Nakon uvodne priče o najvećim svjetskim nogometnim stadionima, te pojedinačnog opisa nekoliko sportski ne toliko bitnih (Rungrado May Day, Salt Lake Stadium i Strahov), došao je na red jedan od sportsko, odnosno nogometno najpoznatijih stadiona uopće – to je Estadio Azteca u Mexico Cityu, glavnom gradu Meksika. Ovaj je nogometni stadion, znan kao i Coloso de Santa Ursula treći najveći na svijetu – prima između 105 i 115 tisuća gledatelja (prvi broj označava broj sjedećih mjesta, dok drugi broj označava i posebna mjesta, kao što su ona za invalide).

Kada se stadion počeo graditi 1962., kao jedna od uzdanica za kandidature za Olimpijske igre 1968. i Svjetsko prvenstvo u nogometu 1970. (što je Meksiko i dobio, u oba slučaja), arhitekti nisu ništa prepustili slučaju: od najboljih tadašnjih europskih i stadiona iz ostatka svijeta preuzeta su najbolja rješenja – rezultat je bio i više no impresivan kada se stadion otvorio 1966.: 105 000 natkrivenih sjedećih mjesta, ogromno parkiralište tik uz stadion, mnoštvo ulaza-izlaza i cestovnih prilaza (čitav se stadion isprazni za 18 minuta!), sigurnosni detalji (ograde, posebno prilagođeni hodnici i stepeništa), 856 boksova (od kojih svaki ima parkiralište, boravak, kupaonicu i balkonski prostor), najbolje stadionsko osvijetljenje na svijetu (što je bilo konkretan model po kojem su rađena osvijetljenja na svim novim stadionima u Europi i ostatku svijeta) i jedna od najboljih drenaža (sustav za odvod vode prilikom kiše i pljuskova, vrlo bitno kako stadion ne bi postao kaljuža). Do stadiona vodi i laka željeznica.

Gotovo svaki detalj posvećen je gledatelju i njegovom pogledu na igralište; praktično nema lošeg mjesta i iz posljednjeg se reda može prilično uživati u nogometu. Stadion je smješten u smjeru sjever-jug kako bi sunce jednako padalo na teren tokom čitave utakmice. Isto tako, posebna mjesta za novinare i tv-kamere nemjerljivo su doprinijele razvoju televizijskih prijenosa. Stadion je potpuno zadovoljio sve FIFA-ine zahtjeve za vrhunski stadion sve do dan-danas.

Sav su trud i planiranje uloženi u ovaj objekt višestruko vraćeni; ovaj je stadion jedini koji je ugostio dva finala svjetskih prvenstava (1970. i 1986.) i na njemu su odigrane neke od klasika nogometa: od finalnih utakmica između Brazila i Italije (1970. – 4:1 za Brazil, posljednje finale koje je igrao O Rei de Futbol Pelé; zabio je prvi gol za Brazil) te Argentine i Njemačke (186. – 3:2 za Argentinu).

No, na Estadio Azteca odigrale su se još dvije utakmice koje su još poznatije od ovih finala, a sjećanje na obje obilježeno je brončanom plaketom koja stoji na ulazu u stadion.

Prva utakmica na toj plaketi jest Utakmica stoljeća (Game of the Century, Partita del Secolo), posvećena ovim riječima:

El Estadio Azteca, Rinde Homenaje A Las Selecciones De: Italia (4) Y Alemania (3) Protagonistas En El Mundial De 1970, Del “Partido Del Siglo” 17 De Junio De 1970.

Stadion Azteca odaje poštovanje reprezentacijama Italije (4) i Njemačke (3), sudionicima Svjetskog prvenstva 1970. i koji su nastupili u Utakmici stoljeća, 17. lipnja 1970.

U toj su utakmici nastupili Franz Beckenbauer, Gerd Müller, Gianni Rivera, Luigi Riva – tada ponajbolji europski nogometaši.

Druga utakmica koja je zaslužila posvetu (doduše zbog jednog od dva gola koje je zabio mali zeleni, Diego Armando Maradona) bila je ona četvrtfinalna odigrana 22. lipnja 1986. između Argentine i Engleske, u sjeni rata na Falklandima koji je bio četiri godine ranije. Gol stoljeća (u izboru na FIFA-inom web-u uoči svjetskog prvenstva 2002. u Korej i Japanu) postigao je Maradona u 54. minuti slalomom u dužini od 60 metara nanizavši kompletnu englesku obranu i golmana i plasiravši loptu u gol; čak je i Gary Lineker pljeskao na genijalnosti omalenog Argentinca, kojeg zbog gola tri minute ranije i dan-danas ne podnose navijači Engleske: naime, jednu dugu nabačenu loptu Maradona je skrenuo u gol rukom i to ispred Petera Shiltona, koji je bio značajno viši od njega. Maradona je trčao prema suigračima i vikao “dođite i slavite sa mnom, inače sudac neće priznati gol”; ostalo je povijest – Argentina je uzela svjetski naslov, a Englezima je gol ostao vječni trn u oku. Maradona je dobio i statuu ispred stadiona, koja je obilježava njegov drugi gol, gol stoljeća.

