Mala plava knjižica ovih dana doživljava svojih Warholovskih 15 minuta slave – iako, praktično gledajući, u ovom slučaju indeks je zamijenio plavu ili bijelu kovertu, a primarna mu je uloga stavljena na stranu. Inače, indeks se na kraju priče dobiva natrag, za uspomenu i dugo sjećanje, jer bolje “pamti” vrijeme studiranja (potpisi, ocjene, upisi godine, divljenje, prebrojavanje ispita…). Osobno sam svoj indeks prelistao desetak puta prije nego sam prijavio diplomski – da se slučajno nije potkrao neki nepoloženi ispit (bilo ih je negdje 58, pa se svašta moglo dogoditi).

Inače, bio sam zaposlen na jednom fakultetu na kojem je navodno uhićena jedna osoba u sklopu ove (antikorupcijske) akcije (je li antikorupcijska borba nešto što se manifestira sporadičnim akcijama ili nešto što stalno traje?) – sjećam se da sam u više navrata razgovarao s profesorima i kolegama asistentima tko bi mogao primati novac za ocjene na ispitima. Praktično se nikad nije čulo da netko prima novac (a takvo što vrlo brzo postaje javna tajna) jer moj fakultet nije za karijeriste i njima slične, za to su ipak neki drugi.

Često se pričalo o tome kako su ocjene dijeljene i davane na svakojake načne i po različitim kriterijima, od međugeneracijskih dugovanja (njegov je djed zadužio i utemeljio pola faksa i predavao je polovici današnjih profesora, pa se vraća dio duga) do prijateljstava studenti-asistenti-profesori (tenis, jedrenje, kava i sl.). No, te su priče uvijek počinjale negdje tamo u 7. semestru – dakle, debelo nakon sita i rešeta prve dvije godine gdje apsolutno nikad nije bilo glasa o tome da se negdje može dobiti kakva dvojka ili trojka za određeni ekvivalent u konvertibilnoj valuti. Osobno, znam vrlo dobro nekoliko ljudi koji su imali vrlo zanimljivu fakultetsku karijeru, a da nisu dali niti jednu kunu ili euro za svoje, nazovimo ih, uspjehe. Je li to korupcija?

Možda jest, ali dokazati ju u našem društvu graničilo bi s apsurdom. Ti su se ljudi dobro snašli ili kako moj dobar prijatelj kaže - “prilike beru jagode”. U svojoj srži, ti ljudi pokazuju stanje društva u nas – svi su moralne vertikale, stupovi poštenja, a prijevare te čekaju na svakom koraku – od kafića i trgovina do fakulteta i posla. Valjda je u ljudskoj prirodi da su svi spremni na male prijevare, no gdje prestaju te “male” i počinju “velike” prijevare?

Osobno sam podmitio policajca – u svom jedinom prometnom prekršaju u vozačkoj karijeri (koja traje desetak godina). Prebrzo sam vozio – i nakon zaustavljanja nisam se bunio, žalio, plakao i sl. već sam odmah htio platiti kaznu jer sam zaista žurio. Rekao sam policajcu neka izračuna kaznu i da bih je ja odmah platio, ali to nije bilo moguće (to je bilo prije 6-7 godina, prije svih ovih zakona s drakonskim kaznama). Dogovorili smo se da platim pola kazne za nevezani pojas ili nešto slično. Dakle, i ja spadam među one koji su sudjelovali ili sudjeluju u korupciji…