Prva igra tog tipa bila je raširena u antičkoj Grčkoj. zvala se Ostra Kinda i igrala se sa – školjkom. Naime, jednu su stranu školjke zacrnili, dok je druga ostala bijela. Jedan je igrač bacio školjku uvis, dok je drugi zvao noć ili dan (grcki: nux kai hemera). Slično se igralo i u Engleskoj, gdje se ta igra zvala Cross and Pile, po oznakama na kovanom novcu. U doba Rimljana, igra se zvala navia aut caput, odnosno brod ili glava – naravno, na jednoj strani nalazio se lik cara, dok je s druge strane na nekim novčićima bio motiv broda.

Kod nas se ustalio naziv pismo – glava. Sa stalnim sporenjem što je to pismo, a što glava. Ja obicčo pitam kuna ili slavuj (tuna, medvjed, degenija – zavisno što se baca ). U Hrvatskom Novčarskom Zavodu kazu da je lice kovanice ona strana na kojoj je motiv slavuja, a na naličju je vrijednost i motiv kune.

U anglosaksonskim zemljama uvriježio se naziv Heads or Tails (dakle, glava je ona strana na kojoj je obično i bila glava neke osobe). Tails je došao, vjerojatno, od britanske kovanice od 10 penija – na jednoj strani kovanice nalazio se lav s podignutim repom, motiv preuzet s grba vojske. u Irskoj se igra zove Heads or Harps (po harfi na jednoj strani kovanice), u Brazilu Cara ou Coroa (lice ili kruna), Meksikanci to zovu Aguila o Sol (orao ili sunce). u Hong-Kongu igra se naziva Head or Word, dakle vrlo slično našem nazivu Pismo – Glava. tamo Pismo predstavlja stranu na kojoj je napisana vrijednost kovanice, a glava je, naravno, ona druga strana.

Samo bacanje novčića prastara je i vrlo jednostavna hazardna igra, sa samo dva (u idealnom slučaju) moguća ishoda. Statistički, to je “kocka” sa 2 stranice, odnosno 2 broja. Vrlo jednostavnim računom dođe se do vjerojatnosti od 50%, bilo da će ishod biti pismo ili glava. Naravno, to vrijedi ukoliko je u igri tzv. idealna kovanica, koja ima samo 2 dimenzije i koja – ili nema mase ili je savršeno raspodijeljena. U stvarnosti, kovanica je trodimenizionalna i nesavršena, zbog neravnomjerno otisnutih motiva, nesimetrije i općenite nesavršenosti izrade. Tako je moguće, uz primjenu uvijek istog nacina bacanja, iste upotrijebljene snage, iste ili jako slične kovanice i jednakog hvatanja kovanice (malo računanja i znanja dinamike, odnosno mehanike) znatno narušiti odnos 50:50 u korist jedne strane kovanice [više].

Iako samo igra, bacanje novčića našlo je primjenu u mnogim stvarima kao najjednostavnije sredstvo odlučivanja. Čak je i biblijski lik Jona, zbog istog principa odlučivanja, završio u velikoj ribi. Novčićem je odlučena i utakmica polufinala EP u nogometu 1968. Nakon 0:0 i produžetaka (nije bilo izvođenja jedanaesteraca) pristupilo se bacanju. Italija je prošla Rusiju i postala europskim prvakom… I u drugim sportovima se koristi bacanje novčića (za biranje strana, npr.). 

Vezano za kovanice, uz pivo i kikiriki često su se znala ukazati pitanja:
pitanje prvo: baca se novčić 19 puta i svaki put se dobiva pismo. koja je vjerojatnost da ce se u 20. bacanju dobiti glava?
odgovor: vjerojatnost je jednaka za glavu i pismo, u svakom bacanju.

pitanje drugo: potrebno je nabaviti dvije kovanice cije ce vrijednosti zbrojene dati 30 lipa, a da jedna kovanica NIJE 20 lipa. je li to moguće?o
dgovor: naravno. JEDNA kovanica nije 20 lipa, ali druga jest. dakle, 10 i 20 daju 30.