Neki dan do mene je došao podatak kako je na jednom fakultetu (koji kotira kao jedan od težih u nas, a iz tehničkog je područja) na prve dvije godine gotovo 75% od ukupnog broja studenata. (statistika se odnosi na prošlu školsku godinu, dakle onu 2006./2007.). Nadalje, studenata prve godine je 46%, odnosno 29% je na drugoj godini. Daljnjih 14% je na trećoj i 12% je na četvrtoj. Peta godina je opcija i nije toliko relevantan pokazatelj. Iz ukupnog su broja izuzeti višegodišnji apsolventi i uzeti su u obzir samo oni koji su fakultet upisali po novim pravilima igre.
Dakle, kako je i prošle godine upisan jednak broj ljudi, kojima su pribrojeni oni koji nisu ostvarili uvjete za puni upis druge godine. Da ne duljim, mogao bi se izvući zaključak kako za stvaranje odškolovanih ljudi prethodno se uvijek promatran generacija prepolavljala po godinama, dakle, od 16 upisanih ljudi bit će samo dvoje na četvrtoj godini, a petu će upisati možda samo jedan. Znači, resursi fakulteta bit će iskorišteni najviše na ljude prve i druge godine, a znatno manja količina će biti iskorištena na višim godinama, kada se trebaju prenositi nova, odnosno suvremena znanja. Kao posljedica se javlja traljavo odrađen transfer novih znanja, koja nisu uvijek ni vezana za privredu (jer je nema previše u svom punom obliku).
Grozna činjenica jest ta kako se u čitavoj priči administrativnim odlukama omogućava prolazak studija ljudima koji generalno nemaju velike šanse, odnosno sposobnosti (jest, to je gruba konstatacija, no niti ja nisam za liječnika ili pravnika iako imam volju veliku kao planina).
Taktika upisivanja kvaliteta-a-ne-kvantiteta ne prolazi, jer bi mnogo uhljebljenih profesora odjednom postalo pomalo besposleno; kako oni u principu ne stradavaju, smanjio bi se broj asistenata i novaka, čiji je broj ionako u padu u posljednjih nekoliko godina, tako da će ionako doći do manjka kadra i jednostavnog gašenja nekih dijelova studija.
Ovo je samo jedan od problema u visokoškolskim ustanova; nažalost, ostali su jednako veliki, ako ne i veći.