Kako je Brazil dobio održavanje Svjetskog prvenstva 2014., vjerojatno će Maracana ugostiti finale, pa Estadio Azteca neće biti jedini u povijesti; no, zasigurno će biti jedinstven po tomu koliko je velikih igrača zabijalo na njemu (Pelé, Maradona, Lineker) te po klasicima svjetskog nogometa.

Linkovi:

• Maradonin gol stoljeća – slow motion, normalan snimak (YouTube)
• Maradonina “Božja ruka” (YouTube)
• Utakmica stoljeća: Njemačka – Italija 3:4
• službena stranica stadiona
• Estadio Azteca – Wikipedia

U posljednje vrijeme teško mogu pobjeći od sportskih tema, a nije ni da se nešto posebno trudim. Biti sportski novinar ili komentator osobno mi je idealno zanimanje i nejasan mi je odnos naših “komentatorskih perjanica” jer je njihovo poimanje i praćenje sporta zapelo negdje u sedamdesetima, kada je bilo potrebno čitati broj dresa igrača koji u tom trenutku ima loptu i izgovarati njegovo ime. Tko je ikad bio na stadionu, posebice nogometnom, vrlo dobro zna kako se tada vidi puno više nego na TV prijenosu i kako nabrajati očito tv-gledateljstvu u doba praćenja utakmica s 20 kamera baš i nema smisla.

No, tema ovog teksta jest Velký strahovský stadion, odnosno stadion Strahov u Pragu. Ovdje će sam tekst biti nešto drukčiji jer sam imao priliku otići na stadion (i to ciljano). Monumentalno zdanje na brdu Petřín prava je relikivija soc-realističke gradnje. Sve je mahom u asfaltu i betonu i djeluje prilično sivo, a blizu njega je i hostel, u jednoj od niza potpuno istih zgrada, kako bi dojam bio potpun (klik za veću sliku – otvara pop-up prozor). Autobusna linija koja vodi natrag u centar prolazi kroz dio grada napučen vilama i rezidencijama; očito je i u Pragu brdo ekskluzivno mjesto stanovanja. Blizu samog stadiona par je modernih zgrada (u nas ih zovu urbanim vilama), tako da se na jednom brdu zaista spajaju kapitalizam i socijalizam, barem kroz gradnju.

Ukoliko se ide prema stadionu od centra Praga, put je zaista reprezentativan (na brdo se može popeti uspinjačom ili pješke kroz park). Na tom brdu je i Rozhledna tj. vidikovac, vrlo sličan Eiffelovom tornju u Parizu (visina Rozhledne jest 60 m, ali zbrojena s nadomorskom visinom na kojoj se nalazi, dobiva se visina baš Eiffelova tornja). Tu je i nekoliko vrtova, kojih zaista ima u izobilju u Pragu.

Kako sam već ranije pisao, stadion je sagrađen 1926., 1932. je dobio betonske tribine, a moderniziran je u nekoliko navrata 1948. i 1975, kada je dobio svoj današnji izgled. Kao takav predstavlja najveći stadionski objekt na svijetu. Na njem se nikad nisu igrale službene nogometne utakmice, jer je površina koju obrubljuju tribine nešto veća od 300×200 metara (dok je nogometno igralište 105×70 metara – što je gotovo 9 puta manje). Na njemu su održavane velike sinkronizirane gimnastičke vježbe, odnosno gimnastički sletovi pod imenom Spartakijada, i to svakih 5 godina od 1955. 1985. održana je posljednja. Bilo je i nekoliko moto-utrka u šezdesetima.

Danas ovaj stadion koristi praški nogometni klub AC Sparta, koji je i obnovio kompleks 2002. za 256 milijuna kruna, što je nešto više od 60 milijuna kuna. Ukupno je 8 igrališta (6 velikih i 2 za futsal, tj. mali nogomet), dva restorana, konferencijska sala i svi ostali sadržaji potrebni jednom trening-centru (službena stranica).

