[kao kratak uvod može se pročitati i Haludovo, nekad i danas - I. dio]
Offshore tvrtka Bismass Limited International House sa sjedištem na otoku Man stekla je 54,59 posto vlasništva nad Hotelima Haludovo Malinska d.d. Bismass Limited International House, koji zastupaju Diane Jane Palmer i Melanie Jane Quayle, stekao je 5.859.425 redovnih dionica društva, što čini 54,5931 posto temeljnog kapitala društva. Istovjetan udjel ranije je posjedovao Sauron Ltd iza kojeg je stajao Armenac Ara Abramian.
Ovu vijest moglo se pročitati u business.hr-u prije nekih godinu i pol dana (Hoteli Haludovo mijenjaju vlasnike, ali ćud nikako). Nekoliko mjeseci prije te su se vijesti susreli Damir Polančec i Ara Abramian (ruski bogataš armenskog porijekla, većinski vlasnik prije prijenosa vlasništva) i dogovorili su konkretne korake u razrješavanju apsurdne situacije koja traje desetak godina. To je bilo još 2007., a duboko na ulazu u posljednju četvrtinu 2008. nema gotovo nikakvih pomaka. Hoteli su još zapušteniji (odlična galerija fotografija koju je IdentitetNepoznat postavio na Flickr) nego prošle godine, iako ima poneki gost u vilama (čini se da je smještaj ipak moguć).
Haludovo se nalazi na možda najboljoj lokaciji na sjevernom dijelu Jadrana (svakako najboljoj na Krku), odmah uz more i sa ogromnim potencijalom koji je bio uočen još tamo 1968. godine kada se započelo s gradnjom. Gradnja je završila 1971., a godinu prije dovršen je i riječki aerodrom (koji se nalazi upravo na Krku) i od kojeg se do Haludova može doći za 20-ak minuta (već vidim oglas sjevernije u Europi u kojem se nudi let avionom do Krka i ekspresan smještaj u hotel na obali, kockanje, zabava 0-24). Nakon otvorenja u hotel se slila masa gostiju sa zapada, koji su dolazili brodovima i avionima i koji su nemilice trošili u kockarnici i hotelu (za tadašnje ludilo u hotelu zasigurno su bile zaslužne i Penthouseove zečice). Pili su se šampanjac i viski, jeli kavijar i jastozi – svita se dobro provodila, a ljudi na Krku su bili zadovoljni. Kasnije je takva ponuda gostima ocijenjena kao “nemoralna” i svita je pokupila stvari i otišla, iako je i kasnije, sve do devedesetih, Haludovo oduvijek bilo simbol neke vrste luksuza jer je praktično bio jedini takav hotel na Kvarneru.
Haludovo je na vlastitom posjedu i prvi apartmani i kuće su prilično udaljeni, tako da je potencijal za kreiranje odredišta za non-stop zabavu prilično velik, no Haludovo je upravo zbog toga u škripcu – zemljište na kojem se nalazi toliko je atraktivno da bi praktično samo mazohisti išli u realizaciju novih hotela i sadržaja (treba samo zamisliti koliko bi administracije i patnje s birokratskim sustavom trebao proći neki investitor koji bi imao najbolju namjeru napraviti nešto smisleno na tom prostoru). I upravo tu je pat-pozicija – hotel je prodan za malen novac (jer je bio u dosta lošem stanju i opterećen dugovima – posljednja profitabilna godina bila je 1990.).
Sama privatizacija je otpočetka bila problematična – prvotni je privatni vlasnik posao obavio preko tvrtke u Lihtenštajnu; nakon klasične rasprodaje i izvlačenja novca iz poduzeća Haludovo je završilo u PIF-u i preko burze u Varaždinu Haludovo kupuje tvrtka registrirana na Cipru, a nakon toga slijedi prodaja udjela tvrtkama s početka priče – prvo Sauronu, a onda Bismassu.
U članku objavljenom u Vjesniku 2002. Veljko Božić je puno toga spominjao i nagoviještao za Haludovo, ali malo toga se obistinilo, tj. praktično je samo sve postalo još lošije nego tada. Iskreno, nije sve u imenu, ali jedna latinska izreka kaže Nomen est omen – zasigurno tvrtka koja se naziva po Morgothovom maiaru, mračnom liku iz trilogije Gospodar prstenova. Očito da je sudbina Haludova slična kao i Sauronova.
Related posts:
20 Responses to “Haludovo, nekad i danas – II. dio”
Neki dan sam obisao drage prijetalje i rekoh dragi prijatelji, znam da sam vam vec dosadio svake godine s uvijek istom nostalgijom prema magicnom Haludovu i danas tuznom kutku koji je nekoc odisao velikim zivotom.
Svake godine bacim pogled i vec sam se pomirio da je i svaki tracak nade uzaludan za budjenje tog bisera. Ali nikad me nije rastuzio kao ove prije par dana. Kakav mizeran i otuzan osjecaj kad sam vidio trenutno stanje.
Jednostavno sam morao negdje u binariji ostaviti trag koji slavi velicinu nekadasnjeg rajskog hotela. Ako su 80-te tehnoloski bile dekada bez limita koja se reflektirala u toliko beskompromisnih primjera kako razmislja covjek kad odbija spustati kriterije zbog bilo kakve prakticnosti – onda se Haludovo moze zamisliti kako neki paralelni kutak izvrsnosti, koji kao da nije imao veze s tadasnjom okolinom.
Kao klinac imao sam srecu da sam mogao proputovati sirom svijeta i stvarno upoznati neke od prekrasnih hotela. Sjecam se da me je i otac stalno pitao zasto me taj hotel toliko dojmi? Ako niste usli u Palace krajem 70-ih i posebno sredinom 80-tih, tesko mozete i uz sve opise, dobiti cak i naznaku – kakvu prekrasnu atmosferu je imao taj hotel!
Bezvremenska elegancija koju je krasio foaje i sama komunikacija ulaza je bila velicanstvena. Arhitektura koja je odisla profinjenoscu i sofisticiranom elegancijom ali na decentan i niposto demonstrativan nacin kojem podilazi danasnji pristup kad se zeli pokazati da je nesto raskosno! Vec tada sam rekao da je u tom hotelu Spelling uredno mogao dosnimavati dodatne kadrove za neku putujucu epizodu Dinastije.
