Tag: Dinamo

Ljetno doba i popularne teme

Od sredine srpnja pa sve do kraja kolovoza medijskim prostorom dominira nekoliko tema. Prva tema jest svakako turistička sezona, odnosno direktno “snimljive” i “kvazimjerljive” pojave kao što su gužve na cestama (koje su apsolutni smijeh prema onima koje se javljaju u npr. Njemačkoj ili Francuskoj, a glavna su tema za prvih 15 minuta vijesti na svim nacionalnim televizijama) i broj automobila, tj. vozila koja su ušla na granicama RH sa susjedima (strašno bitan podatak, nema što). Druga tema obično biva nogomet obzirom na to da u srpnju počinje (a u kolovozu završi) nastojanje nacionalnog prvaka da se konačno probije u Ligu prvaka (zadnji put se uspjelo 1999.). Tu i tamo probije se poneki drugi sport (npr. vaterpolo, koje je dobilo manji prostor nego prvo kolo HNL, a vaterpolisti su donijeli ponešto plemenite slitine, odnosno bronce što i nije mala stvar; plivanje je dobivalo dužne retke na 3. ili 4. stranici sportskih rubrika, a 5 Phelpsovih zlata nije baš nešto odjeknulo). Uglavnom drugi sportovi nemaju odviše šansi pred Dinamovom težnjom za Europom, osim ako se ne radi o koloni turista kojima TV-jurišnici guraju mikrofon u automobil i pitaju ih je li im vruće – zamislite sebe kako vas, npr., u Dubaiju Al Jazeera ispituje dok čekate prtljagu na aerodromu s blesavim pitanjima poput “Čekate li dugo?”, “Je li vam vruće?”, “Želite li vode?” i da nakon toga dobivate minute u prime-time vremenu na televiziji?

Vratio bih se na težnju Dinama da se konačno dokopa natjecanja u kojem završi tek polovica prvaka – jučer se odigralo još jedno tragikomično nastojanje da se dohvate milijuni koje dijeli UEFA – no, ne bi se ništa moglo prigovoriti da ista ili slična predstava nije na repertoaru već ohoho ljeta; možda bi trebalo organizirati Dane satire ili Teatar apsurda u te dane kada Dinamo pokušava proći više ili manje (ne)savladive protivnike.

U tekstu Nikad tako Dinamo neće uspjeti Tomislav Pacak u svojim Packama na sportnet.hr vrlo dobro secira što je jučer nedostajalo i u čemu je suštinski problem svakog Dinamovog nastojanja u proboju među 32 privilegirana kluba. Ono što bih ja nadodao, a što je moj pape ispalio gledajući jednu sličnu utakmicu pred nekih desetak godina – pa oni ne vladaju osnovnim parametrima nogometne igre. OK, možda nisu parametri u pitanju, ali svakako jesu – osnove ili basics. Ono čemu se uvijek narugamo Amerikancima koji za svako polje djelovanja imaju basics. A kod nas ljudi ne znaju izračunati postotak napamet ili zbrojiti dva troznamenkasta broja.

Da, igračima nedostaju osnove. Npr., može se naricati o nesreći kod drugog gola Red Bulla, ali kako je moguće da u trenutku dok suparnički igrač nije pucao na gol napadač RB-a stoji potpuno sam između 4 ili 5 braniča i potpuno sam prihvaća odbijenu loptu? Nije ovo usamljen slučaj, ovo se da vidjeti na barem još 5 ili 6 Dinamovih povijesnih utakmica. Taktiku ne bih niti spominjao, samo znam da sam s nevjericom čitao kako Tomislav Židak piše da Dinamo vjerojatno neće igrati “na nulu” jer naše momćadi tako ne znaju igrati – u tom trenutku pomislio sam “ajme, ovo sigurno čita Jurčić i smišlja taktiku sa 3 defanzivna vezna i 4 braniča…”

Nažalost, upravo se to i obistinilo, no ništa čudno. Nogomet nije znanstvena fantastika niti znanstvena disciplina, onaj koji bolje barata “parametrima igre” obično i pobjeđuje. Bolje poznavanje osnova praktično se da izjednačiti sa brojem pogrešaka i to u obrnuto proporcionalnom smislu – dakle, dobiva onaj tko manje griješi i tko malo bolje zna. Očito je da se gubi ako se ide na opciju koju se slabo poznaje (obavezna defenzivna igra). I nije Dinamo ispao jučer, ispao je i prije ovih utakmica – treba priznati da se zabijanjem 2 gola iz 15 šansi u 2 utakmice ne može baš daleko dogurati.

