Arhiva za tag ceste

Zagrebačka priča (1)

Početi neku priču o Zagrebu gotovo je nemoguće bez spominjanja svakodnevnog prometnog kolapsa koji se odvija na njegovim ulicama. Vozači su svakodnevno u svojevrsnoj avanturi, posebice kada ujutro treba doći do radnog mjesta ili odvesti djecu u školu. Slična priča odvija se i poslijepodne, dok je u međuvremenu na cesti nešto manji zastoj, no opet ima gužvi.

Među vozačima se, poput velikih tajni ili povjerljivih informacija, razmjenjuju alternativne rute (popularna je ona preko brda, koja je bila iznimno korisna prilikom potpune blokade prometa za vrijeme Croatia Summit-a 2005. u Zagrebu), mjesta za parkiranje, gdje su jedva prohodne uličice koje nekim čudom predstavljaju najbrži put čak i onda kada su glavne avenije slobodne.

Naravno, Zagreb kao najveći grad u državi nije cijepljen od problema s kojima se susreću i ostali gradovi; za mog nedavnog posjeta Londonu svjedočio sam potpunom prometnom kolapsu na početku Oxford Street-a - bila je nedjelja i promet je doslovce milio jedva par centimetara u minuti. London mi je u ovom trenutku pao napamet zbog posjedovanja efikasne alternative u vidu metroa, busa i lake željeznice. O alternativi sam već govorio prije, a alternativu Zagreb nema (svaka čast ZET-u, no tramvaj je, kao i autobus gotovo nemoćan pred prometnim zastojima, a da ne spominjem problem prometnih nesreća na tračnicama kada se dogode zastoji po sat vremena minimalno).

Tako su jučer u Zagrebu proširili parkirališne zone (čini se da netko ipak prati studiju iz 1999., gdje je predloženo povećanje cijena parkiranja u centru radi demotiviranja onih koji automobilom dolaze u nj; studija je koštala 1,6 milijuna dolara i praktično nije donijela ništa novog) na novih 50 ulica, pravdajući to motiviranjem vozača da koriste javni prijevoz. Netko iz oporbe je dometnuo da će se problem parkiranja ionako preseliti malo dalje, odnosno najbližem (besplatnom) mjestu zoni plaćanja, a da alternative i dalje nema.

Osobno, biciklom ili automobilom putujem na posao nekih 10 do 15 minuta; imam osiguran parking i tu nemam troška. Bicikl nije prekoristan u doba kiša, pa preostaje automobil ili pješačenje (u tom slučaju treba mi 25-30 minuta, no prilično brzo hodam, pa taj podatak i nije nešto jako mjerodavan). Iz priloženog se vidi da mi je posao relativno blizu (što je prilična sreća); isto tako nisam spomenuo javni prijevoz, iz razloga što mi njime treba čak i više nego pješke (jedina korisna tramvajska stanica mi je na 15 minuta hoda, 5 minuta jest čekanje tramvaja, novih 10 minuta je vožnja istim i nakon toga opet 5 minuta do posla; ukupno 35 minuta; slična je priča i s autobusom, koji je apsurdan izbor jer imam čak i više za prehodati i opet moram sjesti na tramvaj).

Problem leži u već dugo neadekvatnoj mreži tramvaja i praktičnoj odsječenosti određenog broja ljudi od nje - uz samo jednu vertikalnu liniju zapadno od Savske ne može se pričati o dobroj povezaonsti kvartova u tom dijelu grada (bus je za zaborav, jer u tom dijelu grada fali i uspravno položenih ulica). Dakle, dok se ne pojavi laka željeznica, metro, U-Bahn, S-Bahn, LR sustav i kako već sve ne nazivaju rješenja za javni prijevoz u medijima, do tad nema druge nego sjesti u auto ili na bicikl - ZET mi je tek posljednji izbor.

