U naslovu se nalazi jedan “impresivan” podatak – naime, automobil koji to postiže smatra se pravom pilom i dobrim odabirom za pokazivanje nadmoći na cestama i autocestama, te se najčešče takvom prometalu gleda u stražnje tablice. No, što uopće realno taj podatak znači? Koliko se stvarnih prilika ima ubrzavati od 0 do 100 km/h? Meni u ovom trenutku pada napamet jedino izlazak s naplatnih kućica na autocesti, no i to se ne može svuda napraviti – osim na velikim naplatama kao što su Lučko, Ivanja Reka i Sv. Helena u Hrvatskoj.

No opet, koliko je to bitan podatak? Prije svega, vrijeme ubrzavanja automobila od 0 do 100 km/h zavisi o velikom broju faktora – prije svega vozaču, tj. načinu na koji mijenja brzine (a samim tim kako otpušta/uključuje spojku), gumama, načinu starta (s proklizavanjem ili bez) i atmosferskim uvjetima (nije nebitna vanjska temperatura i tlak, motor je ipak termodinamički stroj). Dakle, razlika između ekscentrično skupog automobila i neke nešto luksuznije jurilice može biti svega sekunda-dvije-tri, a razlike su ponekada još i manje ukoliko se uvrste relativni odnosi snage i mase automobila naspram vremena ubrzavanja. No, takvi automoblili nisu u okvirima ovog teksta.

Prosječnom korisniku automobila kao prijevoznog sredstva puno bitniji podatak trebao bi biti onaj o vremenu ubrzavanja nakon što automobil već ima neku brzinu, primjerice od 60-100, 60-90, 80-120. Naime, u tim se rasponima brzina često odvijaju pretjecanja. Dakle, iako za opću ocjenu može poslužiti vrijeme ubrzavanja do 100, automobili se drastično mogu razlikovati po ubrzanju u segmentima. Recimo, neki se motori “rado” vrte u području većeg broja okretaja i tu daju dobar omjer snage i momenta, dok neki motori bolje rade u području nižeg broja okretaja. Iz takvih podjela slijedi i način mijenjanja brzina, odnosno stupnjeva prijenosa. To praktično znači kako se svaki automobil vozi na nešto drukčiji način (naravno, osnove su uvijek iste), a ne po nekoj “špranci” (često se čuje kako je dizel “super za voziti”, a benzinac je “jako težak).

Niti podatak o maksimalnoj brzini ne govori puno. Bitna je stvar kako se dolazi do iste – ako nekom vozilu treba više od minute kako bi postigao 160 km/h, to zasigurno nije živahan stroj koji će omogućiti dobra pretjecanja i ubrzavanja. S druge strane, postoje vozila čija maksimalna brzina nije veća od 150 km/h i koja će bez problema skinuti neko deklarativno brže vozilo. U reliju je maksimalna brzina nebitna – reli auto ima 300 KS i 800-900 Nm momenta koji taj automobil ubrzava u apsolutno svakom trenutku, što je i u reliju najbitnije.

Snaga motora, bez spominjanja mase je isto tako tek statistički podatak. Kao drastičan primjer, lokomotiva mase 80 t za održavanje brzine od 200 km/h (putnički vlak) trebat će nekih 4 MW (megavata, preko 5000 KS), dok će za automobil od 1,5 t biti dovoljno i 120-130 kW (što je nekih 160-180 KS).

Dakle, na opće performanse automobila utječe mnoštvo faktora i ponovno se iz statističkih podataka ne može puno iščitati. Voziti Mercedes 300 SL iz pedesetih godina 20. stoljeća 200 km/h pothvat je za koji treba imati hrabrosti, dok je primjerice, voziti Audi A4 istom tom brzinom gotovo neusporedivo lakše (uz iskustvo i oprez).

U svakom slučaju, podatak kako neki automobil ide od 0 do 100 za manje od 7 sekundi svakako je impresivan podatak, no ne znači da automobil kojem treba 10, 11 sekundi nema ama baš nikakve moći u sebi. Naprotiv, mogu pružiti iznimno zadovoljstvo za prihvatljivu cijenu.