Pratiti našu reprezentaciju posljednjih 10 godina čisti je mazohizam – beskrajna količna frustracija, potrošenih živaca, zdvajanja nad lošom igrom, sucima, izbornicima, igračima. Jest mi jesmo košarkaška zemlja (iako bi mnogi tu upotrijebili prošlo vrijeme). U doba kad je Mirko Novosel ušao u kuću slavnih (da je živ, Slavko Šajber bi se vjerojatno oglasio u novinama pljujući po njemu; ovako neka mu je mir vječni), naša košarka je ubrzala svoj pad prema zapećku.
Nakon pobjede nad Španjolcima krenuo sam pisati tekst o pitanju sve se vraća, sve se plaća (odnosno, još mi se više sviđa engleska varijanta What goes around, comes around) – no, nije me dovoljno udarila euforija, a ionako bi originalnost tog teksta bila nikakva. U ovom mi trenutku mi se čini boljim napisati nekoliko crtica o stanju u našoj košarci.
Prvo: nažalost, naši igrači vani nisu toliko tražena roba. Jest, igraju oni po NBA i renomiranijim europskim klubovima, no stoji činjenica da osim Vujčića (koji, uzgred rečeno, ne igra na ovom prvenstvu iz meni osobno apsolutno prihvatljivih razloga) niti jedan naš igrač nije vodeći, odnosno ključni u klubu u kojem igra, izuzev Kusa i Baraća, no ti igrači su iz domaćih liga koje baš i ne pretiču kvalitetom. Razumljivo je da u ključnim trenucima obranu i napad ne mogu odigrati jednako dobro svi igrači, zato i uvijek netko ispadne iz igre.
Drugo: košarka je nestala s igrališta. U metropoli svakodnevno prolazim pokraj praznih koševa, eventualno nekoliko klinaca baca loptu kroz iskrivljeni obruč. Igrališta na kojima sam provodio dosta vremena prazna su i iako postoji šaka entuzijasta, to je daleko od dana kada je na svakom terenu bilo i više od 20 igrača.
Treće: zbog točke druge, i u medijima je vrlo slično. Košarka dolazi na tapetu samo kada su u pitanju suci, afere, promašaji reprezentacije, borba sa sadašnjim vodstvom saveza. Na televiziji je obično na fantomskom kanalu HRT+, koji ionako ne služi ničemu osim repriziranja koncerta tipa Zagreb gori (mislim da je posljednji bio prije 6, 7 godina – toliko o svježini sadržaja). Ostalim televizijama nije ni na kraj pameti prenosit ili prikazivatii išta što ima veze s košarkom.
Četvrto: ovo je moj osobni dojam, ne nužno i najtočniji, no ja se ne mogu oteti misli da je naša igra pročitana knjiga, odnosno da je svakom iole stručnijem treneru vrlo lako skinuti način kako naši dečki igraju. Činjenica jest da Marko Tomas, junak pobjede nad Španjolskom, u posljednje dvije utakmice (Grčka, Izrael) ima šut iz igre 6/18 (od čega trice 2/9), a slobodna bacanja 0/3, uz odigranih gotovo 60 minuta od mogućih 80 – puno govori. Tomas je jedan od glavnih igrača, nazivno, no realno vrlo malo doprinosi – nedovoljno je samo njegova povremena dobra igra u obrani, treba nešto i zabiti obzirom na poziciju na kojoj igra.
Koliko sam primijetio, sve nam momčadi udaraju obranu koja je visoko postavljena, odnosno odsijeku nam centre koji se ni po čemu nisu iskazali, osim eventualno Prkačina. Kasun i Planinić bili su puno bolji dok su bili u NBA; ovako se pokazala sva njihova slabost. Ostale spominjati nema ni smisla; navedeni igrači morali bi iznijeti 90% posla – tada bi bilo lakše onima s klupe.
Dodatak:
I u Jutarnjem i u 24sata provlači se tvrdnja da smo igrali odličnu utakmicu protiv Grka. U redu, možda smo dobili Baraća, možda smo sasvim ravnopravno igrali jedan dio utakmice – no, ako vodstvo od 13 razlike dobijemo igranjem zone, a zatim to isto vodstvo prolijemo igranjem iste te zone, uz žalopojke kako se Grcima baš tada otvorilo i ako smo apsolutno sve ključne trenutke u utakmici prepustili Grcima – ne može se govoriti o dobroj igri. U košarci je bitna kvantiteta, a ne kvaliteta igre. Što nam vrijedi dobra igra u 30 minuta, kada smo u 10 sve to upropastili? Protiv Turske 2001. je Hrvatska igra bila čista rapsodija 27, 28 minuta, no unatoča tomu, to je jedan od najvećih poraza Hrvatske ikada, plus što je na kraju okrunjen mizernom i bezidejnom igrom. I tvrdnja kako ova momčad može bolje igrati ne vrijedi više od papira na kojem je napisana – mi, eto, već 5 prvenstava zaredom tražimo tu utakmicu gdje ćemo bolje odigrati i pobijediti. Jer, za OI nam trebaju pobjede naše reprezentacije, a ne Portugala koji nas vadi iz ponora.