Naravno, ZET nije apsolutno loš; ovaj bi tekst bio nešto drukčije intoniran da živim na par minuta od tramvajske stanice. Htio sam ukazati na to da je stanje u linijama tramvaja tek blago promijenjeno u odnosu na rast i razvoj grada; postoje planovi i najave o širenju, no o njima čitam posljednjih 10 godina i niti jedna se nije ostvarila. Da bi ZET postao prava alternativa (gdje put od Ljubljanice do Dubrave neće trajati kao put autobusom od Zagreba do Varaždina) treba dosta toga uložiti, izmijeniti i popraviti. Tek onda će javni prijevoz biti prava zamjena za automobil.

Koliko treba autom od Zagreba do Osijeka?

Glavno prijevozno sredstvo u Hrvatskoj jest osobni automobil. Prema statističkim podacima Centra za vozila Hrvatska, registriranih automobila ima oko milijun i 280 tisuća vozila (Dalmatinci voze auta starija od 11 godina - Slobodna Dalmacija). Ugrubo, na 3.5 stanovnika Hrvatske dolazi jedan automobil. Prosjek varira po regijama - u Istri je najviše automobila po stanovniku, dok ih je u Slavoniji najmanje.Jedan prosječni automobil, koji u Hrvatskoj ima oko 100 KS, što je gotovo 74 kW vrši slijedeću štetu:

  • ispušta svakojake plinove - od CO2, CO, NOx do raznih CH spojeva
  • na proizvedenih 74 kW snage baca u okoliš oko 150 kW topline - ekvivalent da u stanu imate 70 prosječnih kalorifera koji griju na maksimumu
  • priličnom broju auta u HR curi ulje - dokazi se nalaze na svim parkiralištima u državi
  • troši dragocjeni kisik - za spaljivanje kilgorama goriva potrebno je 14.7 kilograma zraka (stehiometrijski omjer)
  • ponajviše se događa da 1 automobil vozi 1 osobu - neekonomičnost, gužve, problem parkiranja

Koliko vidim, ljudi se u nas baš i ne prestaju voziti autima. Zašto? Nema efikasne alternative. Javni prijevoz je neučinkovit, počev od željeznice pa sve do autobusa, gradskih i međugradskih. Autobus na relaciji Virovitica-Zagreb putuje 3 i pol sata, a udaljenost je 140 km, koju se prevali za 2 sata automobilom. Od Rijeke do Splita vlakom se putuje najmanje 9 sati, uz dva presjedanja (provjerite na stranicama Hrvatskih željeznica). U zemljama zapadne Europe, SAD-u i sličnim zemljama situacija nije kao u nas - alternativa je puno snažnija, javni je prijevoz daleko efikasniji i komforniji, prometnice su bolje i protočnije - naravno, i kod njih ima problema, gužvi, zastoja, dugih putovanja, loše povezanosti - no u manjoj mjeri.

Zagreb se guši u prometu upravo iz nepostojanja alternative. Putovanje od Prečkog do centra tramvajem potrajat će i 40 minuta u radnom danu (van udarnih prometnih špica), iako se radi o udaljenosti od jedva 7 km. Doći s Jankomira (recimo, ostavili ste auto u servisu i niste uzeli zamjensko vozilo) u Vukovarsku predstavlja pothvat koji košta barem sat vremena. Automobilom ne treba više od 15 minuta u oba slučaja. Vozni redovi su poprilično nepouzdani i - alternative nema. Za učinkovito putovanje u Zagrebu ponajbolji je automobil, odnosno bicikl - što će reći, nešto u vlastitom aranžmanu.

