linus[ov blog].info

Ovaj je tekst, kao i ostali iz serijala o SP-ima nastao u mjesecima prije SP u nogometu 2006. u Njemačkoj. Iako je povijest i statistika dostupna na bezbrojnim stranicama, u ovoj sam seriji tekstova pokušao objediniti zanimljivije činjenice iz nekoliko izvora. Dodatno, ovaj vikend dostupnost internetu je ograničena, pa ovaj tekst malo “pokriva rupu”.

Mahom, prilična količina genijalnih stvari nastanu kao posljedica sukoba, neslaganja, ratova i inih prevrata - SP u nogometu nije iznimka.

Davne 1927. Los Angeles je dobio organizaciju Ljetnih OI 1932. Kako u SAD nogomet tad nije imao neku prolaznost (što je svojevrstan apsurd - većina naseljenika su ipak Europljani, gdje svako selo ima prije nogometni teren nego trgovinu) i kako je tinjao sukob između Međunarodnog olimpijskog odbora (IOC) i FIFA-e - eto nogometa van programa OI 1932.

i tada na scenu stupa Jules Rimet, tadašnji predsjednik FIFA-e i osoba koja se odlučila za zasebno natjecanje nogometnih reprezentacija. Ideja nailazi pozitivan odjek, odlučeno je kako će prvo Svjetsko nogometno prvenstvo biti održano u Urugvaju 1930. Nakon 2. svjetskog rata trofej koji dobiva pobjednik SP nazvan je Julesu Rimetu, čovjeku zaslužnom za stvaranje jednog od najpopularnijih svjetskih natjecanja uopće.

Zašto baš Urugvaj? Razlog je vrlo prozaičan. Naime, 1924. i 1928., Urugvaj je osvojio dvije zlatne medalje na olimpijadama, a sve do spomenutog sukoba, pobjednik na OI bio je smatran neslužbenim svjetskim prvakom. Isto tako, Urugvaj je te godine slavio 100. obljetnicu svoje nezavisnosti i bio je gotovo pa idealan kandidat za organizaciju.

Na prvenstvo se odazvalo 13 reprezentacija (među inima i ondašnja Jugoslavija). Kako je tada vladala “genijalna logistika” i “ogromna brzina prijevoza” prekoatlantske reprezentacije su jedva došle do Južne Amerike. Put do iz Europe do Urguvaja trajao je 2-3 tjedna (!) i europske reprezentacije (Belgija, Francuska, Rumunjska, Jugoslavija) odradile su pripreme na brodovima! Zanimljivo, urugvajska je vlada pokrila putne troškove. Dvije su reprezentacije bile iz Sjeverne Amerike (SAD, Meksiko), a ostalih 7 iu Južne Amerike (Argentina, Urugvaj, Paragvaj, Peru, Bolivija, Čile, Brazil). Tadašnji velikani svjetskog nogometa ostali su - doma. Treba napomenuti da je Velika Britanija (Engleska, Irska, Sjeverna Irska, Wales, Škotska) odbijala nastupati na SP do 1950. razlog je bio u njihovu stavu: Mi smo izmislili nogomet i mi smo najbolji na svijetu. Klik na sliku donosi poster u većoj varijanti - poster je (c) FIFA, a preuzet je odavde.

Reprezentacije su bile raspoređene u 4 grupe, 3 po 3 momčadi i jednu sa 4. Pobjednici grupa igrali su polufinalne susrete.

Naravno, Urugvaj je hametice potukao sve i u finalu nakon pobjede nad Argentinom 4:2 postao prva ekipa koja je svojoj naciji priuštila nekoliko dana apsolutnog ludila i čvrsto mjesto u sportskoj povijesti. Utakmica za broncu, odnosno treće mjesto nije igrana. Zanimljivost vezana uz finale: kako se reprezentacije nisu mogle dogovoriti koju loptu koristiti, odlučeno je da se u prvom poluvremenu igra sa loptom Argentinaca, a u drugom Urugvajaca. Na poluvremenu je rezultat bio 2:1 za Argentinu…

Isto tako, argentinski predsjednik je nakon poraza zbačen s vlasti, kao posljedica razočaranja Argentinaca (!!), a svaki je urugvajski igrač kao nagradu dobio zemljiste s kućom. S druge strane, u rumnjsku je reprezentaciju igrače izabrao - rumunjski kralj (!!).

U povijesti se spominje i detalj kako je u polufinalnom ogledu Urugvaja i Jugoslavije asistent strijelcu Anselmu za vodstvo od 2:1 bio neki domaći policajac koji mu je nogom dodao loptu iz gol-auta, na zaprepaštenje reprezentativaca Jugoslavije, ali i cijelog gledališta (hvala nesvrstanom na ovom detalju).

Lucien Laurent zabio je prvi gol (Francuska-Meksiko 4:1), a Bert Patenaude postigao je prvi hat-trick iliti tri gola u zaredom u jednoj utakmici svjetskih prvenstava (SAD-Belgija 3:0, o pravom hat-tricku bit će riječi na ovom blogu).

Broj gledatelja bio je gotovo 500 000 u 18 utakmica. Postignuto je 70 golova, sto će reći gotovo 4 po susretu. Finale 30.07. je gledalo gotovo 100 000 ljudi na Estadio Centenario u Montevideu (stadion na kojem su igrane sve utakmice ovog SP). Najbolji strijelac, a i igrač prvenstva bio je, sa 8 zgoditaka u 4 utakmice, Guillermo Stábile koji prvu od pet utakmica Argentine nije igrao, a u drugoj je ušao kao - zamjena.