Tag: fakultet

Operacija “Index” (ili “Indeks”)

Mala plava knjižica ovih dana doživljava svojih Warholovskih 15 minuta slave – iako, praktično gledajući, u ovom slučaju indeks je zamijenio plavu ili bijelu kovertu, a primarna mu je uloga stavljena na stranu. Inače, indeks se na kraju priče dobiva natrag, za uspomenu i dugo sjećanje, jer bolje “pamti” vrijeme studiranja (potpisi, ocjene, upisi godine, divljenje, prebrojavanje ispita…). Osobno sam svoj indeks prelistao desetak puta prije nego sam prijavio diplomski – da se slučajno nije potkrao neki nepoloženi ispit (bilo ih je negdje 58, pa se svašta moglo dogoditi).

Inače, bio sam zaposlen na jednom fakultetu na kojem je navodno uhićena jedna osoba u sklopu ove (antikorupcijske) akcije (je li antikorupcijska borba nešto što se manifestira sporadičnim akcijama ili nešto što stalno traje?) – sjećam se da sam u više navrata razgovarao s profesorima i kolegama asistentima tko bi mogao primati novac za ocjene na ispitima. Praktično se nikad nije čulo da netko prima novac (a takvo što vrlo brzo postaje javna tajna) jer moj fakultet nije za karijeriste i njima slične, za to su ipak neki drugi.

Često se pričalo o tome kako su ocjene dijeljene i davane na svakojake načne i po različitim kriterijima, od međugeneracijskih dugovanja (njegov je djed zadužio i utemeljio pola faksa i predavao je polovici današnjih profesora, pa se vraća dio duga) do prijateljstava studenti-asistenti-profesori (tenis, jedrenje, kava i sl.). No, te su priče uvijek počinjale negdje tamo u 7. semestru – dakle, debelo nakon sita i rešeta prve dvije godine gdje apsolutno nikad nije bilo glasa o tome da se negdje može dobiti kakva dvojka ili trojka za određeni ekvivalent u konvertibilnoj valuti. Osobno, znam vrlo dobro nekoliko ljudi koji su imali vrlo zanimljivu fakultetsku karijeru, a da nisu dali niti jednu kunu ili euro za svoje, nazovimo ih, uspjehe. Je li to korupcija?

Možda jest, ali dokazati ju u našem društvu graničilo bi s apsurdom. Ti su se ljudi dobro snašli ili kako moj dobar prijatelj kaže - “prilike beru jagode”. U svojoj srži, ti ljudi pokazuju stanje društva u nas – svi su moralne vertikale, stupovi poštenja, a prijevare te čekaju na svakom koraku – od kafića i trgovina do fakulteta i posla. Valjda je u ljudskoj prirodi da su svi spremni na male prijevare, no gdje prestaju te “male” i počinju “velike” prijevare?

Osobno sam podmitio policajca – u svom jedinom prometnom prekršaju u vozačkoj karijeri (koja traje desetak godina). Prebrzo sam vozio – i nakon zaustavljanja nisam se bunio, žalio, plakao i sl. već sam odmah htio platiti kaznu jer sam zaista žurio. Rekao sam policajcu neka izračuna kaznu i da bih je ja odmah platio, ali to nije bilo moguće (to je bilo prije 6-7 godina, prije svih ovih zakona s drakonskim kaznama). Dogovorili smo se da platim pola kazne za nevezani pojas ili nešto slično. Dakle, i ja spadam među one koji su sudjelovali ili sudjeluju u korupciji…

VN:F [1.9.1_1087]
Rating: 0.0/7 (0 votes cast)

Fakulteti i diplome

Završiti faks ponajprije je stvar velikog strpljenja i volje, bez obzira što netko mislio o našem sustavu školovanja – koje možda nije najbolje, ali svakako nije ni najgore. Često se čuju rasprave i svađe kako je neki faks teži ili lakši, kako se s nekim fakultetom bolje zarađuje, s nekim lošije, s nekim ima puno mogućnosti u poslu, s nekima ima relativno malo.

Principijelno, smatram kako fakultet ne daje znanje s kojim je moguće dovijeka raditi, već daje jedan solidan temelj za usvajanje novih znanja, tj. stvara određen način razmišljanja. Upravo je to bitno za razlučivanje i kritično razmišljanje, jer nije sve što se čuje na faksu svetinja i neoboriva činjenica.

Često je na putu prema diplomi potrebna svo strpljenje svijeta: uz nezaobilazno učenje i predavanja, tu su i administracija, asistenti, profesori, profesorice, docenti, docentice, referade, oglasne ploče, rokovi, prijave ispita i more drugih sitnica koje je potrebno iskoordinirati kako bi vrijeme od upisa do datuma diplomiranja bilo optimalno iskorišteno.

Ključna stvar, po mom mišljenju, svakako je kava u pauzama (ovo shvatiti malo preneseno), jer se tako vrlo efikasno može uštedjeti vrijeme – dobiješ neku skriptu ili knjigu u ruke, objasni ti se neki kompleksni zadatak, čuješ nečija iskustva iz prve ruke (iako uvijek svačiju priču treba uzeti s rezervom), saznaš na što trebaš obratiti pozornost – uglavnom, velike neformalne konzultacije. Na kraju krajeva, ti kontakti i prijateljstva znaju prilično potrajati jer ipak su sve to ljudi koji su u istoj branši.

Ovim putem prenio bih i čestitke jednoj vrlo mi dragoj osobi koja je danas stavila točku na i na spomenuti put od upisa do diplome i sada mi preostaje držati joj fige da što brže počne kapitalizirati svoje znanje, u što nikako ne sumnjam!
VN:F [1.9.1_1087]
Rating: 0.0/7 (0 votes cast)

Kako se studira u nas?

