Ovaj tekst nije najava sutrašnje utakmice, već prisjećanje na utakmicu otprije gotovo 10 godina, na američki dan nezavisnosti 4.7.1998. Kick-off bio je u 21:00, a igralo se na stadionu Gerland u Lyonu. Bila je subota. Čitav taj tjedan moj razred i ja provodio se na maturalcu u Španjolskoj (taman se poklopila i utakmica s Rumunjskom koja je bila zalivena velikom količinom pjesme i piva - čak nam nitko u hotelu nije zamjerio).
Upravo u subotu, na dan četvrtfinala, slijedio je povratak osam autobusa maturanata kući. Prije prvog sučevog zvižduka - kriza. Punoljetni dio karavane iznad 21 zaključuje kako nema smisla stati i gledati utakmicu. Stajemo na benzinskoj i nas nekoliko odbija krenuti dalje dok nam se ne obeća da ćemo negdje stati i pogledati utakmicu. Izbor pada na Nicu, gdje nas iskrcavaju u centru i na svojevrsnom korzu ulijećemo u prvu slastičarnicu/bistro/kafić. Vlasnik (i konobar u istoj osobi) je Nijemac, cuga skupa do besvijesti (sjećam se kao sad - coca cola 35 kuna, pivo od 2 dcl 40 kuna) i odustajemo od sjedenja unutra jer gazda traži da svatko tko sjedi nešto popije. Srećom, i na terasi je TV pozamašnih dimenzija i možemo gledati s ulice, a zbog gostiju na terasi gazda ne smije promijeniti program. U navijanju nam se pridružuje nekoliko Afrikanaca sa bongosima, Japanci nas mole za fotografiranje, čak su i Francuzi na našoj strani i poručuju kako bi rado nas vidjeli u polufinalu. Ja sam usput našao i neki cvjetnjak s kojeg sam pokušavao voditi navijanje - na kraju utakmice me izdao glas.
Slobodno mogu reći kako je taj maturalac posve obilježen nogometom - bio je sjajan osjećaj trčati sa zastavom po jednoj od glavnih ulica Nice, a ljudi ti mašu, trube i odzdravljaju.
Jedino što je malo utjecalo na sjajno raspoloženje bilo je finale Wimbledona sljedeći dan - Ivanišević je drugi puta u nizu izgubio od Petea Samprasa, sa 3-2 u setovima, ali gdje je Ivanišević imao set prednosti i veliku šansu za osvajanje drugog. Jest, na kraju je bilo slađe jer je 2001. bilo apsolutno ludilo kada je konačno uzeo lonac, a ne srebrni tanjur u All England Clubu.
3 boda su na kontu, Austrijanci su apsolvirani, ne preostaje nego potući se s Nijemcima za nova 3 boda i praktično pokušati osigurati četvrtfinale. Kad se otpjevaju himne i lopta krene s centra, sve teorije, najave, predanalize i ostala (više-manje) proricanja sudbine - nestaju. Ostaje dobro pivo, navijanje i 90 minuta “igranja” s našima…
Sjecam se tekme ali mi navijanje nije bilo ni izbliza tako slikovito kao tebi.
@neutrino, bilo bi dobro da se malo te slikovitosti ponovi u sljedećih desetak dana
Kaj jos se nisi oporavio od Turske?
@neutrino, preboljena je Turska, ali posao mi ne da blizu bloga - previše me je uhvatio u svoja kliješta