Službena stranica europskog prvenstva u nogometu zaista oduševljava, posebice tournament browser, gdje se bez učitavanja stranice može pregledavati odigrane utakmice po gradovima, stadionima, državama, reprezentacijama… Isto tako, fotogalerije su izvrsno napravljene (visoka kvaliteta fotografija, brzo pregledavanje). Stranica je i za totalne fanatike i za one koji nogomet prate jednom u dvije godine…
Arhiva za tag nogomet
Ovaj tekst nije najava sutrašnje utakmice, već prisjećanje na utakmicu otprije gotovo 10 godina, na američki dan nezavisnosti 4.7.1998. Kick-off bio je u 21:00, a igralo se na stadionu Gerland u Lyonu. Bila je subota. Čitav taj tjedan moj razred i ja provodio se na maturalcu u Španjolskoj (taman se poklopila i utakmica s Rumunjskom koja je bila zalivena velikom količinom pjesme i piva - čak nam nitko u hotelu nije zamjerio).
Upravo u subotu, na dan četvrtfinala, slijedio je povratak osam autobusa maturanata kući. Prije prvog sučevog zvižduka - kriza. Punoljetni dio karavane iznad 21 zaključuje kako nema smisla stati i gledati utakmicu. Stajemo na benzinskoj i nas nekoliko odbija krenuti dalje dok nam se ne obeća da ćemo negdje stati i pogledati utakmicu. Izbor pada na Nicu, gdje nas iskrcavaju u centru i na svojevrsnom korzu ulijećemo u prvu slastičarnicu/bistro/kafić. Vlasnik (i konobar u istoj osobi) je Nijemac, cuga skupa do besvijesti (sjećam se kao sad - coca cola 35 kuna, pivo od 2 dcl 40 kuna) i odustajemo od sjedenja unutra jer gazda traži da svatko tko sjedi nešto popije. Srećom, i na terasi je TV pozamašnih dimenzija i možemo gledati s ulice, a zbog gostiju na terasi gazda ne smije promijeniti program. U navijanju nam se pridružuje nekoliko Afrikanaca sa bongosima, Japanci nas mole za fotografiranje, čak su i Francuzi na našoj strani i poručuju kako bi rado nas vidjeli u polufinalu. Ja sam usput našao i neki cvjetnjak s kojeg sam pokušavao voditi navijanje - na kraju utakmice me izdao glas.
Slobodno mogu reći kako je taj maturalac posve obilježen nogometom - bio je sjajan osjećaj trčati sa zastavom po jednoj od glavnih ulica Nice, a ljudi ti mašu, trube i odzdravljaju.
Jedino što je malo utjecalo na sjajno raspoloženje bilo je finale Wimbledona sljedeći dan - Ivanišević je drugi puta u nizu izgubio od Petea Samprasa, sa 3-2 u setovima, ali gdje je Ivanišević imao set prednosti i veliku šansu za osvajanje drugog. Jest, na kraju je bilo slađe jer je 2001. bilo apsolutno ludilo kada je konačno uzeo lonac, a ne srebrni tanjur u All England Clubu.
3 boda su na kontu, Austrijanci su apsolvirani, ne preostaje nego potući se s Nijemcima za nova 3 boda i praktično pokušati osigurati četvrtfinale. Kad se otpjevaju himne i lopta krene s centra, sve teorije, najave, predanalize i ostala (više-manje) proricanja sudbine - nestaju. Ostaje dobro pivo, navijanje i 90 minuta “igranja” s našima…
Opće nogometno ludilo ovih dana nemilice ide ka svom vrhuncu; uz dnevne novine dijele se navijački rekviziti, CD-i s navijačkim pjesmama, knjige o SP 1998., brošure za one (uglavnom žene - po riječima izdavača) koji neće pratiti EURO…
Pivari gotovo pa da nisu ostavili niti sekunde reklamnog vremena za ostale proizvode, biraju se najbolji golovi europskih prvenstava (što je pomalo i besmisleno jer koliko ljudi, toliko najljepših golova), beskrajne analize što bi moglo biti u prvoj utakmici protiv Austrije (što je isto tako besmisleno jer nogomet kao i velika većina igara nije deterministička, već poprilično stohastična - jest, mogu se povećati ili smanjiti izgledi, ali to ne donosi pobjedu).
HRT opet priprema voditeljice za nogometne emisije, kojima nogomet baš i nije u sferi zanimanja - moram priznati kako mi ta logika nikako nije jasna, uz svo dužno poštovanje prema tim djevojkama/ženama. Osobno, puno mi je draže poslušati neku poluanegdotu iz nogometnog (polu)svijeta ili uživati kako Željko Vela spušta najvećem bleferu u nogometno-sudačkom miljeu, Mateu Beusanu, nego čuti od voditeljice tipa Mile Horvat “a jeste mi ga uvalili za prvi put” (prenesen citat iz serijala emisija povodom SP 2006. u Njemačkoj) i ostale slične polubedastoće kojima se nastoji “zašećeriti” nogomet - kao da je nuklearna fizika pa mu treba popularizacija. Svesrdni doprinos općem stereotipu o nogometu, nogometašima, manekenkama, modelima, voditeljicama i ostalima ne treba ni previše objašnjavati.
Da, nogomet jest spektakl i sve više postaje perolaka zabava za mase. Ronaldove prositutke, Ronaldinhovi tulumi, tko je homoseksualac u hr-reprezentaciji… Dobro, ovo jesu ekstremi, ali vrlo dobro ukazuju na trend.
A sama igra i nije najbitnija - tako će Blažičko i dalje bacati nebrojene gluposti i govoriti kriva imena igrača u polju (tko god je ikad bio na stadionu koji je na razini Maksimira zna kako se dobro vidi svaki dio terena i da je pogriješiti 10 puta u jednom prijenosu dobar znak koju kvalitetu komentator ima). Sva sreća da nema Engleske jer tada bi se slušali samo hvalospjevi i obavezno bi se čulo ime i prezime svakog igrača plus ime kluba u kojem igra - to je privilegija koju će Ivica priuštiti samo igračima s Otoka. Nisu ni drugi komentatori “nevini” - često se za neke polugledljive utakmice čuju ogromni hvalospjevi - valjda je i to dio obaveza prema sponzorima.
Osobno, jedva čekam čuti himnu i naše navijače kako ju pjevaju, prvi sučev zvižduk i sve ono nepotrebno živciranje, psovanje i, nadam se, poneko veselje kod lopte u protivničkoj mreži…