Iako uoči ovog susreta predstoji i teško gostovanje u Makedoniji (za bezbrižnu kvalifikaciju na EP 2008. igra nam X2, odnosno ne smije se izgubiti - poraz je dobar ako Izrael i Rusija odigraju 1X, odnosno ako Rusija ne pobijedi).
No, medijsku pažnju privlači susret iz naslova - i to ne po dobrome. Naime, Hrvatski nogometni savez je od 5000 dobivenih ulaznica za tu utakmicu (to je određeno pravilima, i kreće se od nekih 5 do 10% ukupnog kapaciteta) navijačima namijenio - čitavih 450. Ostale su karte podijeljene sponzorima i prijateljima saveza.
Navijači su s pravom ogorčeni, jer među njima su mnogi koji ne rade u tvrtkama koje sponzoriraju savez ili nisu u krugu prijatelja HNS-a. Obzirom kako su sve utakmice prošle bez incidenata (osim susreta s Andorom u Zagrebu, gdje je neka individua minimalne inteligencije bacala baklje na - našeg golmana) i kako su utakmice na gostovanjima zaista bile popraćene odličnim navijanjem (gotovo fanatičnim), nekako je bilo za očekivati da će u ovom slučaju navijačke skupine iz zemlje i inozemstva dobiti ulaznice na zahtjev kako to i obično biva za sva gostovanja (te se ulaznice uredno plaćaju, traži se samo veća količina koju inače nije moguće dobiti prilikom “obične” kupnje karata). Skupina naših navijača ima iz svih krajeva Hrvatske, dosta ih je i iz inozemstva, i niti jedna od tih skupina nema pojedinačno više od 100 ljudi, pa se ni ne traži 1000 ili više karata.
No, HNS je ovom prilikom odlučio ždrijebom podijeliti 450 karata - i to jedva 4 tjedna prije utakmice. Kako je većina planirala put u London par mjeseci unaprijed (smještaj, low-budget avio-karte i sl.), ne treba ni spominjati razočaranje navijača.
Naravno, razumljivo je kako je nogomet postao globalna zabava i kako su ovakve utakmice praktično društveni događaj sezone s kojim se ugodno pohvaliti u društvu; ujutro i popodne Regent i Oxford Street, a navečer čuveni Wembley (priznajem, i sam bih se htio time pohvaliti, no ponajviše zbog nogometa). Tako su posljednja dva velika natjecanja, uključujuči i finala Lige prvaka posljednjih godina postala lišena navijača (iznimka je finale 2005. u Istanbulu, gdje su Liverpoolovi navijači na razne načine došli do karata, pa su zauzimali gotovo pola stadiona), a u publici sjede ljudi kojima je nejasno zašto na terenu ima po 10 ljudi u istim dresovima na svakoj strani, a zatim još dvojica u sasvim različitima, i još trojica koji imaju nekakve blještave uniforme i ktomu još imaju dvije zastavice i fućaljku.
No, takvi daju novac i to u gotovo neograničenim količinama. Daju ga jer ima masa ljudi koja ide gledati nogomet (uzme li se u obzir količina nogometnih utakmica vikendom samo u Europi, dolazi se do broja koji lako premaši i 50 milijuna i tako 30 tjedana) - prava meka za sponzore. No, među tim ljudima su odani navijači, koji navijaju svoju reprezentaciju (ili klub) i kad igra protiv Engleske ili kad igra protiv Farskih otoka.
Razumijem HNS kako jednostavno mora podijeliti nešto ulaznica sponzorima. No, ne toliko na uštrb navijača. Jest, neki navijači jesu problem, no većina ih nije, posebice oni koji prate reprezentaciju (ima iznimaka: onih dvadesetak budala što su na Malti razbili stadion ne mogu se nazvati navijačima, a dočekala ih je i primjerena kazna; formiranje naci-simbola nije napravilo tisuću navijača već opet nekoliko). Malo više takta prema navijačima ne bi škodilo, no očito se Vlatko Marković i njegovi suradnici pomalo svete za navedene grijehe. Komu taj sukob koristi, ne znam, no i više je no očita nespretnost i traljavost, a posebice šteti naelektrizirana atmosfera uoči ključnih utakmica. Bez navijača Maksimir ne bi bio među 10 neosvojivih stadiona.
Ljutnja navijača već eskalira po portalim: otvoreno pismo HNS-u i podrška pismu od strane Torcide i BBB na Indexu, sporna podjela ulaznica na net.hr-u…
