Arhiva za tag rukomet

Osobni osvrt na završetak EP u rukometu

Gusjenica rukometaša nakon pobjede nad Francuskom. (c) EHFIako nisam imao snage odgledati finale do kraja jer sam protiv Francuza pogubio previše živaca, moram reći kako danas još jednom imamo pravo osjećati se kao pobjednici - dati izjave kakve su dali Metličić, Balić, Dominiković i ostali zaista pokazuju da su naši zaista s razlogom među najboljim svjetskim reprezentacijama. Sam pogled na to da su Danska i Hrvatska ispred Nijemaca i Francuza, puno govori. Danskoj zaista svaka čast, jedini su nas (dva puta) pobijedili i zasluženo su na krovu Europe. Spoznaja kako u najboljih osam igrača prvenstva imamo dvojicu (Balić, Vori), jednako kao i prvaci i trećeplasirani, puno govori.

Balić je predvodio ovu ekipu, ali svaka od prve tri reprezentacije ima jednog igrača koji donosi prevagu: uzmite Hvidta Danskoj (124 obrane u 8 utakmica!!!) ili Nikolu Karabatića Francuzima (MVP prvenstva, dijeli mjesto najboljeg strijelca s 44 gola s Christiansenom iz Danske i našim Ivanom); to više neće biti iste momčadi i svaka od njih upravo zbog toga odskače od drugih i upravo zato su svi oni pobrali veliki pljesak na otvorenoj sceni.

Jest, svi bismo voljeli da smo prvaci, no i ovo je pobjeda i to velika. Ne treba se zavaravati, iako mi imamo sjajne igrače, imaju i ih i drugi. I vrlo je teško dugo biti u vrhu, ni Francuzi ni Nijemci ni Danci ne mogu garantirati da će sa apsolutno svakog natjecanja donijeti medalju. Praktično, na svim natjecanjima od 2003. naovamo (SP, EP, olimpijada) u prvih 5 uvijek su bili samo Francuska, Njemačka i Hrvatska - nema Rusije, današnjeg euro-prvaka Danske, straha-i-trepeta devedesetih Švedske, Španjolske

Jack Welch provlači tezu biti broj jedan ili dva u poslu kojim se baviš na globalnoj razini, jest onaj pravi uspjeh. Smatram kako smo mi vrlo blizu tome i da će konačna potvrda doći na SP 2009. u Hrvatskoj, iako mirne duše se može reći kako ova ekipa i bez toga zaslužuje posebno mjesto u povijesti rukometa - nema više dekadentnih igrača od 140 kg i spore, mrtve igre. Rukomet je postao atraktivan i brz, za razliku od košarke koju u nas brani još jedino Zadar - u posljednjih nekoliko mjeseci opće potonuće sporta među obručima u nas potvrdili su Cibona, reprezentacija, nesređeni odnosi u savezu i tako dalje… Rukometaši bi im mogli poslužiti kao primjer.

Bravo dečki, još jednom, iako na forumima i komentarima članaka po portalima ima čitav bataljun nezadovoljnika i dobra količina standardnih poziva na revoluciju i radikalne promjene…

Sloboda mišljenja?

Ovih se dana stvorila hajka na izbornika rukometne reprezentacije Linu Červara što je napao urednika sportskih novosti Zvonimira Bobana i novinara Pinjevića (nažalost, ne znam mu ime, ali jako me iznenadilo kad je u dnevniku izjavio da nije baš pratio događaje te večeri, jako znakovito za nekog tko piše o rukometu) - reagirao je HZSN (hrvatski zbor sportskih novinara) kako je izjava bila neprimjerena i rečena u prilici gdje se nitko iz SN nije mogao braniti. Slažem se kako Červar baš nije izabrao najbolji trenutak i kako je odmjerenije trebao reagirati, ali reakcija Zvone Bobana danas u SN mi je potpuno razočaravajuća: Zvone, kojeg jako cijenim kao sportaša, “nabraja” Červaru što ne priprema momčad za Francuze, što se više bavi iščitavanjem svakog slova u tisku i stavlja sebe ispred uspjeha reprezentacije i kako mu nikad nitko nije osporio sportske uspjehe. Pokušaj opravdavanja “svisoka” i priča kako je detaljna analiza pokazala kako su svi tekstovi izrazito afirmativni nije baš osobito uvjerljiva; tim više što je zasebna reakcija na čitav događaj rekla više od riječi - ako je sve u redu, zašto Zvone nije rekao kako SN stoji iza onoga što je napisano i točka, već je išao u praktično polemiziranje.

Ruku na srce, imam osjećaj kako naše novine i njihovi urednici jedva čekaju kontroverzu i nečije izjave i kritike na njihov račun, pa da se obruše na osobu prigovarača. Ono što mi uvijek upada u oči jest da novinari dižu euforiju i potpiruju raspoloženja nakon poraza kada slijede razočaranja. Osobno, nikada nisam čuo od igrača “bit ćemo prvaci” prije prvenstva.

Iz nekoliko razloga ne mogu čitati naše forume koji se bave sportom, a najveći je taj što je tamo toliko gadosti, vrijeđanja i primitivizma da me čudi kako se da onim malobrojnima koji imaju dva kotačića u glavi i koji pametno pišu trošiti energiju i održavati te forume da ne postanu potpuna žabokrečina. Jest, svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali jednostavno se ta sloboda previše koristi jer se vrijeđa svakog tko misli drukčije od većine, unatoč argumentima. Prava demokracija, nema što!

