Nacionalno vazno je pitanje hoce li Hrvatska na SP 2010. Od navijaca koji stede vec godinu-dvije do politicara i inih duznosnika koji vole otputovati i slikavati se uz nogometase. Tu su i sponzori HNSa koji kartama i aranzmanima podmicuju svoje “odane” klijente. Naposljetku, i turoperatori se nadaju kojem euru od prodaje aranzmana. Nogomet u periodickim ciklusima postane zanimljiv i onima koji za duplstos misle da je neki novi ducan u novom sopingmolu.

No od subote navecer vlada konsternacija – dosla je nekakva Ukrajina i jedan bod uzela sebi, jedan ostavila nama, a treci je ostao neiskoristen prakticno otisavsi Englezima. I zazvonilo je na uzbunu jer sad redom treba dobiti u Minsku, Zagrebu, Londonu i Alma-Ati. Naravno, silna euforija prije zagrebackog brodoloma s Englezima potpuno je nestala, tj transformirala se u apsolutnu preplasenost i nevjericu. Danima potpirivana vatra jesenas ugasila se pod engleskom kisom, a taj nas je poraz toliko prodrmao da je “misija Harkiv” odradjena tako ziheraski da prijeti zamijeniti “Skopje ‘99″. Protiv Andore su skupljeni bodovi koji su upisani i prije starta kvalifikacija. Kako je Maksimir pomalo nacet, i metaforicki i doslovno, kazalisni komad u tri cina odigrat ce se u mjesec dana u tri potpuno razlicita “amfiteatra” s mogucim pogubnim posljedicama po aktere.

Ima li uopce smisla sva ova nekontrolirana kampanja usmjerena, doduse indirektno, na Bilica? Naime, ishod ovih kvalifikacija mogao bi nagristi reputaciju koju Bilic uziva jer je oko nase reprezentacije cesto vrlo malo razuma, a puno srca, stihije i osjecaja, caki i nerealnosti, pa se jedna traljava izjava debitanta u reprezentaciji shvaca kao veleizdaja. Bez da me se krivo shvati, HR ima jako dobru momcad, cvrstu; nezgodnu svima i sposobnu za svasta, ali za nas je cilj i veliki uspjeh sam plasman na velika natjecanja – sve sto se vise napravi dodje kao bonus. Ne treba biti preskroman, no niti prebahat jer u nas jedan poraz mijenja sve.

Ne treba ni zaboraviti na koji je nacin Vlatko Markovic pruzio ruku Bilicu (prezentiravsi to kao pruzenu ruku vatrenima iz ‘98.), a bio je spreman i na eventualni neplasman obzirom na tezu skupinu. No, igraci na valu Biliceve svjezine rade veliki rezultat i VM uziva i odolijeva pritisku nametnutom od strane medija da Bilicu produzi ugovor i poveca primanja. Danas ti isti novinari intervjuiraju bivse izbornike, trenere, ove i one autoritete koji “peru” Bilica na jedan fin nacin, kao da je blesavi tinejdzer koji se za vikend napio brlje, pa je povracao ispred birtije.

Mozda je i Bilic zasluzio koju kritiku, ali on ima mandat za vodjenje ekipe – ne bi bio prvi koji momcad s potencijalom ne bi odveo na veliko natjecanje, ako se to i dogodi. Racun se podnosi krajem ove godine, a ne usred nje. Minsk je “Atena ‘97″ i treba nam gol vise od Bjelorusa. Medjutim, kao sto i Kranjcar nije mogao sprijeciti Tomasovo igranje rukom ‘02 u Njemackoj, tako i Bilic ne moze zabiti, obraniti, ispucati, trcati, driblati i centrirati, vec to mogu samo igraci koje on moze odabrati. Nazalost, mi nemamo sijaset superklasa koje mogu zabiti lijevom i desnom jednako. Nasa ekipa je dobra, ali mozda joj trenutno i previse nedostaje “Suker” odnosno njegov pandan u vidu hrvatskog Brazilca koji i polusansu zna pospremiti u mrezu.

Mozda Eduardo vise nikad nece biti onaj stari, ali onda to sad treba detketirati i reci i mozda poceti slagati igru za duo PetrOl. Malo je trapavo ne iskoristiti potencijal koji se tako dobro pretvara u opipljiv ucinak u Bundesligi, no vjerujem da odgovorni to vrlo dobro znaju.

Sanse nam jesu manje no prije tjedan dana, ali beskrajno tlapljenje sto je trebalo i sto sad treba napraviti nema previse smisla, osim da eventualno probudi inat u igracima koji su odjednom postali limitirani i tek “pristojni igraci i nista vise” – sto mozda i jest istina, ali traljavo izosenje ovakvih izjava u javnost remeti mir i zajednistvo. Ne treba nam nizozemska varijanta zajednistva koja godinama prijeci njihovu talentiranu reprezentaciju u pohodu na neku titulu (npr. izvodjaci jedanaesteraca u polufinalu SP 1998. su vrlo slikovit, iako star primjer).

I nadam se da nece vrijediti teza “utakmice dobivaju igraci, a gube treneri” jer istina je tocno na sredini – treba se sjetiti finala LP gdje je obrana ispala smijesna ne zato sto je AF toliko jako fulao, vec zato sto je FCB taj dan bila bolja igracki, i u obaveznoj i u kreativnoj igri. AF je pogrijesio utoliko sto mu je ekipa bila bez plana B pa je zbunjeno reagirala i ostala bez rjesenja i moci.

IMHO, treba nam vise rizika i nesto novih momenata u nasoj kompletnoj igri – protivnici nas (pre)lako citaju, a previse vremena trosi se u mucenju i ocekivanju da “stvar proradi”. Osobno sam laik, ali tesko mi je ne primijetiti neke stvari koje se vide sa sve cetiri tribine u Maksimiru.

Osobno, vjerujem u plasman i u 3 pobjede i 1 remi, uz malu naklonjenost srece koja uvijek dodje kad se preuzme rizik…

(PS: ovaj tekst natipkan je na bberryu pa zato nedostaju čćžšđ…)