Na kraju, nisu ni ti dečki krivi što im osnove baš i nisu sjele – (pre)često treneri opraštaju neučenje osnova talentiranim dečkima. Za one koji smatraju da je talent najbitniji, neka pročitaju Outliers Macolma Gladwella i tezu o 10 000 sati vježbe, odnosno rada

Do tada, nek’ je sretno plavima na putu u Europsku ligu; valjda im neće opet neki neprelazni klub iz neke lige a’la HNL opet prepriječiti put…

VN:F [1.9.1_1087]
Rating: 0.0/7 (0 votes cast)

Splitsko stanje uma

obožavan grad u kojem svi su face
i u kojem najvece face za par dana budu štrace
di svi nose Oakley cvike, svaki bi piva i svira
obožavan ovaj grad, di svak’ je žrtva nekog djira
di vlada temperament i malo je razuma
navuka’ san se skroz na splitsko stanje uma

[The Beat Fleet - Splitsko stanje uma, Ping-Pong (Umjetnost zdravog đira), 1997.]

Ne, nemam nikakvu averziju prema Splitu ili bilo čemu splitskom, ali moram priznati kako se jako često sjetim ovih par stihova. Najsvježiji se podsjetnik odvija nekoliko zadnjih tjedana gdje se zahuktala, pa iskipjela borba u 1. HNL između Dinama i Hajduka. Ne tako davno, prije svega 2-3 mjeseca Hajduk je imao sve – od atmosfere, naboja, pozitivnih misli i želja. Dinamo je prema svemu tome izgledao kao pokisla kokoš koja čeka klanje i kuhanje za nedjeljni ručak.

Gdje se izgubio taj mentalitet? U vlastitom samozadovoljstvu nakon demontiranja Dinama na Poljudu uz 5 tona papira i (ne)ispravnu zviždaljku suca Bebeka?

Ono što poprima prave odlike “splitskog stanja uma” je sva nevjera i konsternacija koja se mogla nožem rezati posljednjih 7 dana – od preplašenih igrača i sitnih obračuna sa sucima sve do izjava vodećih ljudi Hajduka koji razgovaraju samo sa splitskim novinarima.

Kako to da igrači, koji su trebali zgromiti konkurenciju, odjednom postali loši, skupa s trenerom koji je kotirao kao “nova nada” i komu su se brojale same pobjede, bez poraza i neriješenih rezultata? Što se to drastično promijenilo u posljednjih nekoliko tjedana?

Osobno mislim da Hajduk ima perspektivnu momčad, sa nekoliko čvrstih i iskusnih pojedinaca koji u jednom normalnom okruženju mogu puno toga napraviti. Ima tu talenata (Tomasov, Subašić, pa i Kalinić), odraslih (Ibričić) i iskusnih (Skoko, Vejić) koji nisu postali nesposobni preko noći. Međutim, kada ti vodstvo kluba i legende neprestano kukaju (Buljan, Šurjak, Peroš i tako do u nedogled) igrači teško da se mogu koncentrirati na nogomet. Najlakše je reći – krade nas se, podmeće nam se i zato smo mi loši. Kalinić ne može zabiti iz igre zato što mu je Iko Buljan rekao da suci ne vole Hajduk. Ibričić ne može zabiti mrtvu šansu jer zagrebački i osječki novinari zlurado pišu.

Danas je u očima mnogih koji su drukali da Hajduk konačno uzme prvenstvo konsternacija i to navlas ista kao kad se najbolji i najpristojniji učenik u razredu razvali od alkohola i napravi od sebe kompletnog idiota u subotu navečer, pa cijelo selo priča ispod glasa i upire prstom u nevjerici.

Najgore će biti to što će svi dobiti podršku čak i da izgube od Dinama u posljednje dvije utakmice, a onda će krenuti – prvo sitna, pa sve krupnija previranja, bučni odlasci, svađe, repovi, rastanci s igračima i odlazak onih ponajboljih ili najutrživijih za siću.

Može li se sve ovo izbjeći? Može. Čak je i Dinamo uz smanjenje udjela temperamenta uspio u praktično nemogućem – bili su sami protiv svih (uz parsto BBB-a i Tomislava Židaka) i na kraju se mogu slatko nasmijati. Tko je kome pomogao u trokutu HNS-suci-klubovi moglo bi se nadugačko i naširoko, ali čak je i u tom slučaju Hajduk imao sve u svojim rukama. Žalosno je to da su toliko upregnuli da sve to – prokockaju.

VN:F [1.9.1_1087]
Rating: 0.0/7 (0 votes cast)

“Teorije urote”

Namjerno u naslovu ne stoji teorije zavjere (zbog pretraživača i izbjegavanja neke vrste senzacionalizma). Ono na što konkretno mislim je sveopća gungula po medijima koja je eskalirala nakon jučerašnje utakmice Hajduka i Varteksa i pobjede potonjih.

Kao uvod bih spomenuo nešto što se uvijek (ne)opravdano vezuje uz svaku utakmicu u 1. HNL, a to je kako je baš svaka namještena. Npr. igraju Dinamo-Varteks, Hajduk-Zadar ili Šibenik-Slaven Belupo. Kako god utakmica završila, postoje opravdanja:

  • ako je remi, dogovorili su se
  • pobjednik je kupio
  • poraženi je prodao

Pošto nogometna utakmica u ligaškom sustavu natjecanja ima tri moguća ishoda, očito ne postoji rezultat koji bi zadovoljio cijelu javnost i dežurne sumnjičavce.