Na samom ulazu stajao je filmski pano sa kino programom koji je bio recentan u ponudi hotela. Sportski sadrzaji su vise granicili sa nekim omanjim sportskim parkom, a ne sadrzajima jednog hotela! Kuglana i to kakva! Ping pong stolovi, teniski tereni, bilijar stolovi… ali sve tako tematski povezano – jednostavno prekrasno!
Znao sam puno puta preko vikenda otici u Haludovo cisto da odigram koju partiju tenisa i da se prodjem kroz vrtove hotela. Cak je i sam prilaz do hotela bio poseban, kao neki uvod da se priblizavamo necem posebnom. Po noci prekrasno osvjetljena stranja zelena strana hotela. Vise su podsjecali na neki raskosni privatni vrt nego sadrzaj nekog hotela. Rasvjeta je kupala amtosferom nocne staze na prekrasan nacin. Sve ovo je islo u prilog kako je svaki detalj hotela bio osmisljen do zadnjeg detalja. Tko god je bio u sluzbi ovog projekta; darovao je svoje zivotno djelo onome sto je implementirao u njegovoj ljepoti.
Necu trositi dalje rijeci na opise velicanja, jer jednostavo to je sve vrlo subjektivna procjena koju je tesko nekome docarati tko nije tada mogao dozivjeti ljepostu i raskos hotela.
Da ne bude sve ruzicasto, spomenut cu i neke lose stvari iz tog vremena. Ne, daleko od toga da je to moglo pokvariti ugodjaj ali stvari koje imaju dodirnih tocki i sa danasnjim deficijencijama profiliranosti i varijacijama nase kvalitet usluge. Hotel Palace nazalost nije u potpunosti imao ogledao u kvaliteti usluge. Sjecam se nekoliko puta kad smo zatekli razocaravajuce stanje higijene sobe koja su trebale goste docekivati ciste kao suza. Imali su probleme i sa temperaturom bazena jer sjecam se da su pocesto varirali temperaturom i ljutili goste zbog prevelikih razlika – od dana do dana. Doduse kvaliteta usluge je nesto sto je ostao problem i do danasnjih dana, pa nije mozda pravedno stavljati to samo uz spomen Haludova. Spominjem ovo cisto zasto jer je sam dozivljaj hotela i njegovih sadrzaja uz nezaboravnu atmosferu, jednostavno dizao kriterije ocekivanja na neku drugu razinu.
Kakav je to mentalitet ljudi, razina poimanja vrijednosti? Da ovakav biser moram danas svjedociti u ovakvoj tuznoj slici? Jednostavno necu nikad shvatiti kako se ovo moglo desiti. Domaci prijatelji odavno masu rukom kad im spomenem Haludovo. Jednostavo kazu da za to neme nikakve nade. Zao im ne ljudi koji su mogli imati radna mjesta, ali kao da je svima taj hotel nesto potpuno zaboravljeno. Cak i kolektivno sjecan je slabo kad pocnem ispitivati. Morao bih raskopati albume i negative; pokusati pronaci slike koje su docaravale atmosferu najljepsih dana.
Bilo bi prekrasno kad ni netko domaci iz Malinske, mozda cak i netko kome su roditelji tamo radili… imao dobru volju staviti neke slike koje prikazuju hotel dok je u njemu bio pravi zivot. Vjerujem da bi razveselio mnoge. Ako se takav pojavi, svakako mu se zahvaljujem na tome i nek nam ovdje javi linkove.
Volt
Isprika na istom poslanom tekstu – odnosno brzini kojom je poslan te za posljedicu ima pokoje “pobjeglo” slovo. Ponesen tekstom morao sam brzo napisati i poslati da ne ostane “za kasnije” a to se onda najcesce pretvara u nikad. No sadraj je vazniji zar ne?
a šta reć…’ubili su’ čak i Biserku
nje mi je čak više žao neg cijelog Haludova
i sad kad pogledate-tko dolazi u Malinsku-samo nostalgičari…mi koji se, kao što je netko napisao-znamo s nekog prskanja na plaži..i ovi neki novi klinci koji misle da je domet na drugom dijelu, onaj neki novi hotel…one plaže izgrađene u jednom popodnevu..na onom dijelu Malinske koji je prije bio trnje i kamenje
jadno.
najžalosnije od svega-nekad je bilo svega onog što drugi nisu imali..nema više ni plesnjaka ni kuglane..ni ničeg.
ima ono što ima i svugdje-penzioneri, klinci, disko, trgovina, gužva..
a sad-crni humor:
-imat ćemo opet ono što drugi nemaju…
jedino što preostaje – onaj neki terminal za ukapljeni plin – najbolje sve devastirat..uništit i onda će turisti rado dolazit da se kupaju u nafti
ma užas
i kad se samo sjetim onih lunaparka kad sam bio klinac..auuu
pa odrastanja…plaža..svega
najgore-sad je glupo teško pričat dragim ljudima s kojima se kasnije sretneš, koje kasnije upoznaš u životu o tim danima..samo te gledaju i ne kuže..nemogu kužit.
i da, turisti. danas su to betonare i apartmani..nekad je bilo stila.kao da je more bilo toplije.
šteta, zaista ima potencijala, ali nitko ga ne iskorištava – aktualna su samo rješenja od danas do sutra…
Bože dragi,
Pomozi nam svima.
Da li se što sprema s Haludovom?
Bilo bi dobro kada bi načelnik Općine Malinska sredio da barem kafići i tuševi rade, umjesto da se svi pridržili i organizirali u korumpiranu bandu.
Baš me zanima kako će dalje kad im je stala gradnja apartmana.
Ali kako će objasnit svojoj djeci da su uništili Otok.
Uh, Ljudi ja sam mislio da sam jedini ludak koji još sanja Haludovo.
Nema kome nisam sve ove godine dosadio pričom koja jako nalikuje ovim vašima. Letovao sam tamo kao klinac, sa matorima, svakog leta 64.- 75. Mi mora da smo se kao deca sretali tamo, možda smo se i znali, onako detinje, u nekom prskanju u moru, na velikom toboganu, na Haludovu možda. Par trenutaka i nikad više. Pravo je čudo, da nas je još uopšte.
U vašim postovima, toliko nostalgije, a ja sam kao spašen toga? Nema šanse, samo sam do sad mislio da sam jedini.