Odmah kraj Strahova (lijevo na satelitskoj slici) je i AXA Arena na kojoj igra AC Sparta. Odmah kraj Strahova (lijevo na satelitskoj slici) je i Stadion Evžena Rošického, kojim se donedavno koristila praška Slavia (hvala ciletu na ispravku). Početkom devedesetih na Strahovu je održano nekoliko koncerata, među ostalima bili su to Pink Floyd (7.9.1994.), Rolling Stones (čak dva puta, 18.8. 1990. i 5.8.1995., preko 100 000 ljudi oba navrata), U2 (14.8.1997.) i drugi.

Stadion je bio korišten vrlo rijetko i oduvijek je poput bijelog slona – praktično ga se ni za što nije moglo iskoristiti i dan-danas najviše “služi” kao spomenik nekadašnjim vremenima, sve dok nije preuređen u trening-centar.

Monumentalnost mu se može vidjeti na slijedećim fotografijama:

• panoramska fotografija – krug od nekih 290°
• fotografija stadiona izvana (Wikipedia)
• fotogalerija stadiona i okolice

Izvori na web-u:

• snimka sleta iz 1985. – obavezno pogledati, djeluje gotovo nestvarno
• o Strahovu (Wikipedia – češki)
• virtualni tour Strahova
• članak o koncertu Stonesa u Pragu, NY Times

Za uvod digresija – prethodni tekst na ovu temu privukao je u posljednjih mjesec dana najviše posjetitelja – i prilično sam iznenađen kako barem nekoliko puta dnevno dolazi upit o najvećim stadionima svijeta s neke od tražilica. Stoga, odlučih i ovu temu raširiti u nekoliko dijelova, odnosno tekstova, pisanjem o pojedinim nogometnim stadionima. Kako je i prije naglašeno, tema će biti oni stadioni na kojima se održavaju nogometne utakmice, a često služe i pri održavanju atletskih natjecanja. Ostala sportska borilišta nisu uzimana u obzir, iz razloga što nisu unificirana (razne utrke, primjerice).

Prvi na redu su Salt Lake Stadium i Rungrado May Day Stadium. Naime, ta dva stadiona su dva ponajveća kapacitetom u svijetu, a da su izgrađena oko nogometnog igrališta. Oba imaju atletsku stazu, a velićina travnatog dijela jest 105 sa 70 metara. Prvi se nalazi u Calcutti, Indija, dok je potonji u Pyongyangu, Sjeverna Koreja.

Salt Lake je izgrađen 1984. godin, te ima sve potrebno za ugošćivanje nogometnog susreta na razini FIFA-inih i UEFA-inih natjecanja (pomoćne terene, dvorane, VIP lože, liftove, smještajne kapacitete). Cjelokupni su projekt provele tvrtke iz same Calcutte (odnosno, Kolkatte). Kapacitet mu je 120 000 ljudi, mahom sjedećih – u kakvom je danas stanju, nisam uspio pronaći, no bi li prošao rigorozne sigurnosne standarde u Europi – nije 100% sigurno.

Službeni je naziv stadiona Yuva Bharati Krirangan, Stadium of the Indian Youth. Služi za domaćinske utakmice indijske reprezentacije (uz dužno poštovanje, tek četvrta ili peta liga svjetskog nogometa), te kao stadion dvaju klubova, East Bengal i Mohun Bagan, čije susrete prati užarena atmosfera. 1985. je ugošćen i turnir uoči svjetskog nogometnog prvenstva u Meksiku. Više pojedinosti: Wikipedia, službena stranica

Rungrado May Day svoje ime zahvaljuje otoku Rungra na rijeci Taedong u Pyongyangu. Sagrađen je i otvoren na 1. svibnja 1989. i najviše služi proslavljanju istoimenog praznika i masovnim sletovima gdje često bude više vježbača no što bude publike. Sve se priređuje u čast Kim Jong-ila i Kim Il-Sunga, dragog vođe i velikog vođe Sjeverne Koreje. Služi i sjevernokorejskoj nogometnoj reprezentaciji, no i ta je ekipa daleko od bilo kojeg ozbiljnijeg natjecanja.

Za zemlju u kojoj je većina stanovnika pothranjena, stadion strši kao “slon u staklani”. Više podataka na Wikipediji.

Ova dva stadiona predvode top-listu najvećih po kapacitetu, no gotovo da nikada nisu ugostili ozbiljniju nogometnu utakmicu ili atletsko natjecanje. Statistički, to jesu najveći nogometni stadioni, no u sportskom smislu su prilično udaljeni od europskih i južnoameričkih borilišta.