Pratiti našu reprezentaciju posljednjih 10 godina čisti je mazohizam – beskrajna količna frustracija, potrošenih živaca, zdvajanja nad lošom igrom, sucima, izbornicima, igračima. Jest mi jesmo košarkaška zemlja (iako bi mnogi tu upotrijebili prošlo vrijeme). U doba kad je Mirko Novosel ušao u kuću slavnih (da je živ, Slavko Šajber bi se vjerojatno oglasio u novinama pljujući po njemu; ovako neka mu je mir vječni), naša košarka je ubrzala svoj pad prema zapećku.

Nakon pobjede nad Španjolcima krenuo sam pisati tekst o pitanju sve se vraća, sve se plaća (odnosno, još mi se više sviđa engleska varijanta What goes around, comes around) – no, nije me dovoljno udarila euforija, a ionako bi originalnost tog teksta bila nikakva. U ovom mi trenutku mi se čini boljim napisati nekoliko crtica o stanju u našoj košarci.

Prvo: nažalost, naši igrači vani nisu toliko tražena roba. Jest, igraju oni po NBA i renomiranijim europskim klubovima, no stoji činjenica da osim Vujčića (koji, uzgred rečeno, ne igra na ovom prvenstvu iz meni osobno apsolutno prihvatljivih razloga) niti jedan naš igrač nije vodeći, odnosno ključni u klubu u kojem igra, izuzev Kusa i Baraća, no ti igrači su iz domaćih liga koje baš i ne pretiču kvalitetom. Razumljivo je da u ključnim trenucima obranu i napad ne mogu odigrati jednako dobro svi igrači, zato i uvijek netko ispadne iz igre.

Drugo: košarka je nestala s igrališta. U metropoli svakodnevno prolazim pokraj praznih koševa, eventualno nekoliko klinaca baca loptu kroz iskrivljeni obruč. Igrališta na kojima sam provodio dosta vremena prazna su i iako postoji šaka entuzijasta, to je daleko od dana kada je na svakom terenu bilo i više od 20 igrača.

Treće: zbog točke druge, i u medijima je vrlo slično. Košarka dolazi na tapetu samo kada su u pitanju suci, afere, promašaji reprezentacije, borba sa sadašnjim vodstvom saveza. Na televiziji je obično na fantomskom kanalu HRT+, koji ionako ne služi ničemu osim repriziranja koncerta tipa Zagreb gori (mislim da je posljednji bio prije 6, 7 godina – toliko o svježini sadržaja). Ostalim televizijama nije ni na kraj pameti prenosit ili prikazivatii išta što ima veze s košarkom.

Četvrto: ovo je moj osobni dojam, ne nužno i najtočniji, no ja se ne mogu oteti misli da je naša igra pročitana knjiga, odnosno da je svakom iole stručnijem treneru vrlo lako skinuti način kako naši dečki igraju. Činjenica jest da Marko Tomas, junak pobjede nad Španjolskom, u posljednje dvije utakmice (Grčka, Izrael) ima šut iz igre 6/18 (od čega trice 2/9), a slobodna bacanja 0/3, uz odigranih gotovo 60 minuta od mogućih 80 – puno govori. Tomas je jedan od glavnih igrača, nazivno, no realno vrlo malo doprinosi – nedovoljno je samo njegova povremena dobra igra u obrani, treba nešto i zabiti obzirom na poziciju na kojoj igra.

Koliko sam primijetio, sve nam momčadi udaraju obranu koja je visoko postavljena, odnosno odsijeku nam centre koji se ni po čemu nisu iskazali, osim eventualno Prkačina. Kasun i Planinić bili su puno bolji dok su bili u NBA; ovako se pokazala sva njihova slabost. Ostale spominjati nema ni smisla; navedeni igrači morali bi iznijeti 90% posla – tada bi bilo lakše onima s klupe.

Dodatak:

I u Jutarnjem i u 24sata provlači se tvrdnja da smo igrali odličnu utakmicu protiv Grka. U redu, možda smo dobili Baraća, možda smo sasvim ravnopravno igrali jedan dio utakmice – no, ako vodstvo od 13 razlike dobijemo igranjem zone, a zatim to isto vodstvo prolijemo igranjem iste te zone, uz žalopojke kako se Grcima baš tada otvorilo i ako smo apsolutno sve ključne trenutke u utakmici prepustili Grcima – ne može se govoriti o dobroj igri. U košarci je bitna kvantiteta, a ne kvaliteta igre. Što nam vrijedi dobra igra u 30 minuta, kada smo u 10 sve to upropastili? Protiv Turske 2001. je Hrvatska igra bila čista rapsodija 27, 28 minuta, no unatoča tomu, to je jedan od najvećih poraza Hrvatske ikada, plus što je na kraju okrunjen mizernom i bezidejnom igrom. I tvrdnja kako ova momčad može bolje igrati ne vrijedi više od papira na kojem je napisana – mi, eto, već 5 prvenstava zaredom tražimo tu utakmicu gdje ćemo bolje odigrati i pobijediti. Jer, za OI nam trebaju pobjede naše reprezentacije, a ne Portugala koji nas vadi iz ponora.