Velike oči malog dečaka na rajskom otoku i proklet, da ama ni jedan sekund tamošnjeg boravka nikad ne zaboravi. A tek snovi. Svaki pedalj rive od kraja plaže kod Malina – sedamdesetih se dalje, obalom nije moglo, pa sve do bedema iza tornja/roštilja u Ribarskom. Dalje, sam samo jednom pobegao matorima i to je jedna od storija koje se sećam ne baš rado. Ipak, svaki put kad nešto lepo sanjam, to se dešava tamo između te dve tačke, a sanjam od tad, skoro 34 godine. Da, i jako sam ponosan na to.
Prošli vikend sam uhvatio priliku da ponovo vidim Malinsku svojim očima.
Sve je tu kako pamtim, samo se takva mesta izgleda godinama smanjuju. To vam je verovatno, kao kad ližete lilihip. Od lizanja, ili sećanja se izliže pa se nekako smanji i jedini lek protiv toga je da uopšte ne ližete, zaboravite šta li? Zato su valjda, svi oni s kojima sam kao klinac delio medena vremena, odavno prestali da se bave glupim detinjarijama, ne bi li svoje siroto detinjstvo spasili, da tako istanjeno ne sklizne u more. Zato sam im valjda i svima dosadio, blago rečeno.
Ali varaju se.
Kako smo svi mi zaboravljali to sve, tako smo klizili, ne u more nego u turbo primitivu i još dublje. Šta nas je na kraju snašlo, zna svako od nas najbolje. Mi, tj naša generacija mislim, i niko drugi, jer ima li koga drugog? Ima li ikoga drugog osim nas, ko danas vedri i oblači ovim prostorima, čineći kojekakve gluposti, uzgred? Bolje da ne nabrajam jer ću početi da psujem. Neki od nas rade da gore ne može, a neki od nas naročito prisutnih po ovakvim nostalgičnim temema snosimo odgovornost, što smo se onim prvima sklanjali sa puta, ali da ne davim, Dunav i tako nosi sve čega se dohvati.
Malinska je mirno mesto u ovo doba godine. Tek par prolaznika, more se ne čuje. Sunčano vedro popodne, čak je i malo toplo. Sunce je nisko, kraj je novembra, studenog. Parkirao sam preko puta pošte. Siva, neugledna zgrada pored pošte, jedva da je se sečam. sada je obnovljena. Crkva u samom središtu, dugo mi jetrebalo da je dozovem u sećanje na one dane. Bila je tek nešto zapušteno, ako se dobro sećam. Obnovljena crkva je jedina novost koja mi je zapala za oko tu na centru, u vrhu luke. Skromno, pomalo prestrogo, otočki, rekao bih. Posle toliko godina sivila, Fran Krsto bi ipak bio zadovoljan ako bi video.
Novokomponovanu gradnju jednostavno ne razmatram, koliko sam primetio, ona i tako nikad ne traje dugo.
Osim dve starije mačke, na rivi, u luci sreo sam matorog galeba koji mora da je naša generacija. Da ne bude zabune, mislim na pticu i na dve domaće, kućne mačke, jedna crna i jedna smeđa. Naravno, u ovo doba godine na ulcama svakog turističkog mesta srećete samo ljude koji tu zaista i obitavaju. Kao mali pitao sam se, da li je moguće da ljudi stanuju u ovom raju, koji je nama sa kopna dozvoljen samo par nedelja godišnje. Tad sam bio još jako mali, kad malo promislim, Malinsku i pamtim kao jako mali.
Uglavnom, koga sam jako hteo da sretnem, nije se pojavio, to se nikad ne dešava, a i šta očekivati na rivi, osim uobičajene menažerije sa rive, mačaka i galebova, istina u ovom slučaju u dosta ironičnom izdanju. Sezona je off, znate? Bog prvo isprobava svoje fazone van main stream-a, a i mnogi od nas, takođe.
Da, to sam hteo da vas pitam.
Zna li kogod nešto o izvoru, koji je odmah sa druge strane pošte prema Triglavu (taj hotel se sad zove Istra ili tako nešto)? Izvor je veoma očuvan i izgleda održavan. Okolno zelenilo je sada veoma lepo uklopljeno u njegov kameni obrub. U stvari, tog popodneva pod plavim nebom i niskim suncem sve zajedno, izgledalo je božanstveno, ali samo meni, čini mi se. Mislim da taj izvor ima tradiciju pomena vrednu. Veliki kameni krug, dobro, sad ne više toliko veliki, rekao sam da su se sve stvari nekako umanjile, u kom nekako nastaje voda i teče u more, iako se za plime i more malo uliva u krug, pa je voda pomalo slana, boćata i nije za piće. Uvek sam voleo to mesto, mislim da sam jednom i upao.
Na starim fotosima koje je moja mati sa ponosom pokazivala komšinicama, vidi se njen sin, koga niko danas ne bi prepoznao i skoro isti izvor, kao onaj na kom sam sedeo, sad već pre koji vikend. Izvor bi svako prepoznao, mada se moja mati trudila da ga na slikama prikaže samo kao kulisu nečemu manje postojanom. To je zato, što su fotografije oduvek mogle da prikažu samo ono što sunce obasjava, a za stvari, kao ponos, ljubav, nostalgija, to je malo. Za izvor je to ipak dosta. Na slikama se vidi, da je na širokoj betonskoj ploči između dva kanala, koji vodu odvode u more stajao kameni dilmun sa česmom koja nije radila, natpisom godine zaboravio sam koje i na samom vrhu sa malo ofucanom crvenom petokrakom, bez koje se tada nije moglo, smelo, šta god?
Toga više nema, sve je skinuto, verovatno u želji da se raskine sa petokrakom, na svakom koraku, pa i u Malinskoj. Što bi rekli, kako je došlo tako je i otišlo. Rekoh li ja da turbo gradnja traje kratko? Ipak, mislim da je na tom dilmunu, samo petokraka dodata 40–tih ili 50-tih, umesto krsta može biti. Ceo dilmun je ipak bio deo celine i nekako mi se bolje uklapao nego neke kuće, tu u okolini, podignute podnoć. Rekoh ne znam ništa o tom izvoru. a rado bih da pročitam štogod, jako volim to mesto.
Ostatak sveta je jednostavno gledao svoja posla. Ljudima koji su prolazili tuda, verovatno sam izgledao kao turista, malo u nevreme doduše i malo uvrnut. Slika lokalne mačke, galeba, pa izvor, pa crkvu pa, luku, pa poštu, pa more, pa nema šta ne slika, pa zavlači ruku u izvor, samo fali još da upadne. Bože, svakakvih turista ima danas, ali daj šta daš, turista je ipak rado viđen. U stvari, verovatno me niko nije posebno ni primetio.
