Kako sam započeo serijal priča o Zagrebu, netko će još reći kako ne volim grad u kojem živim. Naravno, daleko je od toga, Zagreb mi je izrazito drag i smatram kako je ugodan za život i kako ima više prednosti nego mana u srazu s nekim manjim gradom. Naravno, svatko određuje svoje prioritete i po tome bira gdje i na koji će način živjeti. U svakom slučaju, izbor je osoban i ja sam u svojem izabrao Zagreb kao mjesto za život.
Često sam primjećivao kako u Zagrebu nedostaje putokaza. Za centar grada, aerodrom, izlaze iz grada, ulice. Jednom prilikom vozio sam prijateljicu s aerodroma (prilično rijetko posjećuje Zagreb) i pitala me kako znam put od aerodroma do centra – to je bilo prije tri ili četiri godine – i ja sam jednostavno odgovorio “Znam”. Jest, bilo je putokaza, no u vrlo maloj mjeri. Do grada još nekako, no ulaskom na glavne prometnice nestaje usmjeravanje i sve je prepušteno osobnom snalaženju.
Jedno sam vrijeme živio na zapadnoj strani grada, blizu ondašnje Ljubljanske, a danas Zagrebačke avenije i često sam prijateljima koji su autom dolazili k meni govorio “skrenite kod one ružičaste zgrade, u isto vrijeme vidjet ćete i jedno sidro na kontra strani, a morate se jedno vrijeme voziti uz potok” – danas to ne bi bilo potrebno, jer prije dotičnog skretanja postoje dva, a na samom križanju još jedan veliki znak koji usmjerava u moj nekadašnji kvart, odnosno četvrt.
Dakle, u posljednjih godinu do dvije treba se pohvaliti velika ekspanzija znakova i putokaza, dovoljno jasnih i velikih tako da se više nije potrebno služiti isključivo građevinama, drvećem, kipovima i jumbo-plakatima kako bi se nekoga usmjerilo u neki dio grada. Doduše, na nekim mjestima još nedostaju oznake, no to se mijenja priličnom brzinom tako da se trenutno ne mogu sjetiti niti jednog takvog mjesta.
U svakom slučaju, nije potrebno nepregledno more znakova i putokaza – dovoljno ih je postaviti na ključnim raskrižjima, jer će to svakom normalnom čovjeku biti dovoljno. Onima koji su izgubljeni u prostoru (možda i vremenu) neće pomoći niti navodeća zraka, a kamoli GPS ili karta.
Nakon pohvala odmah će uslijediti i pokude – a to su u ovom slučaju semafori, koji dobro funkcioniraju, no postaviti 3 semafora u 600 metara na najprometnijoj ulici u državi – nije baš najpametnijie, obzirom da su 2 semafora gotovo isključivo – pješačka.
Related posts:
5 Responses to “Zagrebačka priča (3) – znakovi i putokazi”
@komentator, hvala na upozorenju za vrijeme, popravljeno je i naredni komentari bit će pravilno memorirani.
nažalost, značenje “bla bla bla” ne razumijem niti na jednom meni poznatom jeziku, ali vidim da postoji zgodan pjesmuljak http://www.youtube.com/watch?v=qrsuiD2y3c0
opet, poruku ne razumijem, valjda sam malo ograničen…
evdje nije dobar sat… sad je 15 i 36 a ne 14
bla bla bla
Call me stupid – koja je to najprometnija ulica u drzavi? Savska? Heinzelova? Zvonimirova? Ljubljanska?
To je pomalo svojevrsna izmišljotina (moja), no mislim kako sam vrlo blizu istini – to su Slavonska avenija i Zagrebačka avenija (nekadašnja Ljubljanska). Moje radno mjesto gleda na Slavonsku; konstantan šum vozila, buka kretanja i kočenja tamo traju 16 sati dnevno; moja je procjena o barem 50 000 vozila u radnom danu, ako ne i više – jedna tvrtka napravila je analizu broja vozila, možeš naći na ovoj stranici.
Iako su to u biti dvije ulice, to je isti prometni pravac s tim da su jedan dio proširili, a drugi je ostao iste propusnosti. Suženje na tom pravcu djeluje kao brana na većoj rijeci – stvara se akumulacija i zastoj, pospješen brojnim semaforima…