Čini se kako nikako ne mogu pobjeći od stadionskih tema – kako zaista volim pisati i čitati o sportu (evo, na InterLiberu sam impulzivno kupio Nogometnu groznicu (Fever Pitch) Nicka Hornbya), moram se osvrnuti na novi dio priče koja ubrzano stremi tome da postane ep.

U članku pod naslovom Maksimir skuplji od Laništa za 100 milijuna eura iznosi se cijena novog stadiona na Laništu od 120 do 150 milijuna EUR, dok bi stadion na mjestu današnjeg u Maksimiru stajao 220 milijuna EUR (što uključuje rušenje gotovo svih tribina, denivelaciju terena, izgradnju novih tribina i sređivanje pristupa stadionu). Kapacitet bi u oba slučaja bio oko 50 000, što je u rangu cijene od 2400 EUR (najjeftinija varijanta Laništa) do 4400 EUR po sjedalu (vjerojatno najjeftinija varijanta novog Maksimira) – o tim sam troškovima već pisao u prvom dijelu ove sage. Članak donosi i prve skice arhitektonskog rješenja.

Jest, razlika je prilično velika, ali rušenje nečega kako bi se na istom mjestu nanovo gradilo strahovito je skupo (priprema terena za koncepcijski potpuno drukčiji stadion nego što je sad uključuje čupanje apsolutno svega, od temelja do odvoza nenormalne količine betona, čelika i stakla što je u potpunosti otpad kojeg treba zbrinuti i malo toga je ponovno iskoristivo). Razumljivo je kako bi novi stadion na čistom zemljištu bio jeftiniji (nešto se priča i o doniranju zemljišta od strane Grada Zagreba).

Niti jedan novi stadion u Europi nije nastao na ruševinama starog (Emirates u Londonu, novi Liverpoolov stadion koji se planira izgraditi, Allianz Arena, AufSchalke Arena itd.).

Javnost u nas mora konačno odlučiti što želi: s jedne strane sentiment je jak argument, no on potpuno koči razumno odlučivanje; na kraju se svodi na to kako je najisplativija situacija ostaviti stadion takvim kakav je, jer je tako najjeftinije. Nažalost, posljedica svega jest to što se uvijek enormno gradilo, a malo se razmišljalo o kasnijem održavanju i moderniziranju. Zgrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice i dan-danas nije dovršena (iza staklenih i opločenih fasada kriju se ogromne betonske površine prekrivene godinama nedirnutom prašinom), zgrada Nove bolnice i tako redom.

Uostalom, Maksimir se već jednom počeo obnavljati i ta je obnova stala nakon promjene vlasti 2000. Gradonačelnik Bandić svašta je obećavao, no 7 godina kasnije još uvijek nema rješenja (iako je u međuvremenu formirana skijaška staza za potrebe Svjetskog kupa, što isto nije bio malen novac). Raditi od stadiona političko pitanje zaista je kulminacija apsurda; možda bi trebalo stadion pretvoriti u d.d. i IPO-om ponuditi dionice onima koji nisu za to da se stadion ruši. Skupio bi se novac za obnovu, dioničari bi se morali voditi ekonomskim razlozima u vođenu stadiona i svaku bi kunu tri puta morali preokrenuti. Zanima me baš bi li i tada bili redovi za kredite u bankama?

Smatram kako je ovakvo rješenje zaista jedino moguće: neka privatni investitor u dogovoru s gradom izgradi novi stadion i poravna ono čudo u Maksimirskoj 128. Zašto bi i na kraju krajeva, stadion morao biti u vlasništvu Zagreba? Dugoročno, puno veća isplativost bio bi neki malo ekskluzivniji ugovor o najmu.

Uostalom, zašto bi Grad morao plaćati njegov najam? Zato što je Dinamo udruga građana? Eto i problema zakona u sportu: klub treba privatizirati (neka ga vode Mamići, zašto ne) i neka se prikupe sponzori koji će dati novac Dinamu za najam! Isto neka se napravi i sa Zagrebom (ako mogu Inter i Milan dijeliti jedan stadion, mogu i Dinamo i Zagreb).

Ovaj problem nikako nije jednodimenzionalan, no zanimljivo je kako gotovo i nema drugih prijedloga kako riješiti ovu zavrzlamu. Kako je i običaj u nas, nabacuje se blatom i kritikama bez konstruktivnih rješenja i pričama o svetinjama i sentimentima. Ako je Dinamu stalo do Maksimira – neka plati njegovu obnovu sam; ako ne može, neka prihvati ekonomski opravdano rješenje. Uostalom, Dinamo je samo korisnik Maksimira koji nije u njegovom vlasništvu i mora prihvatiti odluku njegovog vlasnika. Osobno, volio bih vidjeti taj ugovor o najmu između Grada Zagreba i Dinama i što točno u njemu piše…