje Svjetskog prvenstva 2014., vjerojatno će Maracana ugostiti finale, pa Estadio Azteca neće biti jedini u povijesti; no, zasigurno će biti jedinstven po tomu koliko je velikih igrača zabijalo na njemu (Pelé, Maradona, Lineker) te po klasicima svjetskog nogometa.

Linkovi:

Novi zagrebački stadion - novi dio!

Napisao
linus.broj.dva
,
10.11.2007.
,
u Građevine, Politika i Sport
. 0 komentara

Čini se kako nikako ne mogu pobjeći od stadionskih tema - kako zaista volim pisati i čitati o sportu (evo, na InterLiberu sam impulzivno kupio Nogometnu groznicu (Fever Pitch) Nicka Hornbya), moram se osvrnuti na novi dio priče koja ubrzano stremi tome da postane ep.

U članku pod naslovom Maksimir skuplji od Laništa za 100 milijuna eura iznosi se cijena novog stadiona na Laništu od 120 do 150 milijuna EUR, dok bi stadion na mjestu današnjeg u Maksimiru stajao 220 milijuna EUR (što uključuje rušenje gotovo svih tribina, denivelaciju terena, izgradnju novih tribina i sređivanje pristupa stadionu). Kapacitet bi u oba slučaja bio oko 50 000, što je u rangu cijene od 2400 EUR (najjeftinija varijanta Laništa) do 4400 EUR po sjedalu (vjerojatno najjeftinija varijanta novog Maksimira) - o tim sam troškovima već pisao u prvom dijelu ove sage. Članak donosi i prve skice arhitektonskog rješenja.

Jest, razlika je prilično velika, ali rušenje nečega kako bi se na istom mjestu nanovo gradilo strahovito je skupo (priprema terena za koncepcijski potpuno drukčiji stadion nego što je sad uključuje čupanje apsolutno svega, od temelja do odvoza nenormalne količine betona, čelika i stakla što je u potpunosti otpad kojeg treba zbrinuti i malo toga je ponovno iskoristivo). Razumljivo je kako bi novi stadion na čistom zemljištu bio jeftiniji (nešto se priča i o doniranju zemljišta od strane Grada Zagreba).

Niti jedan novi stadion u Europi nije nastao na ruševinama starog (Emirates u Londonu, novi Liverpoolov stadion koji se planira izgraditi, Allianz Arena, AufSchalke Arena itd.).

Javnost u nas mora konačno odlučiti što želi: s jedne strane sentiment je jak argument, no on potpuno koči razumno odlučivanje; na kraju se svodi na to kako je najisplativija situacija ostaviti stadion takvim kakav je, jer je tako najjeftinije. Nažalost, posljedica svega jest to što se uvijek enormno gradilo, a malo se razmišljalo o kasnijem održavanju i moderniziranju. Zgrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice i dan-danas nije dovršena (iza staklenih i opločenih fasada kriju se ogromne betonske površine prekrivene godinama nedirnutom prašinom), zgrada Nove bolnice i tako redom.

Uostalom, Maksimir se već jednom počeo obnavljati i ta je obnova stala nakon promjene vlasti 2000. Gradonačelnik Bandić svašta je obećavao, no 7 godina kasnije još uvijek nema rješenja (iako je u međuvremenu formirana skijaška staza za potrebe Svjetskog kupa, što isto nije bio malen novac). Raditi od stadiona političko pitanje zaista je kulminacija apsurda; možda bi trebalo stadion pretvoriti u d.d. i IPO-om ponuditi dionice onima koji nisu za to da se stadion ruši. Skupio bi se novac za obnovu, dioničari bi se morali voditi ekonomskim razlozima u vođenu stadiona i svaku bi kunu tri puta morali preokrenuti. Zanima me baš bi li i tada bili redovi za kredite u bankama?

Smatram kako je ovakvo rješenje zaista jedino moguće: neka privatni investitor u dogovoru s gradom izgradi novi stadion i poravna ono čudo u Maksimirskoj 128. Zašto bi i na kraju krajeva, stadion morao biti u vlasništvu Zagreba? Dugoročno, puno veća isplativost bio bi neki malo ekskluzivniji ugovor o najmu.

Uostalom, zašto bi Grad morao plaćati njegov najam? Zato što je Dinamo udruga građana? Eto i problema zakona u sportu: klub treba privatizirati (neka ga vode Mamići, zašto ne) i neka se prikupe sponzori koji će dati novac Dinamu za najam! Isto neka se napravi i sa Zagrebom (ako mogu Inter i Milan dijeliti jedan stadion, mogu i Dinamo i Zagreb).

Ovaj problem nikako nije jednodimenzionalan, no zanimljivo je kako gotovo i nema drugih prijedloga kako riješiti ovu zavrzlamu. Kako je i običaj u nas, nabacuje se blatom i kritikama bez konstruktivnih rješenja i pričama o svetinjama i sentimentima. Ako je Dinamu stalo do Maksimira - neka plati njegovu obnovu sam; ako ne može, neka prihvati ekonomski opravdano rješenje. Uostalom, Dinamo je samo korisnik Maksimira koji nije u njegovom vlasništvu i mora prihvatiti odluku njegovog vlasnika. Osobno, volio bih vidjeti taj ugovor o najmu između Grada Zagreba i Dinama i što točno u njemu piše…

Novi zagrebački stadion

Napisao
linus.broj.dva
,
31.10.2007.
,
u Građevine, Politika i Sport
. 6 komentara

Jučer sam u autu, po povratku s posla, slušao sam dio emisije Radio-ring na Radiju 101, a gosti su bili Ante Stojan (tehnički direktor IGH) i Damir Vrbanović (direktor u NK Dinamo, uz još poneku funkciju u UEFA-i i prethodnik Igora Štimca na mjestu predsjednika Udruge prvoligaša).