Nasu kosarku nisam pratio posteno od dana onoga-kojeg-necu-spominjati jer mi tuga svaki put pokvari dan …
Nisam gledao ni jednu utakmicu, ali mi se iz novinskih clanaka (nasih i stranih) cini da smo Spanjolcima samim cudom istrgli pobjedu, a onda nastavili igrati po starom – svako svoje.
Ne znam. Meni se cini da nasim igracima (kako u kosarci tako i drugdje) brzo slava udara u glavu. Za tren oka od “onog visokog” postanes “mlada nada hrvatske kosarke”. I prestanes vjezbati slobodnjake …
Jest, taj dan je bolje ne spominjati… Eh.
A “mlade nade” su često samo to – “mlade nade”. Ne treba zaboraviti da je od svih onih naših izvrsnih mladih generacija proizašao samo – Nikola Vujčič. Kedžo, Zemljić, Sesar i nebrojeni drugi danas su – utonuli u prosjek, koji se toliko često kao termin koristi – gle čuda – u košarci
Šteta da se nisi osvrnuo i na odbijanje naših košarkaša za igranje u reprezentaciji. Možda je tu čak i bit problema, jer kad sami košarkaši omalovažavaju reprezentaciju, a samim tim i našu košarku, teško da će je netko umjesto njih dići na onu razinu koje se sjećamo.
Oko odbijanja košarkaša da igraju za reprezentaciju imam podijeljeno mišljenje – jednim dijelom sam protiv toga, no drugim dijelom podržavam izbor igrača.
Dobro, Giriček je zaista vrlo traljavo i pomalo bezobrazno odbio nastup u reprezentaciji (ako je istina da je već prije 3 mjeseca znao da neće igrati) – no, u košarkaškoj nam je reprezentaciji rasulo već dugo vremena; činjenica je da Vujčić jednostavno više nije htio biti dio toga. Moje je mišljenje da je on reprezentaciji dao jako puno i njegov me slučaj podsjeća na Rađin – čovjek je zabio 40 u porazu od BiH (69-66 je bio rezultat ako se ne varam, bile su kvalifikacije za euro) i rekao – dosta mi je, pa ne mogu ja sam, košarka je momčadski sport. Isto je rekao i Kukoč nakon što nije mogao sam protiv Njemačke ‘99. (50-48 poluvrijeme za Nijemce, uništili su nas Pešić i Nowitzki).
Žižića i Bagarića neću komentirati; dojma sam da bismo i s njima bili ovdje gdje jesmo.
Odličan post. Čini mi se da su ključna stvar treneri koji su, kako je to jučer na HRT-u rekao Novosel, u našim klubovima totalno marginalizirani. Važniji su danas i predsjednici i direktori i menadžeri. Neki dan sam pronašao imena trenera koji su 1983. trenirali klubove yugo lige i ostao fasciniran: Svetislav Pešić (Bosna), Slobodan Koprivica (Borac), Đurašković (Budućnost), Novosel (Cibona), Žeravica (Zvezda), Janez Drvarič (Olimpija), Grašo (Jugoplastika), Faruk Kulenović (Kvarner), Bora Džaković (Partizan), Dušan Ivković (Radnički), Vlado Đurović (Šibenka), Josip Đerđa (Zadar). Nije ni čudo da je ona liga bila tako jaka uz ovakve trenere koji ne samo da su imali rezultate, nego su i stvarali igrače.
Jest, treneri su nam postali roba ograničenog roka trajanja, kao i u nogometu. No, velik je problem i u školama košarke jer dečki iz njih izlaze bez osnovnih elemenata igre; nije sve u visini i snazi. Zato je i Novosel bio vrhunski trener, zato je i primljen u Kuću slavnih. No, to baš i nije previše blisko Radiću u HKS-u i ostalima zaduženima za ta pitanja…
Inače, impresivna je ta lista trenera – to su zaista bili ljudi ili još uvijek jesu, koji su poznavali (ili koji poznaju) košarku. Agencije, menadžeri, direktori su od svega napravil (za njih) profitabilan poslić.
Ah, košarica
Sjećam se dok sam bila mala i mama me vodila na kavice sa svojim prijateljicama. “Tetke” su uredno pratile svaku tekmu i navijale k’o lude. I mi smo, naravno, kao mali i malo veći klinci “visjeli” pod koševima. Uvijek nas je bilo dovoljno za ‘na dva koša’.
Vremena su se drastično promijenila, za prave i “košarkaše” entuzijaste. Baš smo neki dan muž i ja o tome – tužno je nekako sve to, baš tužno.
Eh, i ja se ponekad sjetim da je košarka puno više značila – danas je postala predmet sprdnje – baš tužno.