Kao što to nisu mogli ni (sportski) portali, niti ja ne mogu izbjeći priču o Milanu Rapaiću, reprezentativcu Hrvatske (49 nastupa i 5 golova) i nekadašnjem igraču Hajduka, A.C. Perugie, Fenerbahčea, Standard Liegea i Ancone. Najveći je trag zasigurno ostavio u prva tri spomenuta kluba, iako ni u ostalima nije bio nezapažen.
S Hajdukom je igrao u Ligi prvaka (i u njemu doživio jednu od najbizarnijih ozljeda uopće u nogometu, kada si je avionskom kartom naciljao oko jednako precizno kao što i lijevom nogom pogađao iz slobodnih udaraca, pa je propustio pripreme za sezonu 1995./1996., koja je slijedila nakon fenomenalnog Hajdukovog pohoda po Ligi prvaka i plasmana u četvrtfinale), Perugiu je godinama održavao u prvoj talijanskoj ligi i navijače je oduševljavao pogocima iz slobodnih udaraca, a u Fenerbahčeu je odigrao jednu od svojih ponajboljih utakmica kada je, ušavši s klupe, zabio dva gola i još namjestio jedan i tako pomogao klubu u pobjedi od 4-3 nad Gaziantepspora, iako je na poluvremenu bilo 0-3 (tko zna turski, neka baci pogled na stranicu posvećenu utakmici).
Upravo ta utakmica nekako sažima cjelokupnu karijeru Milana Mikija Rapaića - nije u prvom planu, nije onaj veliki vođa s kontinuitetom, ali nema momčadi u kojoj nije ostavio trag. Kod Ćire nije bio “omiljeni sin” i nije se naigrao kod njega; to su bila druga vremena i pored Jarnija nije mogao uskočiti u prvih 11, a vjerojatno nije htio sjediti na klupi. Kod Jozića je igrao, i s Olićem stavio na koljena Talijane u onoj čuvenoj pobjedi 2-1 na SP u Japanu i Južnoj Koreji. Kod Barića je isto tako igrao i imao je zapaženu ulogu. Kranjčar ga nije vodio na SP u Njemačku, a Bilić mu je isprva namijenio bitnu ulogu koja je u prvim utakmicama najmlađeg izbornika dosad donosila vrhunske rezultate - prvo je u prijateljskoj utakmici pao aktualni svjetski prvak Italija s 2-0, a zatim je istim rezultatom srušen Gordi Albion. Nažalost, neigranje, odnosno status slobodnog igrača Rapaiću je prvo odnio početnih 11, a zatim i reprezentaciju uopće.
Dribler, pomalo bonvivan, najveći romantičar nogometa koji je stasao u Hajduku u posljednji 15 godina danas muku muči s omiljenim mu klubom - kako se priča ovih dana, nakon 20 sekundi razgovora i barem tisuću puta više napisanih riječi u novinskim i inim člancima, u Hajduku je zaključeno kako je Miki nepotreban. Nije prvi puta u nas kako klub okreće leđa jednoj od svojih ikona, bez obzira na to radi li se o igraču koji više ne može dati toliko puno kao prije. Čak je i prešutni gospodar hr-nogometa Zdravko Mamić pokušao dovesti Mikija u Dinamo, no tu je slijedlia “pristojna” odbijenica…
Iako iz Hajduka sramežljivo stižu informacije kako je Miki tražio previše novca, još nitko to nije rekao naglas, ali očito je istina negdje u sredini. Rapaić zasigurno ne bi igrao besplatno, vjerojatno bi igrao u prvoj postavi i time možda oduzeo mjesto nekoj skupoj akviziciji ili, što je manje vjerojatno, nekom mladom igraču.
U ovom me trenutku Mikijeva sudbina pomalo podsjeća na onu Rivaldovu - čovjek je u Barceloni bio kralj, driblao je i zabijao sa svih strana, da bi na kraju bio škartiran prvo u Milan, gdje se sasvim izgubio, te sada pomalo vene u Olympiakosu i gleda svoja čuda na YouTube-u pitajući se “Jesam li zaista ja to radio?”…
E, Miki, Miki… Nikad neću zaboravit onaj gol Ladiću deset sekundi nakon što je ušao u igru, a onda nakon gola nonšalantno tražio od Katalinića da ga zamijeni
Inače, legenda kaže da je Toni Kukoč, nakon jedne od najbriljantnijih utakmica karijere u dresu Bullsa (”onih” Bullsa s Jordanom, Pippenom i Rodmanom, da se ne zaboravi) na konferenciji za novinare na pitanje jednog od okupljenih pripadnika sedme sile da opiše svoju igru tog dana odgovorio: “I played like Miki Rapajić!”. Da mi je bilo vidjeti lica Amerikanaca s upitnicima iznad glave i pitanjem “Who the fuck is Mickey Rapađik?” 
@nesvrstani, sjećam se kad je Kukuč to izjavio