A propos mog prošlog teksta, danas u Jutarnjem listu, na 5. stranici, u info stupcu gotovo pa direktan dokaz tvrdnjama iz mog prošlog teksta, uz neke neizostavne forumaše. Prenešena je slijedeća tvrdnja:

Lino, ne valjaj klade. Tvoju taktiku već svi znaju i davno je pročitana. Jedino nas Ivano Balić drži da ne potonemo iako se u zadnjoj utakmici vidjelo da i on siluje loptu. Repka živi samo od Balića i od raspoloženosti naših vratara. Damac2

Vjerujem kako je ovaj komentar, koji je prenesen uz dva potpuno pozitivna (autora Niko13 i mangic) i gdje su ljudi sretni što u rukometu imamo uspjeha, u Jutarnjem dobio mjesto da se pokaže kako svi imaju pravo na svoje mišljenje, no da je velik problem taj što je danas to mišljenje dijametralno drukčije, posebice nakon utakmice s Francuzima. I bit će takvo do slijedećeg poraza, kad će se opet promijeniti. Jest, mišljenje se može promijeniti, no je li svako malo pokazatelj nekakvog stava ili čisto ukazuje na to da je netko popriličan oportunist - ostavljam svakome da prosudi sam. Nadam se kako prvi slijedeći poraz neće uslijediti baš sutra, negdje iza 17.30.

Naravno, ovaj je tekst moje mišljenje i neće se promijeniti do sutra, niti prekosutra, niti nakon prvog poraza.

Sretno našima u finalu!

Vječno nezadovoljstvo

Ovih dana je u tijeku prvenstvo Europe u rukometu, i to u Norveškoj. Na istom nastupa i naša izabrana vrsta koja posljednjih nekoliko godina spada u vrh svjetskog, a samim tim i europskog rukometa. U našim je redovima čovjek koji je proglašen najboljim igračem  svih velikih natjecanja od SP 2003. naovamo i koji je dva puta proglašavan najboljim igračem svijeta po IHF-u (naravno, riječ je o Ivanu Baliću). Međutim, kod svakog se nastupa na velikim natjecanjima javlja slična priča, koju se može podijeliti na nekoliko točaka koju se često može čuti u pričama “vjernih navijača reprezentacije”:

  • Červar nema pojma, ja bih s tom ekipom uvijek bio prvi (zanimljivo, 2002. je praktično ista ekipa kao i 2003. bila posljednja na EP, netko ih je ipak doveo u red i ti su dečki onda pokazali što znaju)
  • bez Balića smo mi bezvezna reprezentacija - hm, kao da je Ivano Balić neki anonimni Kinez ili stanovnik Cookeovog otočja kojeg smo mi na prijevaru dovukli da igra za nas; koliko znam, dečko je rođen u Splitu i tamo je igrao košarku prije rukometa, dakle imamo i malo sreće da takav igrač igra za našu reprezentaciju - što bi svi igrači trebali biti jednaki i bezlični k’o u uravnilovki da bismo mi bili zadovoljni?
  • j**** m**** ovim Dalmošima, treba ih van iz reprezentacije - ove riječi ispadaju iz usta fino obučenih zlatnih klinaca po zagrebačkim boljim kafićima gdje se prati rukomet - pravi ponos i dika svojih roditelja, prekrasno su ih odgojili, a i zanimljivo je znati kako među svim tim ponosnim roditeljima ima još onih koji dvoje gdje se to nalazi Dalmacija (ili koja god se pokrajina spomene)
  • mi samo imamo igrače koji su stasali u bivšoj državi - ovo je vrhunska konstatacija, jer to znači da su nam udarni igrači već sa 6 ili 7 godina bili glavni u klubovima bivše države; slažem se kako smo puno toga donijeli iz bivše države, ali ta je država dobila i ponešto iz svih onih prije njih, te prije njih su dobile iz onih prije i tako možemo do postanka svemira i prostora; jedan potpuno besmisleni argument
  • ovo prvenstvo će pokazati da je sve prije bilo slučajno - ova se priča vrti od 2003. i osvajanja svjetskog naslova - možda bi naši dečki umjesto rukometa trebali pohoditi kockarnice jer očito imaju puno sreće kad uvijek slučajnošću dođu do nekog rezultata, biti među 5 u svijetu u bilo čemu pozitivnom je i više no vrijedno spomena - što bi premijer dao kad bismo mi u Europi, a kamoli svijetu bili u nečemu peti, a da nije sport

Ovako bih mogao do prekosutra; ovakve izjave gotovo uvijek čujem od ljudi za koje mislim kako imaju dva kotačića u glavi i uvijek me iznenadi koliko često ih čujem. Ne mora nitko navijati za reprezentaciju, ali neka ne omalovažava. Ako je sve to toliko malo vrijedno, čemu živciranje, psovke i uporno dokazivanje kako je sve to bezveze?

Rezoniranje slično ovom dalo bi se primijeniti na naš svaki sport, jer u nas ima barem 2 milijuna pametnijih, boljih i sposobnijih izbornika, igrača, fizioterapeuta, trenera i ostalih nego što su ovi trenutno. Blago nama, zaista imamo dobru perspektivu…