Osobno, priče kako je Dinamo stimulirao Varteks da pobijedi Hajduk su poprilično smiješne, ponajviše što dolaze iz Hajdukovog tabora. Naime, to je prilično direktno priznanje kako Hajduk ipak nije tako jak i zavisi o tome kako će neka momčad igrati protiv njega, jer ako Varteks igra 100% (a po mišljenju Hajduka ne bi tako trebao igrati jer mu “ne treba”) Hajduk nije u ravnopravnom položaju! Možda je Varteks igrao “s pola gasa” protiv Dinama i tu bi se (možda) mogao naći neki temelj za opravdanu sumnju, ali takve se utakmice mogu naći i Hajduku, pa opet i Dinamu, pa Slaven Belupu i tako do unedogled (vidi tri točke iz uvoda).

Osobno, svidjelo mi se kako je Hajduk uzletio i kako je Dinamo dobio dostojnu konkurenciju u utrci za titulu prvaka. U prijašnjim je godinama jedan od ponajvećih igrača Hajduka Ivica Šurjak počesto trošio vrijeme na priče o urotama, o sucima, o HNSu i o svemu oko nogometa (doduše, nije on jedini takav primjer u nogometu), a ponajmanje je govorio o igračima. Kada je Hajduk konačno proigrao i složio nekoliko pametnih utakmica, došao je i (očekivani) pad, a sa njim i stare navike.

Iako možda nije realno očekivati, Hajduk i dalje ima šanse za naslov. Međutim, za naslov se mora pobjeđivati, a ne se nadati da će nakon kiksa jednog pretendenta na titulu uslijediti i kiks drugog u istom kolu! Primjer Reala iz Madrida koji je otvoreno rekao da je favorit protiv umorne Barcelone i nakon toga popio šesticu od momčadi koja se došla pofajtati za naslov.

Ovako bi se moglo dogoditi da Hajduk pobijedi Dinamo u svim utakmicama lige, a da na kraju ostane – drugi.

VN:F [1.9.1_1087]
Rating: 0.0/7 (0 votes cast)

Pošto jedan referendum?

Mislim da će jedan od predizbornih plakata kao obećanje imati nešto vezano uz (ukleti) Dinamov stadion…

2009_03_19_182513.jpg

[članak u Jutarnjem]

Ovo je još jedno u nizu obećanja oko referenduma (prvi je trebao biti 15. siječnja 2008., pa je odgođen za svibanj 2009.). Argument je kako je referendum ozbiljna stvar i s kojom se ne treba šaliti, ali očito da je to neki sitni adut u rukavu koji svako malo ispliva na površinu i oko kojeg se potroši nešto novinarskog i medijskog vremena (pa se malo zaborave veleinvesticije i veleobjekti po 5000 i 11000 EUR/m2).

Inače, sjeća li se još netko Plavog vulkana?

VN:F [1.9.1_1087]
Rating: 0.0/7 (0 votes cast)

Dobar smisao za humor?

Osobno, mislim da je najveća specijalnost i sposobnost koju se može vidjeti u Hrvatskoj jest ona da se od svega napravi nekakav bizarni apsurd ili u najmanju ruku sprdačina. Kako je najbolje ogledalo društva sport, tako je “derbi Dinamo-Hajduk” jedan vrlo solidan sažetak.

Pretučeni novinari u Vodicama, pretučeni prodavači karata, masovna filozofija oko toga hoće li snijeg i bura odgoditi utakmicu – a na kraju se organizator svojski potrudi da nadmudri prirodu i s morem papira zasipa teren (usput: tko će očistiti sav taj papir?); još jedno potpuno idiotarenje i ispad BBBa (čak su i oni “napredovali”; počeli su paliti tuđe stadione); poticajno navijanje koje uključuje isključivo vrijeđaje protivnika i stanovnika “onog drugog grada”…

Aha, a emisija koja sve to prati na nacionalnoj dalekovidnici zove se Volim nogomet…

Izgleda da i urednici imaju pomalo nastran smisao za humor.

 

Nakon utakmice:

Popratni detalji

  • Hajduk je pobijedio s 2:0
  • 49 prekršaja, uz 2 crvena kartona (dobili su ih Lovren i Buljat, 2 igrača koja su se kod jednog kornera dohvatila šakama – pao je po udarac sa svake strane i već su tada morala pasti ta 2 crvena)
  • niti jedan udarac Dinama u okvir gola
  • 1, možda 2 izrađene šanse
  • 1 odgoda početka i 1 prekid zbog dima (i apsurdna pohvala od strane Miše kako niti jedna baklja nije završila u terenu, to što je bilo dima kao u požaru izgleda uopće nije bitno)
  • na cijeloj utakmici nisu izvedena 3 točna dodavanja zaredom prema naprijed
VN:F [1.9.1_1087]
Rating: 0.0/7 (0 votes cast)