Ako bih sad krenuo da pišem kako sam išao obalom prema Malinu (hotel Malin, ne znam ni jednu ulicu po imenu), čega sam se setio i gde sam šta sanjao usput, bio bih vam blago dosadan. Od toga može da se napiše knjiga, dugačka, ali ne preterano interesantna, držim.
Rivom do Malina i nazad do Triglava, uzelo mi je vreme kada je sunce najbolje ležalo. Sigurno znate, u Malinskoj sunce zalazi negde iza Učke, znači nikada ne dotakne vodu, što i nije neki minus. Ali meni je nekad to jako smetalo, jer nisam mogao da se lično uverim, postoji li zaista Julles Verneov Zeleni zrak. Da, i sad je tako, sunce se primaklo udaljenim vrhovima i pošto ovo nije bio jedan od onih mojih detinjih snova, u kojima sam mogao da ga selim po nebu kao u Photo shop-u, trebalo je požuriti na drugu stranu, dok se još još nešto i vidi.
Zalazeće sunce, setićete se, nalepše obasjava Rajsku stazu.
Ko god da joj je dao to ime, siguran sam da je stajao na špicu iza Slavije i gledao put Njivica,
u sumrak.
Znao sam da je Palace razbijen, pogledajte samo Google earth, ali tokom čitavog puta sam se nadao da ću toga dana ipak ručati u njegovom restoranu, kao onomad. Mišljah, ili bolje reći nadah se, da je ipak neki odvažni privatnik ušao u zakup makar restorana.
Terasa na uzvisini i Zalazak.
A onda sam zapao u gužvu u Rijeci, renoviraju tunel. Zamislite, i to u oba smera, ima li negde neka informacija o tome? Internete, AMSH-u ili kako se sada zove, još nisi dorastao, al dobro sad. Na kraju, pica kod Matea za večeru i nije bila tako loša.
Da, ali između večere kod Matea i špica iza Slavije na kom sam tada stajao, ležali su vekovi. Ležali na mojim plećima.
Stajao sam na špicu, kako rekoh i pucao aparatom u prelep zalazak, ubeđujući se skoro glasno, da mi oči suze, samo od gledanja u Zalazak a ne zbog zalaska, tamo desno malo niže pa uzbrdo.
Oklevao sam, budimo realni, kao i što sad oklevam pišući. Trebalo mi je vremena, a sunce je imalo svoj tajming. I da ponovim, znao sam da je sve razbijeno i kako god vam se činilo, nije mi žao tih cigala, što su nekad nosile mistično ime i još sad nose krunu mog detinjstva i što će u večnost nositi sve naše snove, sanjane i nedosanjane. Da, i bez obzira šta konačno ispadne od aktuelne privatizacije.
To se desilo, kao i sve ostalo proteklih godina, zato što niko od nas nije imao ništa protiv. Proteklih godina nagledali smo se mnogo odvratnijih rušenja, ali osim toga, ja sam video da i iz najgorih ruševina, katkad znaju izrasti nebeska zdanja. Još kako.
Zato mi i nije žao.
Ipak je malo čudno, kad čitam da neko od vas piše: „Obnoviće se“ ili „renoviraće se“. Kako to mislite? Pa, nijedna zgrada nije samu sebe postavila pod krov. To, da sama od sebe padne, to je bivalo kadgod, ali da ustane, mislim da to malo ide protiv termodinamike, rekao bi jedan moj profesor. Student bi tada polako postajao svestan, da je neminovno da se sa tim profesorom sretne najmanje još jednom. Slično sledi i nama, čini mi se.
Pomislio sam da uopšte ne idem dalje.
Čoveče, šta ću ja u sumrak u pustoj hotelčini? Ko zna koga ima tamo, neko od vas ovde reče, da tamo caruju lopovi. Ako mi uzmu foto aparat, da, i mobilni, šta sam onda uradio? Kako da obasnim ženi, da sam samo hteo da slikam hotel svog detinjstva? Da, padao mi je mrak, ali nisam došao čak do ovde samo da bih se u to uverio u i smišljao kojekakve izgovore.
Plaža je, ispostavilo se, jedna od onih koje se ne menjaju ni za dlaku. Verujte mi, kao da se nije toliko ni smanjila.
Plaža Haludova u sumrak je prvi pogled na Haludovo. Daleke 73-će na istom mestu ok devet uveče, suton kao i sad. Kod rampe za spuštanje čamaca, stajao je dečak velikih očiju i radovao se što će sutra, odmah ujutru, na kupanje tu.
Na tobogan.
Da se to tu zove Haludovo, saznali smo tek kasnije, meni je to ime bilo malo preozbiljno i nekako strano. Ali, Veliki tobogan, mitska stvar iz dečačkih snova, stajala je u stvarnosti, tu na dohvat, besplatno, koliko hoćeš puta i dokle hoćeš. Osećaj glatkog, vlažnog, po kome kliziš, sve brže, dok knedla u grlu raste i vetar na vlažnom licu…tada sam hteo da letim na Mesec. Danas mislim, da se i moj stari isto oduševio toboganom, ali iz svojih razloga. Pričao je, da je, otkad sam se zalepio za tobogan, prvi put bez brige, jer zna sigurno gde se nalazim. Ustvari nije imao oko čega da brine. Tada sam iako klinac, po Malinskoj smeo da lunjam, kako sam hteo i danju i noću. Ćini mi se da su to nekako bila mnogo slobodnija vremena Slobodane, Franjo i ostali, u stvari, svi mi ostali.
Znate li da cev, koja je zalivala tobogan slatkom vodom, još uvek viri ka moru iz betona, na plaži, na starom mestu? Naravno, ko bi još premeštao takvu stvar, pogotovu što je tobogan završio karijeru još 80-tih.
Da, ali u gotovo potpunom mraku, stao sam na to mesto, sagnuo se i prilično nagnut nad morem, dodirnuo je isprve.
Pamtiću ga dok sam živ, a verovatno i malo posle.
Slatka, pitka voda prskala je iz jedne male pukotine na toj cevi, praveći nad morem mali oblak sitnih kapi na kom je veliko sunce crtalo najlepšu dugu koju znam. Mala, tajna duga za one, koji znaju gde da gledaju. Bila je tu prve dve godine, dok su još puštali vodu. Još jedna duga videla se sa vrha tobogana gde se ostatak vode raspršio, vlažeć plavo klizište koje obećava savršen spust. Ni sad mi nije dosta spuštanja, da skratim.
