Osobno, navijam za Dinamo otkad znam za sebe, prvu navijačku kapu i majicu imam od svoje 1. godine. Nikad nisam išao navijati s BBB jer od većine koju sam imao prilike upoznati vrlo malo je bilo pravih, istinskih navijača – ostali su bili ulizice i fejkeri koji su se uglavnom htjeli tući kako bi se dokazali. Svaka čast dečkima koji putuju i mirno navijaju za klub – ona manjina kojoj je maksimalni domet baciti baklju u teren i šakom potegnuti onog koji ne voli – teško da može imati prolaznost kod imalo civiliziranog društva. Ovo nije tekst protiv Dinama ili navijača, već jedan mirni osvrt.

Posljednjih je nekoliko mjeseci bilo prilično turbulentno za klub. Osobno, nekako bih to razdoblje mogao svesti na posljednjih 7 mjeseci, a sve je počelo najavom da Robert Kovač ne dolazi u Dinamo. Prije toga, činilo se kako je gotovo sve idilično: Dinamo je osvojio naslov prvaka pobijedivši u više od 20 utakmica zaredom, 3 igrača (Eduardo, Modrić, Ćorluka) čine temelj kluba i reprezentacije, novca ima i više nego dovoljno, navijači su prilično mirni i čini se kako će uz najavljena pojačanja gotovo nemoguće biti ne ući u Ligu prvaka.

Međutim, u nekoliko dana sve se počelo mijenjati: čuveni je trojac spao na jedno ime, Kovač nije došao, Zdravko Mamić se našao na udaru javnosti zbog transdera, u klub je došla jedna od najboljih akvizicija Dinama Georg Koch zbog koje je dotadašnji golman Turina završio na izlaznim vratima, a Lončarić u potpunoj nemilosti trenera i vodstva kluba. Nakon toga slijedio je prilično turbulentan nastup u Europi, koji je dijelom bio neuvjerljiv, ali uglavnom je bio dobar jer je ostvaren plasman u Ligu UEFA. U međuvremenu je Mamić pošteno izvrijeđao novinare, pa mu je pučki pravobranitelj priskrbio i sukob interesa koji je ovih dana opet aktualiziran. Klub je napustio i PR čovjek Neven Cvijanović koji je pokušavao izgraditi jedan bolji imidž Dinama.

Mamić je još završio i u nemilosti navijača koji ga vrijeđaju gotovo svaku utakmicu, a i ispričao se novinarima oko Nove godine. Iako je možda napravio najboljih poteza otkada “izvršno dopredsjeda” klubom, a to je zadržavanje Luke Modrića, nije doživio odobravanje, već je postao gotovo jedini i isključivi krivac za svaku lošu stvar koja se događa u Dinamu, a zbog prijašnjih grijeha ne priznaje mu se niti jedna pozitivna. Posljednje za što ga se krivi jesu psovke koje je uputio Branku Tancu Ivankoviću pred igračima (Ivanković nije bio prisutan) i njegovim pomoćnicima u svlačionici Doma sportova za trajanja 3. dvoranskog prvenstva. Ivanković je brzopotezno dao ostavku prije nego ga je Mamić uvjerio da ostane – iako su mnogi već navikli na njegove uvrede i jedan diplomatski nastrojen čovjek kao Ivanković izgleda više nije mogao trpjeti isto, već je podvio rep i otišao.

Mamiću se mora priznati kako zaista za interes ima Dinamo (iako ne može osporiti da je od njega profitirao, koliko god se opravdavao kod kuma Ćire Blaževića u Ćirinoj emisiji na Z1 – link na prateće video-isječke). Činjenica jest kako mu u Dinamu osobna zarada gotovo postala nebitna – on jednostavno želi zlatnim slovima biti upisan u povijest kluba. Međutim, u tom mu se nastojanju ispriječilo nešto što proganja mnoge druge ljude koji su bili zaslužni za mnoge Dinamove blještave trenutke – nešto gotovo kao kletva koja se nadvila nad, primjerice, Ćirom, Zajecom, Cicom Kranjčarom, Canjugom, Ladićem, Prosinečkim – svi su ti ljudi otišli iz Dinama pognute glave, neki i više puta. Legende u Dinamu gotovo i ne postoje – Ladić ima 800 nastupa za klub, a u sudskom je sporu s istim (tj. tehnički nije, jer klub kojeg je on tužio više ne postoji jer je likvidiran, a današnji je Dinamo njegov nasljednik), Kranjčar zazire od kluba u kojem je stekao reputaciju zbog više razloga, legende kluba iz 1967. i 1982. (da ne spominjem Šukera, Bobana i ostale) većinom su u nekakvom zapećku i prema njima je iskazano vrlo malo respekta (iako se na 40. obljetnicu osvajanja Kupa VS gradova činilo da se to malo mijenja).

Ivanković je doživio sudbinu svih svojih prethodnika (Kužea, Jurčevića, Barića, Kranjčara, Blaževića, Vlaka… – Barić je otišao nakon neuspjeha u Europi i osvajanja prvenstva s 20 bodova prednosti, Kranjčar nakon dvostruke krune, Ćiro nakon osvajanja prvenstva, Vlak nakon jedne od boljih sezona Dinama u Europi itd.).

Canjuga je ostao omražen do kraja, iako je pod njim i pod predsjednikom države klub dva puta igrao u Ligi prvaka, što gradonačelniku i izvršnom potpredsjedniku nikako ne uspijeva, unatoč ogromnoj količini novca koja se slijeva u klub, slično kao i za Canjugino vrijeme.

Osobno se ne sjećam kada je netko iz Dinama otišao ili došao, a da to nije bilo bez repova. Mamiću se događa isto što i svim njegovim prethodnicima – našao se na udaru publike, tim više što ga se smatra dežurnim krivcem.

Usporediti način na koji je Ivanković otišao s nekim klubom na zapadu jedino je moguće je, po mom mišljenju, slično samo odlasku Josea Mourinha iz Chelsea-a, kada se Roman Abramovič mjesecima natezao s prgavim Portugalcem, što osobno, što kroz medije, što kroz navrat-nanos dovođenje igrača. Očito niti ogromne odštete zbog tjeranja trenera nisu dovoljna cijena taštine vlasnika londonskih plavih (svaka sličnost sa zg-plavima je sasvim slučajna, iako ni tu treneri nisu odlazili bez pozamašnih odšteta).

Ni najveći klubovi nisu imuni na bezobraštine prilikom “razdvajanja puteva” i “nesuglasja u mišljenjima” – npr. Capello je iz  Reala otišao kad je osvojio titulu, a to je praktično saznao iz novina, slično kao što su i neki igrači iz istog kluba dobili cipelu.

Očito, Dinamo je vruć krumpir s kojim se mnogi žele poigrati, ali mnogi su se opekli na način da su u javnosti praktično zaboravljeni. Istina, uprave i igrači odlaze, a Dinamo jedini ostaje – međutim, ta je izreka vrlo doslovna i brutalna jer odlasci su većinom spektakularni i prilično poražavajući po one koji – odlaze.

Očito, u Dinamu se mora biti spreman na protivnike i na to da je velika vjerojatnost da će se Dinamo napustiti kao zadnji pas ili omražen od svih…