Arhiva za tag brzina

Vertikalni prijevoz

dizalo.jpgVećina ljudi o prijevozu razmišlja kroz prizmu cestovnog, željezničkog, brodskog ili avionskog prometa. Ono što obilježava sva četiri nabrojana vida prijevoza jest “horizontalna” promjena položaja, odnosno promjena visine je relativno zanemariva u odnosu na razdaljinu između početne i krajnje točke.

No, jedan od najmasovnijih načina prijevoza ljudi i roba jest vertikalni, odnosno prijevoz pomoću dizala (liftova) i pokretnih stuba (eskalatora). Na dnevnoj se bazi tom vrstom prijevoza služi više od dvije milijarde ljudi u hotelima, trgovinama, zgradama, neboderima, aerodromima… Dizalo će podići skupinu od 20 ljudi za pola minute na visinu od 200 metara, a jedne pokretne stepenice sposobne su prevesti nekoliko tisuća ljudi u jednom satu - i tako 24/7. Tko god se vozio metroom, zna koliko su napučene stepenice koje vode u tunele podzemne željeznice.

Ljudskoj je percepciji horizontalni put od 300 metara prava sitnica, no uspeti se na stoti kat (što bi otprilike bilo 300 m) pravi je podvig. Velika većina dizala kojom se ljudi imaju priliku voziti nije brža od 2 m/s (što je nešto više od 7 km/h), no u neboderima voze dizala brzinom i od preko 10 m/s (gotovo 40 km/h) što su u horizontalnom prijevozu pomalo smiješne brzine. No, dizala često dižu i više od tone i pol i praktično ubrzavaju neprimjetno (zanemarujem ovdje dizala od 20+ godina - mislim više na ona koja se daju vidjeti po šoping-centrima i sl.). Ekstremna dizala imaju nosivost i od nekoliko desetaka tona, a velike poslovne zgrade imaju nekada i na desetke dizala s velikim monitorima na kojima je moguće pratiti plan vožnje i trenutni položaj dizala.

Dizala i pokretne stube jedni su od najsigurnijih prijevoznih sredstava uopće - stroge norme i propisi nalažu priličnu količinu sigurnosnih i inih zahtjeva koje je potrebno zadovoljiti kako bi transport bio što sigurniji i komforniji. Prosječno dizalo ima cijenu malo slabijeg automobila, dok dizala koja voze vani i imaju neuobičajene kabine znaju koštati koliko i najskuplji automobili. Bitno je napomenuti i kako najslabije opremljeno dizalo ima vrhunsku razinu sigurnosti.

Glavni “štos” kojeg dizala posjeduju jest protuuteg koji služi kao protuteža kabini i teretu. Masa protuutega uvijek je masa kabine i pola njene nosivosti, tako da pogon dizala treba svladati “samo” pola nosivosti kabine u najtežem slučaju. Primjerice, kada je kabina dopola ispunjena, motor je najmanje opterećen i zbog toga su pogoni dizala vrlo ekonomični i relativno malih snaga.

Ne treba niti spominjati kako su najnovija dizala upravljana računalima i čija se dijagnostika i programiranje provode kroz softver na, primjerice, laptopu ili PDA uređaju.

I jedna mala zanimljivost: Neutrino je prije par mjeseci pisao o Canary Wharfu, poslovnom neboderu u Londonu. U toj je zgradi četrdesetak dizala brzina do 5 m/s i 146 metara dizanja, proizvodnje tvrtke Schindler. Ta je dizala ugradila jedna tvrtka iz Hrvatske, koja je među najcjenjenijima u svijetu u toj branši.