Neki dan do mene je došao podatak kako je na jednom fakultetu (koji kotira kao jedan od težih u nas, a iz tehničkog je područja) na prve dvije godine gotovo 75% od ukupnog broja studenata. (statistika se odnosi na prošlu školsku godinu, dakle onu 2006./2007.). Nadalje, studenata prve godine je 46%, odnosno 29% je na drugoj godini. Daljnjih 14% je na trećoj i 12% je na četvrtoj. Peta godina je opcija i nije toliko relevantan pokazatelj. Iz ukupnog su broja izuzeti višegodišnji apsolventi i uzeti su u obzir samo oni koji su fakultet upisali po novim pravilima igre.

Dakle, kako je i prošle godine upisan jednak broj ljudi, kojima su pribrojeni oni koji nisu ostvarili uvjete za puni upis druge godine. Da ne duljim, mogao bi se izvući zaključak kako za stvaranje odškolovanih ljudi prethodno se uvijek promatran generacija prepolavljala po godinama, dakle, od 16 upisanih ljudi bit će samo dvoje na četvrtoj godini, a petu će upisati možda samo jedan. Znači, resursi fakulteta bit će iskorišteni najviše na ljude prve i druge godine, a znatno manja količina će biti iskorištena na višim godinama, kada se trebaju prenositi nova, odnosno suvremena znanja. Kao posljedica se javlja traljavo odrađen transfer novih znanja, koja nisu uvijek ni vezana za privredu (jer je nema previše u svom punom obliku).

Grozna činjenica jest ta kako se u čitavoj priči administrativnim odlukama omogućava prolazak studija ljudima koji generalno nemaju velike šanse, odnosno sposobnosti (jest, to je gruba konstatacija, no niti ja nisam za liječnika ili pravnika iako imam volju veliku kao planina).

Taktika upisivanja kvaliteta-a-ne-kvantiteta ne prolazi, jer bi mnogo uhljebljenih profesora odjednom postalo pomalo besposleno; kako oni u principu ne stradavaju, smanjio bi se broj asistenata i novaka, čiji je broj ionako u padu u posljednjih nekoliko godina, tako da će ionako doći do manjka kadra i jednostavnog gašenja nekih dijelova studija.

Ovo je samo jedan od problema u visokoškolskim ustanova; nažalost, ostali su jednako veliki, ako ne i veći.

VN:F [1.9.1_1087]
Rating: 0.0/7 (0 votes cast)

Školstvo i školovanje u našim okvirima

Na ovaj tekst potaknuo me isti slične tematike pod naslovom Diplome = obrazovanje? (te Mrakov komentar na isti tekst) na dobro poznatom kolaborativnom blogu pollitika.com. Obrazovanje je u nas kategorija kojem se ne mogu dičiti mnogi – brojke govore da imamo vrlo malo visokoobrazovanih ljudi, odnosno onih sa VSS i više. Osobno, imam VSS i na početku sam poslijediplomskog studija, no ne smatram time da sam nešto vrijedniji ili korisniji ovom društvu – ja to tek trebam pokazati.

Administrativno, imam šanse dobiti posao tamo gdje netko sa SSS ili VŠS neće moći pristupiti i tu je moja diploma vrlo korisna – naravno, s istog tog posla ja mogu biti vrlo lako najuren jer nisam pokazao spobnosti i znanje potrebne za nj. Ono što je prilično bitno jest da me moj studij naučio ponajviše načinu razmišljanja i da sam svojom voljom usvojio priličnu količinu znanja koja mi nije bila ispredavana ex cathedra, auditorno ili pokazno. Jest, ima kolega sa diplomom vrlo sličnoj mojoj diplomi, a koji ju možda i ne zaslužuju u potpunosti – no, završili su fakultet nakon nekog broja godina, ispunili su sve obaveze – i papir je njihov. No, staro je pravilo kako potvrde i diplome neće ni od koga napraviti boljeg čovjeka.

Činjenica jest da je sustav pomalo bedast – naši fakulteti u principu nisu loši, barem je takav onaj čiju diplomu posjedujem. Prilično ljudi dobro se je snašlo na raznim radnim mjestima i stranama svijeta, no tomu ih nije naučio fakultet, već ih je on samo na određeni način potaknuo. Sportskim rječnikom, mi smo zemlja u kojoj ima talentiranih individualaca, no nedostaje nam rad i finalizacija. Zbog toga imamo puno samostalnih i solo-igrača, ali organiziranih momčadi u kojima svatko radi dio posla je relativno malo. Dao bi se izvući i zaključak kako bi se oni koji su bili dobri igrači na fakultetu u životu snašli i bez njega; završili su ga zato što su ga i započeli i što su bili svjesni što im i u kojem slučaju ta diploma donosi – doduše, diploma ih neće naučiti u obavljanju gotovo niti jednog posla, no svakako će im usaditi jedan kvalitetan pristup problemu, odnosno poslu (ako se govori o dobrim igračima).

Koliko je zasluga samih ustanova u proizvodnji kvalitetnih ljudi kad se s njima vrlo malo radi individualno? Naime, često se događa da se kvalitetan čovjek na fakultetu prepozna tek kada dođe s dosta naučenih stvari i kada njemu više nije potrebno nekakvo usmjerivanje, već je taj čovjek gotovo usmjeren i njemu treba tek nekoliko finesa kako bi postao odličan u onome čim se bavi, odnosno, čime se želi baviti.

Šteta, naš obrazovni sustav previše je usmjeren na to kako riješiti one najslabije; često se prema njima grade pravila. Koliko to ima smisla, jasno pokazuju postoci onih koji nakon upisanog višeg obrazovanja isto privedu kraju.

VN:F [1.9.1_1087]
Rating: 0.0/7 (0 votes cast)