Kad bi mi matori umeli nečemu bar upola toliko da se radujemo, kao kad smo bili deca, pa ovom svetu ne bi bilo kraja, kakvi ratovi, kakvi novci, koje gluposti. Nekad davno, Arsen Dedić je to mnogo lepše rekao. Šta se ja uopšte trpam? Ali čovek je bio debelo u pravu. Što ga niko nije poslušao? Mislili da on samo peva pesmicu, šta li?
Od tobogana su ostala još samo četiri betonska bloka, vire iz mora i za vreme plime, kao i ogromna količina divnih minuta, koji uprkos svojoj monumentalnosti, nadam se, još ne vire iz moje glave, čak ni za najnižih oseka, kakva me je snašla, dok sam gledao u te obične blokove koji tu leže i crtao na njima nikad zaboravljene obrise. Tanke gvozdene cevi obojene belo, inox je tad bio naučna fantastika, nose elgantnu plavu parabolu i stepenice sa 17 nogostupa od tvrdog drveta, do vrha. Na vrhu portal, tek savijena bela cev. Pogled naniže budi blagi strah, trnu prsti, a baš u tom je stvar. Niz plavu stazu u debelo plavo more, a gore, nebo plavo do Rijeke i do Učke i do svih onih dragih neimenovanih, koji su tada tamo pod tim suncem, tim nebom… do nekih od nas, možda. Ima li nas?
Nisam upao u more, jer sam prvo seo na betonski mol, samo mi je malo postalo hladno odstraga. Niko nije prošao. Po suncu, rekao bih, nije čak ni mnogo vremena prošlo. Ovde izgleda, ni vreme ne prolazi baš često. Jedino sam ja mislio da sam tu od prekjuče, što mi se ovih dana, nekako često događa. Zalazak je gasnuo, ali je još uvek bio veoma lep.
Šta je u stvari vreme na ovoj plaži?
Skoro se uopšte nije promenila. Stenje, zaliveno u betonski plato još uvek viri iz njega kao prvog dana, a od tada ima 36 (!) godina. Na nekim plažama, na Jadranu stenje je poptpuno nestalo za nekih dvadesetak godina, nisu ga ljudi sklonili, a isto su tako zaklonjene od otvorenog mora. Na primer, Plava laguna u Poreču, stenovita obala unutar lagune. Haludovo je ipak nešto drugo, izgleda.
Sam betonski plato plaže napukao je neznatno, samo na jednom mestu. Sve ostalo stoji kao i pre. Svaka betonska ploča za sunčanje uglavljena u stenje i zelenilo stoji cela iako su se neke nakrivile. To je jedina plaža sa separeima za koju znam. Zašto nisam tada imao desetak godina više? Čak i stari drveni jarbol na umjetnom špicu na severnom kraju plaže, iako sasušen i dobro prohrđao, restauracija šta mu to bi, stoji kao da je tu od lane. Ko god da je gradio to sve, jako je dobro znao svoj posao. Uvek sam se pitao, zašto je neko podigao jarbol jedrilice na suvom. Nikad mi, klincu, nije palo na pamet da to povežem sa mnogim „odraslim“ parovma, kojima sam tu uglavnom, smetao i zato kasnije nisam često prolazio tamo. Sve dok mi pre neki vikend, sad već ne tolikom klincu, sa jedne stare, dobro poznate uzvisine, tu na Rajskoj stazi, pogled nije pao ponovo na jarbol i iza njega na
Zalazak.
Parova nije bilo, bio sam sam.
Ali ih sigurno ima u leto i neka ih bilo još do kraja vremena i nazad!
Uostalom, šta je uopšte vreme na ovoj plaži?
Zelenilo je naravno podivljalo, ali to je ništa u poređenju sa divljanjem, čiji se tragovi primećuju još malo dalje od plaže prema hotelima. Definitivno, ništa od večere na terasi uz Zalazak.
Sledeći put ću za inat, poneti sendvič od tune sa majonezom i bocu crvenog vina i ako me bilo ko ugleda, slobodno neka se oseća mojim gostom, biće mi čast da ga podelim sa njim. Da, na toj terasi sve sa Zalaskom. Moliću lepo.
Hotel izgleda tužno i pomalo sumorno, neosvetljen ovako u sumrak. Još koji zračak Zalaska u Ribarskom selu delovao mi je primamljivije nego odjeci rata, kako je neko prokomentarisao svoje fotose na Google Earth-u. Odjeke njegove, a Bogu dragom fala i njega samog, svakako poznajemo i malo je verovatno da se tu može nešto novo videti. Zato sam okrenuo lađu dalje niz obalu, u stilu ovejanog konformiste, koji zna da je niz vetar najudobnije.
Da matori, veslaj. Krivi smo mi, što smo im se s puta sklanjali.
Rajska staza mi je u susret dovela srednje veselo društvo mojih godina. Dva para i jedan zamišljeni gospodin. Ko su ovi ljudi, upitah se. Ko uopšte lunja ovako pustom obalom u ovo doba godine?. Ni tad mi nije palo na pamet, da ima još nekog ko deli sećanja na Haludovo. To je ipak jako uvrnuto, pogledajte kako vas davim ovim svim, ako je uopšte neko izdržao do ovde čitajući.
Po naglasku činilo mi se da su riječani, na izletu za vikend. Odjednom, iskra nade. Možda su ručali u Ribarskom selu? Ulovio sam pogled jednog gospodina i prilično zbunjeno ga upitao, može li se jesti nešto tu u blizini i radi li hotel, onako kao usput nebitno, izbegavši da glasno kažem ime hotela. Odgovorio mi je da ovde nema gde da se jede. Leti ima samo neki restoran, ali da sad ne radi. Rekao je to isto tako neobavezno i tek sad, čini mi se da se u toj njegovoj neobaveznosti nevešto skrivala seta i gorčina, isto kao i u mojoj. Naravno, hvala i doviđenja, ja ka Ribarskom, oni ka Slaviji.
Eto, takvi smo mi i onda nije čudo, što se na ovakvim stranicama pokušava odušiti i nije čudo što u more tone sve što vredi.