Od 0 do 100 za 5,5 sekundi…

U naslovu se nalazi jedan “impresivan” podatak - naime, automobil koji to postiže smatra se pravom pilom i dobrim odabirom za pokazivanje nadmoći na cestama i autocestama, te se najčešče takvom prometalu gleda u stražnje tablice. No, što uopće realno taj podatak znači? Koliko se stvarnih prilika ima ubrzavati od 0 do 100 km/h? Meni u ovom trenutku pada napamet jedino izlazak s naplatnih kućica na autocesti, no i to se ne može svuda napraviti - osim na velikim naplatama kao što su Lučko, Ivanja Reka i Sv. Helena u Hrvatskoj.

No opet, koliko je to bitan podatak? Prije svega, vrijeme ubrzavanja automobila od 0 do 100 km/h zavisi o velikom broju faktora - prije svega vozaču, tj. načinu na koji mijenja brzine (a samim tim kako otpušta/uključuje spojku), gumama, načinu starta (s proklizavanjem ili bez) i atmosferskim uvjetima (nije nebitna vanjska temperatura i tlak, motor je ipak termodinamički stroj). Dakle, razlika između ekscentrično skupog automobila i neke nešto luksuznije jurilice može biti svega sekunda-dvije-tri, a razlike su ponekada još i manje ukoliko se uvrste relativni odnosi snage i mase automobila naspram vremena ubrzavanja. No, takvi automoblili nisu u okvirima ovog teksta.

Prosječnom korisniku automobila kao prijevoznog sredstva puno bitniji podatak trebao bi biti onaj o vremenu ubrzavanja nakon što automobil već ima neku brzinu, primjerice od 60-100, 60-90, 80-120. Naime, u tim se rasponima brzina često odvijaju pretjecanja. Dakle, iako za opću ocjenu može poslužiti vrijeme ubrzavanja do 100, automobili se drastično mogu razlikovati po ubrzanju u segmentima. Recimo, neki se motori “rado” vrte u području većeg broja okretaja i tu daju dobar omjer snage i momenta, dok neki motori bolje rade u području nižeg broja okretaja. Iz takvih podjela slijedi i način mijenjanja brzina, odnosno stupnjeva prijenosa. To praktično znači kako se svaki automobil vozi na nešto drukčiji način (naravno, osnove su uvijek iste), a ne po nekoj “špranci” (često se čuje kako je dizel “super za voziti”, a benzinac je “jako težak).

Niti podatak o maksimalnoj brzini ne govori puno. Bitna je stvar kako se dolazi do iste - ako nekom vozilu treba više od minute kako bi postigao 160 km/h, to zasigurno nije živahan stroj koji će omogućiti dobra pretjecanja i ubrzavanja. S druge strane, postoje vozila čija maksimalna brzina nije veća od 150 km/h i koja će bez problema skinuti neko deklarativno brže vozilo. U reliju je maksimalna brzina nebitna - reli auto ima 300 KS i 800-900 Nm momenta koji taj automobil ubrzava u apsolutno svakom trenutku, što je i u reliju najbitnije.

Snaga motora, bez spominjanja mase je isto tako tek statistički podatak. Kao drastičan primjer, lokomotiva mase 80 t za održavanje brzine od 200 km/h (putnički vlak) trebat će nekih 4 MW (megavata, preko 5000 KS), dok će za automobil od 1,5 t biti dovoljno i 120-130 kW (što je nekih 160-180 KS).

Dakle, na opće performanse automobila utječe mnoštvo faktora i ponovno se iz statističkih podataka ne može puno iščitati. Voziti Mercedes 300 SL iz pedesetih godina 20. stoljeća 200 km/h pothvat je za koji treba imati hrabrosti, dok je primjerice, voziti Audi A4 istom tom brzinom gotovo neusporedivo lakše (uz iskustvo i oprez).

U svakom slučaju, podatak kako neki automobil ide od 0 do 100 za manje od 7 sekundi svakako je impresivan podatak, no ne znači da automobil kojem treba 10, 11 sekundi nema ama baš nikakve moći u sebi. Naprotiv, mogu pružiti iznimno zadovoljstvo za prihvatljivu cijenu.