Ovih dana je u tijeku prvenstvo Europe u rukometu, i to u Norveškoj. Na istom nastupa i naša izabrana vrsta koja posljednjih nekoliko godina spada u vrh svjetskog, a samim tim i europskog rukometa. U našim je redovima čovjek koji je proglašen najboljim igračem svih velikih natjecanja od SP 2003. naovamo i koji je dva puta proglašavan najboljim igračem svijeta po IHF-u (naravno, riječ je o Ivanu Baliću). Međutim, kod svakog se nastupa na velikim natjecanjima javlja slična priča, koju se može podijeliti na nekoliko točaka koju se često može čuti u pričama “vjernih navijača reprezentacije”:
- Červar nema pojma, ja bih s tom ekipom uvijek bio prvi (zanimljivo, 2002. je praktično ista ekipa kao i 2003. bila posljednja na EP, netko ih je ipak doveo u red i ti su dečki onda pokazali što znaju)
- bez Balića smo mi bezvezna reprezentacija - hm, kao da je Ivano Balić neki anonimni Kinez ili stanovnik Cookeovog otočja kojeg smo mi na prijevaru dovukli da igra za nas; koliko znam, dečko je rođen u Splitu i tamo je igrao košarku prije rukometa, dakle imamo i malo sreće da takav igrač igra za našu reprezentaciju - što bi svi igrači trebali biti jednaki i bezlični k’o u uravnilovki da bismo mi bili zadovoljni?
- j**** m**** ovim Dalmošima, treba ih van iz reprezentacije - ove riječi ispadaju iz usta fino obučenih zlatnih klinaca po zagrebačkim boljim kafićima gdje se prati rukomet - pravi ponos i dika svojih roditelja, prekrasno su ih odgojili, a i zanimljivo je znati kako među svim tim ponosnim roditeljima ima još onih koji dvoje gdje se to nalazi Dalmacija (ili koja god se pokrajina spomene)
- mi samo imamo igrače koji su stasali u bivšoj državi - ovo je vrhunska konstatacija, jer to znači da su nam udarni igrači već sa 6 ili 7 godina bili glavni u klubovima bivše države; slažem se kako smo puno toga donijeli iz bivše države, ali ta je država dobila i ponešto iz svih onih prije njih, te prije njih su dobile iz onih prije i tako možemo do postanka svemira i prostora; jedan potpuno besmisleni argument
- ovo prvenstvo će pokazati da je sve prije bilo slučajno - ova se priča vrti od 2003. i osvajanja svjetskog naslova - možda bi naši dečki umjesto rukometa trebali pohoditi kockarnice jer očito imaju puno sreće kad uvijek slučajnošću dođu do nekog rezultata, biti među 5 u svijetu u bilo čemu pozitivnom je i više no vrijedno spomena - što bi premijer dao kad bismo mi u Europi, a kamoli svijetu bili u nečemu peti, a da nije sport
Ovako bih mogao do prekosutra; ovakve izjave gotovo uvijek čujem od ljudi za koje mislim kako imaju dva kotačića u glavi i uvijek me iznenadi koliko često ih čujem. Ne mora nitko navijati za reprezentaciju, ali neka ne omalovažava. Ako je sve to toliko malo vrijedno, čemu živciranje, psovke i uporno dokazivanje kako je sve to bezveze?
Rezoniranje slično ovom dalo bi se primijeniti na naš svaki sport, jer u nas ima barem 2 milijuna pametnijih, boljih i sposobnijih izbornika, igrača, fizioterapeuta, trenera i ostalih nego što su ovi trenutno. Blago nama, zaista imamo dobru perspektivu…