Ovih dana mijenjam posao; odlazim s mjesta na kojem sam proboravio nekih petnaestak mjeseci i na kojem nakon početnog zadovoljstva i nisam bio baš najsretniji; posao je bio u državnoj ustanovi koja je u velikoj mjeri vrlo konzervativna sredina i u kojoj se non-stop žele provesti neke reforme, od kojih nažalost samo rijetke stvarno prođu. Kako imam određenu sreću što sam u struci koja je u posljednje vrijeme prilično tražena, a koja prije 7-8 godina je vrlo loše kotirala - posao je bio slabo plaćen, a postojala je i malena potreba za kadrom, pa je isti fakultet upisivao jako malen broj ljudi, a broj od nekoliko stotina diplomanata godišnje padao je dosta ispod broja 100.
Ponuđenih poslova nije nedostajalo, iako mi nije bio cilj prihvatiti prvo na što naiđem niti slati CV i zamolbu na sto različitih mjesta; napravio sam selekciju i na papir stavio ono što me najviše interesira u ovom trenutku, kao i profil radnog mjesta na kojem bih volio raditi.
Došao sam ukupno do 4 tvrtke; u dvije nije bio objavljen natječaj, ali nije bilo nikakvih problema da ostavim svoje papire i ostavim si mogućnost zaposlenja kad bude objavljen natječaj; jedno radno mjesto bilo je oglašeno na portalima za posao, a na jedan sam razgovor otišao po preporuci.
Tvrtka u koju sam otišao (prezentirati se) po preporuci na kraju se pokazala najkonkretnijom: unutar dvadesetak dana odradio sam dva razgovora, dobio sam pisanu ponudu i potpisao pismo namjere; prije njih odradio sam razgovor u tvrtki koja je oglasila slobodno radno mjesto, no pomalo su zakazali u konkretizaciji i javili su mi se sa čvrstom ponudom nakon više od mjesec dana od prvog i jedinog razgovora i kada sam praktično već odlučio prihvatiti prvospomenutu ponudu, a u većini je razmišljanja na kraju bila drugoplasirana i ta je ponuda ostala nerealizirana.
S novom me godinom očekuje i novo radno mjesto, po nekim svojim karakteristikama bitno drukčije od onoga na što sam dosad navikao. Promjene dobro dođu, a i vodim se frazom “Možda neće biti bolje, ali zasigurno će biti drukčije”.