Deo Rajske staze do Ribarskog sela mi je uvek bio najlepši. Divljina, ukroćena tek toliko, da možete proći. Posle toliko godina podseća me na staro crveno vino. Što starije sve bolje, kad bi to samo za nas važilo. Kamena staza vijuga uz stenovitu obalu, a sve zaraslo u zapuštenu šumu. Sama staza se drži perfektno, a tu su i prilazi na strmu plažu, malo mesta za spustiti peškir i dosta skriveno. Sve je isto kao i onomad. Da sam tada imao pet godina više, možda se ne bih tih mesta ovako sećao. Na tim mestima bi se meni zbilo ono što se mladim parovima zbiva na takvim mestima širom sveta, od kad ga je, a i od pre verovatno, pa bih se onda možda sećao toga, šta se zbilo, ili možda rađe ne. Svakako ne bih pamtio Rajsku stazu u svojoj večnoj divljoj lepoti i sigurno je ne bih sanjao. Ovako, te su se stvari zbile negde drugde, pa se tih mesta sećam tek kao kulisa nećemu drugom, daleko manje postojanom. Ne, uopšte mi nije žao zbog toga, naprotiv. Nikad i ništa iz moje slatke mladosti se nije desilo ovde u Malinskoj. Sve morske «šeme» zbile su mi se kasnije, na drugim mestima, uglavnom na Jadranu. U Malinskoj i na Haludovu sam bio mali. Hvala Bogu. A snovi.. Hm…
Ribarsko naselje, kako smo ga zvali, je jedno čudno mesto.
Za razliku od ostatka Haludova, čini se da ovde neko zaista i može dobiti sobu. Smeštaj verovatno živi leti i lako se vidi da ga neko ipak održava, skromno doduše. Od svih stvari na Haludovu Ribarsko selo bilo mi je njdosadnje, jer je delovalo kao neki azil za one najgore penzionere, koji pucaju bez opomene i to samo na decu, koja se usude da prekrše sveto pravilo svakog azila. Bezuslovni mir i tišina od 2 do 5, a i pre i posle. Posećivao sam ga samo sa mojima, uveče, danju me nisu mogli odvući sa tobogana, smrtno se dosađujući. Moja mati je bila arhitekta i zbog nećega je jako volela Ribarsko selo. Sedeći u gostioni ona i stari su uvek komentarisali neki detalj građevine, dok smo se moja sestra i ja tukli nogama ispod stola. Onda bi neko dobio grdnju, obično ja, jer sam stariji i pametniji, kako me samo nije sramota. Bilo nam je dosadno, a uveče je okolina bila mračna i nigde nije bilo nečega što bi privuklo pažnju običnog klinca. Konobari su i tad bili jako spori, ili se to klincu čekanje jednostavno oteglo i kad bih ne znajući više šta, pitao mamu nešto o građevini ribarskog sela, jako sam bio ponosan na ta svoja odrasla pitanja, to bi obično bilo dosta da moja sestra i ja dobijemo dozvolu da se muvamo okolo. To je bilo ipak bolje nego da beskrajno sedimo za belim stolom. Tako sam upoznao Ribarsko selo, uvidevši da je to čisti fol od ribarskog sela i to za male pare. U poređenju sa Palaceom i Tamarisom izgledalo mi je trivijalno i nije mi bilo jasno šta uopšte traži tu, pored njih. A da sam samo malo obratio pažnju, opet na brojne parove, u Selu i oko Sela, na nešto što sam kasnije upoznao pod imenom: intimna atmosfera visokog nivoa, na svakom koraku i u svakom detalju?
Da, ali kako?
Klincu od nekih 8-9 godina to ne bi ni rođena majka mogla da objasni. Ju, Bože svašta. Nešto od toga naslutio sam kasnije kad sam u tom ambijentu sanjao neke lepe mladalačke stvari. Čak sam par puta vrlo ozbiljno planirao, da nekim dragim devojkama pokažem Ribarsko selo, sa okolinom, onako u velikom stilu, jer nekako sa vremenom, uviđao sam sve više da ono, možda, vredi više od tobogana.
Jeste, tad još nisam znao da pravi snovi ne mogu da se ostvare. Ne mogu čak valjano ni da se prepričaju, jer snovi najčešće vrede tek sad s tobom osede, kad stobom ostare… rekao je Balašević jednom mnogo kasnije. Na neki način, nijedan od tih planova nije se ostvario ovde na Rajskoj stazi. Ona kao i Malinska zbog nečega, pripala je uprkos svim mojim nastojanjima ipak, meni samom. I morala je da čeka da moje teme proviri iz kose, da bi dočekala, opet mene samog.
Srećom, čitajući vaše priloge na ovom sajtu, vidim da to, meni samom, ne mora da znači i samo meni. Tako se reših da napišem i ja nešto, jer ko sam na kraju ja, da smem sve to da zadržim za sebe? Ipak, nisam znao da će biti ovoliko da se piše i da će ovoliko dugo da traje. Ovo prvi put radim, prođe i četvrti Advent, skoro će i Božić, a još bih da kažem par stvari.
Poslednji snimak, na kom se još vidi nešto od tog dana, Subote 28. 11. 2009. prikazuje severni deo otoka Krka onako kao se vidi iz Ribarskog sela, kako se uvek video iz cele Malinske. Vidi se rt, sav u zelenilu, tek blaga uzvisina u moru, prevlakom vezana za otok. Taj detalj sam crtao na svim mojim školskim crtežima koji za temu imaju more. Taj detalj umem i sad da nacrtam, ali ne umem bolje da ga opišem, jer mi uvek izgleda trivijalan, kao nešto što je usput, iza nekog sna, sigurno znate na šta mislim.
Ribarsko Selo sa svim ostalim delovima sveta, kojima je to sledovalo po redu je konačno, tog popodneva utonulo u veče. Meni je to bilo rano, jer nije bilo ni pola šest, a već mrkli mrak, a toliko stvari sam još hteo da vidim.
U povratku me tamno sivi obris zgrade Palace-a, potpuno u mraku, ipak nije primamljivao i požurio sam nazad potpuno utonuvši u jedno davno veće, kada sam se isto tako, sam po mraku vraćao u Malinsku.
Tada sam naućio kako da se ne bojim mraka.
Posle sam to mnogo puta pričao svojim kćerima pred spavanje, u želji da ih naučim da svako u svom mraku ima samo ono što u njega stavi.