Tema je naravno bila što napraviti sa stadionom na kojem trenutno igra NK Dinamo (stadion je gradski, a Dinamo dobiva novac od grada pomoću kojeg ga održava). Ante Stojan izjavio je kako bi novi stadion koštao oko 160 milijuna €, no nisam baš uspio čuti što točno ulazi u tu cijenu (jesu li uključeni troškovi kompletnog opremanja i sl., makar je Ante Stojan spomenuo kako to nije konačna cijena i da u nju nije sve uključeno što se tiče opremanja). Kapacitet bi mu bio nekih 55 do 60 000, no nejasno je bi li za tu cijenu kao krajnju ispunio sve zahtjeve koje UEFA propisuje da bi stadion bio Elite statusa, ako ne barem razine 3 jer se ispod za tu cijenu jednostavno ne isplati ići (Elite stadion jedini može ugostiti finale Lige prvaka ili Europskog prvenstva). Isti je čovjek spomenuo kako je cijena po sjedalu stadiona približna kod svih izgrađenih u posljednje vrijeme u Europi (posljednjih desetak godina). Dakle, novi bi stadion imao cijenu od gotovo 2700€ po sjedećem mjestu, u slučaju max navedenog kapaciteta.

Pokušao sam pronaći cijene nekih od tih novoizgrađenih stadiona (koliko su relevantne, ne znam, no na većem broju stranica cijene su slične, pa se mogu uzeti kao oslonac):

  • Stade de France, 3600 EUR/sjedalo (285M EUR, 80 000 sjedala)
  • Olimpijski stadion u Ateni, renoviran za 260M EUR, 71 000 sjedala - 3700 EUR/sjedalo (plus još troškovi gradnje)
  • Veltins Arena - Auf Schalke Arena, 3700 EUR/sjedalo (192M €, 52 000)
  • Atatürk Olimpiyat Stadı - 1230 USD/sjedalo (100M USD, 81 200)
  • Wembley, barata se s konačnom cijenom od 800-900M GBP, kapacitet 90 000 sjedala, pa to daje 8900 GBP/sjedalo u najpovoljnijem slučaju
  • Allianz Arena, 4200-5200 EUR/sjedalo (280-340M EUR, 66000 sjedala)

Meni osobno misli zastaju na četvrtom navedenom stadionu (na kojem je odigrano čuveno finale Lige prvaka 2005. između Milana i Liverpoola, kada je engleski klub sustigao 0:3 i pobijedio na jedanaesterce); završen je2002., a bio je i dio kandidature Istanbula za olimpijske igre. Uz istanbulski, Stade de France, Veltins Arena i Olimpijski stadion čine sva četiri stadiona koja su ugostila finale Lige prvaka u posljednje četiri sezone!

Dakle, cijene prilično variraju, no svi su ovi stadioni prilično različiti, iako svi zadovoljavaju UEFA-in Elite status. Svi su izgrađeni u posljednjih 15 godina, s tim da su svi osim prvog navedenog dovršeni nakon 2001., a Olimpijski je stadion dobio sasvim novi izgled 2004.

Ne treba ni spominjati posebnosti nabrojanih stadiona; od krova Olimpijskog i njegovog posebnog sustava odvoda vode (koji je bio dio spektakla otvaranja OI 2004.), pomični krov i pomični teren VeltinsArene, pa sve do posebne oplate koja zatvara Allianz Arenu, koja je i posebno proračunata u svrhu kvalitetnog prozračivanja, akustičnosti i odvoda vode, a još može i posebno svijetliti u mraku (crveno-plavom, odnosno svijetloplavom bojom).

Dakle, novi je stadion isto tako skupa igračka. Praksa pokazuje kako je nekada jeftinije rušiti i graditi novo, a nekada skuplje. Ponovno bih istaknuo kako je u ovom slučaju potrebno isključiti sentimente igranja na Maksimiru jer to jednostavno danas ne prolazi; imati skup stadion za održavanje i k tomu još i nefunkcionalan nikako nije poželjna opcija.

Novi stadion plus rušenje Maksimira jedan je od rijetkih prijedloga koji se nikome ne dodvorava, već ide u korist optimalnog odnosa cijena/što se dobiva. Možda bi konačno ovo moglo biti svijetli primjer nepolitikantske gradnje kakve ima pregršt svake godine u nas.

Osobno nisam stručnjak za gradnju, no cijena obnove koja je izašla u javnost svakako je prevelika, iako nije ni cijena od 160M EUR sitniš. No, neka o mogućnostima manje cijene govore kompetentni.

Napomena: ovaj je tekst nastao sinoć, a jutros sam u prolazu vidio kako je u Nacionalu izašao članak u kojem se barata sličnim cijenama stadiona kao i ovdje. U Jutarnjem je Tomislav Židak napisao svojevrsnu “teoriju zavjere” i lamentaciju za betonom u Maksimirskoj 128, osvćući se na velike utakmice kluba koji tamo igra. S takvim načinom razmišljanja valjda bi još uvijek ZET-ove tramvaje vukli - konji. Potkrala mu se i greška: Croatia je pobijedila Porto, Celtic i Partizan, a taj klub je otjeran u stečaj i promijenjeno mu je ime, koje je - gle čuda - isto kao i ono koje je klub imao do devedesetih.