obožavan grad u kojem svi su face
i u kojem najvece face za par dana budu štrace
di svi nose Oakley cvike, svaki bi piva i svira
obožavan ovaj grad, di svak’ je žrtva nekog djira
di vlada temperament i malo je razuma
navuka’ san se skroz na splitsko stanje uma

[The Beat Fleet - Splitsko stanje uma, Ping-Pong (Umjetnost zdravog đira), 1997.]

Ne, nemam nikakvu averziju prema Splitu ili bilo čemu splitskom, ali moram priznati kako se jako često sjetim ovih par stihova. Najsvježiji se podsjetnik odvija nekoliko zadnjih tjedana gdje se zahuktala, pa iskipjela borba u 1. HNL između Dinama i Hajduka. Ne tako davno, prije svega 2-3 mjeseca Hajduk je imao sve – od atmosfere, naboja, pozitivnih misli i želja. Dinamo je prema svemu tome izgledao kao pokisla kokoš koja čeka klanje i kuhanje za nedjeljni ručak.

Gdje se izgubio taj mentalitet? U vlastitom samozadovoljstvu nakon demontiranja Dinama na Poljudu uz 5 tona papira i (ne)ispravnu zviždaljku suca Bebeka?

Ono što poprima prave odlike “splitskog stanja uma” je sva nevjera i konsternacija koja se mogla nožem rezati posljednjih 7 dana – od preplašenih igrača i sitnih obračuna sa sucima sve do izjava vodećih ljudi Hajduka koji razgovaraju samo sa splitskim novinarima.

Kako to da igrači, koji su trebali zgromiti konkurenciju, odjednom postali loši, skupa s trenerom koji je kotirao kao “nova nada” i komu su se brojale same pobjede, bez poraza i neriješenih rezultata? Što se to drastično promijenilo u posljednjih nekoliko tjedana?

Osobno mislim da Hajduk ima perspektivnu momčad, sa nekoliko čvrstih i iskusnih pojedinaca koji u jednom normalnom okruženju mogu puno toga napraviti. Ima tu talenata (Tomasov, Subašić, pa i Kalinić), odraslih (Ibričić) i iskusnih (Skoko, Vejić) koji nisu postali nesposobni preko noći. Međutim, kada ti vodstvo kluba i legende neprestano kukaju (Buljan, Šurjak, Peroš i tako do u nedogled) igrači teško da se mogu koncentrirati na nogomet. Najlakše je reći – krade nas se, podmeće nam se i zato smo mi loši. Kalinić ne može zabiti iz igre zato što mu je Iko Buljan rekao da suci ne vole Hajduk. Ibričić ne može zabiti mrtvu šansu jer zagrebački i osječki novinari zlurado pišu.

Danas je u očima mnogih koji su drukali da Hajduk konačno uzme prvenstvo konsternacija i to navlas ista kao kad se najbolji i najpristojniji učenik u razredu razvali od alkohola i napravi od sebe kompletnog idiota u subotu navečer, pa cijelo selo priča ispod glasa i upire prstom u nevjerici.

Najgore će biti to što će svi dobiti podršku čak i da izgube od Dinama u posljednje dvije utakmice, a onda će krenuti – prvo sitna, pa sve krupnija previranja, bučni odlasci, svađe, repovi, rastanci s igračima i odlazak onih ponajboljih ili najutrživijih za siću.

Može li se sve ovo izbjeći? Može. Čak je i Dinamo uz smanjenje udjela temperamenta uspio u praktično nemogućem – bili su sami protiv svih (uz parsto BBB-a i Tomislava Židaka) i na kraju se mogu slatko nasmijati. Tko je kome pomogao u trokutu HNS-suci-klubovi moglo bi se nadugačko i naširoko, ali čak je i u tom slučaju Hajduk imao sve u svojim rukama. Žalosno je to da su toliko upregnuli da sve to – prokockaju.