Bilo je naravno leto, ali u gluvo doba u ona vremena nije bilo nikog ni oko hotela ni na obali, ni na terasama. Gledao sam „Jadranske susrete“ na jedino dostupnom televizoru u bilijar Sali hotela „ Palace *****“. U stvari, pobegao sam od nevremena koje se iznenada stuštilo. Kad se sve završilo, moglo je biti oko jedanaest uveče, ali to je tada bilo gluvo doba, ne samo meni i mojiim vršnjacima.
Opustila davno riva, zatvoreni su portuni. Mislim da je to kasnije napisao Zdenko Runjić, ali nikakva klapa nije remetila tišinu. Čak ni zrikavci.
Na svom dugom putu, klinac, a put mračan. Od Haludova, nekako do centra Malinske, pa uzbrdo, još malo ka Bogovićima. More se posle oluje penilo, činilo mi se vrlo glasno i plašio me jako, pa sam krenuo nekom stazom koso prema Slaviji. Ala je bio mrak, a nigde nikog. Samo more urla desno dole. Ubrzo izbih na terasu iznad uvale, koja je još bila koliko toliko osvetlena. Ni gluvog kera, ja sam, a stomak se javlja. Tog trenutka mi pade na pamet, misli jako o nečemu drugom, o nečemu što te ljuti, valjda si bio ljut, zbog nečega. Da, ali šta? Onda ugledah lepu terasu oko sebe. Ugodno mesto u hladovini, mislim da je tu bio, danas bi to zvali beach bar. Da, ali pusto, čoveče! Na ovako lepo mesto mogli su da dovedu neku muziku, da naprave neku feštu, sa poznatima, a ne da im usred sezone ovako mesto zvrji prazno. Koja neprofesionalnost, Haludovo pet zvezdica, krelci! Upalilo je, nisam se više bojao, stomak se umirio. Sad prolazeći ruševinom od te terase javio mi se isti bes. Nije mi trebao, ovoga puta, ali kamo sreće da mu ne bi ni povoda. Posle terase sam ipak morao na obalu. Talasi su urlali i prskali me, stomak se ponovo javljao, ali ljititi se na talase ipak nije išlo. Svejedno samo nemoj da potrčiš, misli šta ćeš sutra, misli kako je lepo da si živ. Mislio ja i u to stigoh do špica koji deli staru Slaviju od Haludova. Tu je more bilo mirno, da i tu su bile dve lanterne za koje sam se jako nadao da svetle.
Ne, tad nisu svetlele kao ni nikad posle.
Ni sad ne svetle.
Zašto su onda uopšte tu, nikad neću saznati, ali mi odjednom nisu trebale.Više se nisam bojao. Prošao sam kroz mrak. Video sam da u njemu nema ništa, jer ja nisam ništa u njega stavio. Tako je bolje. U svakom mraku koga vidiš, ima bar jedno svetlo. To si ti dušo tatina, a to je dosta, da se upale sve lanterne ovog sveta. A one kod Slavije, to možda i nisu lanterne. Videćeš, u svetu odraslih, mnogo toga nije ono kako ti izgleda, sad još jedan puć pa na spavanje.
Deca nam u stvari, na svakom koraku nude odgovore, koje tražimo bauljaući kroz život, ali mi smo odrasli.
Prošavši do Slavije naleteo sam na oca koji mi se više obradovao nego ja njemu. Zbog oluje, držim. To je ipak bio dobar znak, jako je umanjivao šanse da budem kažnjen. Inače, moj stari je na moru bio sasvim OK. Bio je i inače, ali kao i svi očevi, nije poživeo da to od svoga sina čuje uživo. Eto takvi smo mi. Mislim da sam mu samo kratko isprićao, kroz šta sam prošao i mislim da je sve razumeo.
Stomak se ponovo javio, ali sad stvarno i ozbiljno i. Ne pomažu priče deci, ne vredi da se ljutim, kad od jutros nism ništa pojeo.
Ej, a kad beše jutros?
U Malinskoj je sve zatvoreno. To se vidi tek kad padne mrak. Moglo je biti oko pola šest popodne. Nigde nikog, kao onomad, a stomak se buni, creva bolje reći. Ljudi gladan sam, a valja mi još voziti kući. Ništa nije radilo. Svetli jedino reklama za Mateovu piceriju. Kakav svetionik?
Strelica pokazuje iza kuće dalje od rive, ali ne treba da pokazuje. Svako ko ima nos naći će. Origano, prženo testo, šampinjoni i tako dalje.
Na vratima veliki natpis OPEN
Tek tad uvideh, još ću ja u Malinsku.
Ne zbog Matea, uzgred, mogao bi malo da pojača tu svoju peć.
Hvala vam na strpljenju, svima želim srećne božićne i novogodišnje praznike.
A da sam se prvo najeo, umesto svega prethodnog mogao bih napisati :
Detinje nevina Malinska sa svojom lepom okolinom mi je igrom najvećeg igrača pokazala, kako je lepo živeti, još kao malom i potom ostala po strani od svega lepog i ružnog, što se nakarikalo jedno za drugim, folirajući prolazak vremena, u priči, koju ću jednom zvati jednostavno, prošli život. Izgleda baš zato, ta i takva Malinska mogla je postati idealno stanište za sve lepe snove, ćak i za one malobrojne kojih se ovako, relativno budan još sećam.
Ars Vicisti
zaista emotivan i detaljan komentar. svidio mi se dio o separeima i sjećam ih se živo tamo još iz osamdesetih, kad sam bio klinac-klinac…
Ni sam ne znam zašto sam u sitne jutarnje sate uguglao pojam “Haludovo Palace” i kako sam naletio na ovaj tekst. Očito nisi jedini kome naviru sjećanja iz Haludova. Možda zvuči patetično, ali čitajući tvoj tekst, grlo mi se sve više stezalo, dok su mi se istovremeno pred očima izmjenjivale slike i osjećaji iz mog djetinjstva i ljeta provedenih u Malinskoj. Obožavao sam Malinsku… U njoj su rođeni moj nono i moja majka, a ja sam tamo provodio cijela ljeta kod nonića i none, dok su moji roditelji radili u Rijeci.
Fantastično si opisao neke detalje, i mi koji smo to tamo okusili, točno znamo o čemu pišeš…
Hvala na ovom tekstu, MC.