Iako je na razini države nije slično - automobil opet vlada, on nije baš optimalno rješenje. Tu je opet poprilično kriva infrastruktura. Primjerice, cestom Zagreb - Vrbovec - Bjelovar - Đurđevac - Virovitica van ljetnih mjeseci prolazi daleko više auta no daleko poznatijom Dalmatinom. No, to nije spriječilo čak dvije vlade da prvo sagrade 300 km autoceste prema moru, koja se isplaćuje praktično samo u ljetnim mjesecima (op.a. podržavam autocestu i gradnju prometnica prema Dalmaciji - no, gradnja preko 300 km autocesta u 3 godine u samo jednom smjeru i prema jednoj regiji nije previše konstruktivna, uzme li se uobzir gotovo kompletno zanemarivanje Slavonije), dok vrlo opterećena cesta biva parcijalno krpana, loše kvalitete i praktično je cijela kroz naselja. Postoji obilaznica oko Bjelovara koja ne ide kroz naselja, ali ima dva semafora koja, srećom, ne ruše toliko protok prometa. Priznajem, još nisam imao priliku vidjeti novu cestu oko Vrbovca, no to je kap u moru potreba.

Nedovršavanje autoceste za Rijeku u punom profilu veliki je propust trećesiječanjske vlade - naime, ista ta vlada počela je graditi dionicu prema Zadru i Splitu u punom profilu, zanemarivši cestu za Rijeku sve do početka gradnje spomenute ceste, kao što ju prilično zanemaruje i Sanaderova vlada - očekivani puni profil u slijedećih 4 godine ja nikako ne mogu smatrati posvećivanjem tom, pravcu, koji je trebao biti gotov prije 5 godina. Poboljšanje prometnica za Rijeku proteže već sada na više od 10 godina, i neće tako skoro završiti - veliki minus je to za odnos prema našoj najvećoj luci i jednom od naših najvećih gradova.

Namjerno sam izostavio promet željeznicom i autobusima jer je on naprosto smiješan - za svaku iole veću udaljenost slobodno se može rezervirati dan za putovanje, uz prethodnu gnjavažu s rezervacijama karata i sličnim peripetijama. Željeznica u Hrvata je na razini Austro-ugarske - smiješno je uopće pričati o željeznici kada u Hrvatskoj nema ni stotinu kilometara tračnica koje dozvoljavaju brzine između 120 i 160 km/h. Za usporedbu, u osamdesetima je u Francuskoj sagrađena pruga Pariz-Marseille koja dozvoljava preko 400 km/h - iako je operabilna brzina 300 do 330 km/h.

Najava gradnje ravničarske pruge prema Rijeci pohvalna je, no čitava država vapi za poboljšanjem željezničke infrastrukture. Sve najrazvijenije zemlje svijeta imaju vrlo razvijene željezničke mreže - iz razloga što je taj promet izrazito masivan, brz i komforan. Švicarska ima više od 3000 km pruga i elektrifikacija jest praktično 100%. Njemačka ima preko 36 tisuća kilometara pruga, elektrificirano je 20 tisuća. U Hrvatskoj ima svega 1100 km elektrificiranih pruga i to ne sve s istim naponom i tipom struje.

U autobusnom prometu situacija je nešto bolja zbog konkurentog poslovanja i puno prijevoznika - tako postoji mnoštvo direktnih linija između gradova, pa je tako moguće doći u Zadar iz Zagreba za isto vrijeme kao što Čazmatransu treba do Virovtice s istog mjesta - a to je nekih 3 sata i 15 minuta.

Bez alternativa nema promjena navika - ljudi koriste druge oblike prijevoza samo onda kad nemaju drukčiji izbor. Primjerice, jednostavno vam neće pasti napamet da idete autom na neku lokaciju ako postoji učinkovit javni prijevoz koji vaš izlet neće pretvoriti u avanturu - osobno, poznajem majku koja ima tri kćeri - jedna je, nažalosti nepokretna, druga je svježa osnovnoškolka, a treća je tek navršila mjesec dana. Apsolutno mi je nezamislivo kako bi ona uspjela doći od svoje kuće do centra služeći se javnim prijevozom metropole. Unatoč tomu što se rade koraci naprijed i stvari su puno bolje no prije 5 godina.

Da ne bude sve crno - ima pomaka u Zagrebu, prigradska željeznica funkcionira, a i pokrenuti su natječaji za prigradski vlak CroTrain. Najavljuju se i obećavaju lake željeznice, metroi i ostalo - no, po mom mišljenju za to vrijedi Cum grano salis ili sa zrnom soli.