Stete sto kod nas nema zakona “vlasnistvo obavezuje” pa da se tog stranog kupca prisili zakonom da cjeli komplex proda natrag po istoj cjeni kao sto je kupio prodavacu ili da investira i vrati ponudu koja je bila prije rata.
možda u jeku svih ovih afera i ova dođe na red – i tu je bio umiješan DP…
Tst, svakako
Rodi, slažem se sa svim napisanim i potpisujem…
Danas sam bila u kompleksu Haludovo..nisam vec jako dugo vidjela nesto tako tuzno..sve je porazbijeno,zaraslo,napusteno..dođe ti da sjednes i places..turisti-mozda i nekadašnji gosti lutaju kompleksom i prepricavaju tuznu pricu tog velebnog zdanja..nazalost duboko sumnjam da ce se stanje popravit,previse zakulisnih igrica je u pitanju…novca za obnovu nema,a ni potencijalnih ulagaca..Bojim se da ova tuzna prica o Titanicu na suhom nece imati sretan kraj..
Poštovani čitatelji !
Ovo je definitivno najveća sramota za Hrvatsku privrednu politiku što je svjesno upropastila ono što smo imali ako ne najbolje onda jedno od najboljih izvora prihoda.Ali nije samo politika kriva nego i ljudi koji su radili u tom hotelskom kompleksu, žitelji otoka Krka i svi koji nisu imali hrabrosti da se zauzmu da taj hotelski grad koji je vrlo cijenjen ne samo u Europi nego i u Americi, ostane u upotrebi.Kakva je to sramota za državu da sada kad je “svoj na svome” upropaštava sve ono što je nekad valjalo. Zar nikoga u državi nije briga za nešto što je cijela Europa cijenila. Tada smo već bili u Europi odnosno cijela je Europa bila u EX YU odnosno u Hrvatskoj na Krku u hotelskom gradu Haludovo. Sada samo galebovi “caruju” na vrhu hotela u kojem je sve živo pokradeno i izlupano.Hotel Tamaris su isto upropastili,napola srušili,drvće i šikare rastu unutar nekad vrlo popularnog hotela.E Bože dragi…ni to nije dosta nego su istu star napravili sa depadansom Marina a u zadnje dvije godine više neradi ni hotel Maestral nekadašnji hotel Slavija u kojem su sve strani gosti dolazili sa punim autobusima.Kompletna desna strana od restorana Matea je potpuno mrtva. Zamislite, netko se pametan našao i par godina naplačuje parking od tih hotela koji nerade i to po cjeni od 20 kn/dan a u 16h lijepo se digne rampa i ulaz je gratis.Zanimljivo!!!Netko je napisao da treba zatvoriti i ribarsko selo. U principu je i u pravu jer to sada liči na sve samo ne na onu visoku i prepoznatljivu kategoriju koju je nekad taj hotel imao. Za informaciju o tom hotelu, čak ga je i pokojni predsjednik Tuđman posjetio,onda znate da je nešto i vrijedio. Tu su nekad gostovale hrvatske klape koji su dali potpuni ugođaj izvornom hrvatskom turizmu a sada……?! Zamislite, na plaži haludovo ima jedan mali kafić koji se uspio “ohrvati” sa vremenom prošlosti valjda zato što u njemu radi konobar koji je radio u Palace-u,Lido baru,bivšoj Slaviji. Svaka čast bar me on uživo podsjeća na one dane kad je turizam u Malinskoj naprosto cvijetao. Sve se upropastilo nakon 90-tih tako da se više nemože zabavljati kao nekad na plesnjaku uz “živi” band nego sada nekakv one music man od 70 god. ispod hotela Malin uveseljava sa francuskim šansonama i sl…Svaka čast dotičnom glazbeniku što zaradjuje za kruh ali zar nije sramota za nekakav hotel koji je sada broj jedan u Malinskoj i za samog gradonačelnika ili turističku zajednicu Malinske da ne mogu platiti jedan dobar zabavljački band od min. 4 člana koji će zabavljati goste kao što se to nekada radilo. Ma gosti su željni prave zabave i fešte a ne samo sunčanja i kupanja. Još jedan zanimljiv podatak ! Registriranih gostiju za 7 mjesec do 5000 a domaćih oko 500. Nevjerojatno, izgleda da je ovo naše more samo za strance a nekada ne tako davno bile su dvije cijene smještaja. Skuplja za stranog a jeftinija za domaćeg gosta. Onda je stranih bilo do 15 000 a domaćih puno puno više nego sada 500, tako da kad sve zbrojim i prevrtim film unatrag ostaje mi samo da se nadam da će se netko u ovoj državi napokon osloboditi kompleksa “baš me briga za sve” i pokrenuti pametne i dobre ljude koji imaju novac,političku volju i poduzetni duh da napokon ono mrtvilo od Haludova vrati u onaj prvobitini nekadašnji sadržaj.
@Dujmo, dok netko tamo ne strada u tim, nažalost, ruševinama, neće se ništa pokrenuti.
Valjda bi već niknuli apartmani da nije zamršenih imovinsko-pravnih odnosa. Sad je još i kriza, pa se može očekivati stagnacija barem još 5 godina…
Najsmjesnija je stvar sto ljudi i dalje misle odnosno sanjaju da ce se haludovo otvorit.Pa cak i da se otvori nikad se nece podignut na onu razinu na kojoj je taj hotelski grad bio nekad.Steta,jer je Malinska Živjela od gostiju iz Haludova,pogotovo ribarske fešte koje bi privukle masu ljudi izvana,a mnoge GENERACIJE kuhara,konobara je izucilo zanat.Ali neka vas nista ne zacuđuje jer u kakvoj drzavi zivimo bit cemo sretni da se ne otvore apartmani jer ono je pozicija o kakvoj se moze sanjat.Vjerovatno,ma sigurno se tu nesto mutno kuha
jer onakav kompleks ne moze stajat u onakvom stanju.Makar nesto od Haludova,djeca nam se mogu drogirat na suhom….
on February 17th, 2009 at 21:53 #
[...] već stoji tema o Haludovu, kompleksu hotela na otoku Krku, u Malinskoj. Ovaj članak je uvod u moj drugi tekst o Haludovu, hotelu koji je nekada bio svojevrsni kuriozitet na našoj obali; pomalo dekadentno mjesto gdje [...]
@Jad, začudilo me ovo ljeto kako tamo još uvijek rade, a sve izgleda kao u posljednjoj rupi… užas.
Lopovluk.
I Ribarsko selo treba zatvoriti – zbog nehigijene.
Vlasnik kuha iznutrice u obićnom loncu u jednom od kamina nakadašnjeg luksuznog turističkog objekta.