Posljednjih sam osam dana proveo u Madridu i Barceloni, po 4 u svakom od gradova i vratio sam se prepun impresija. Put je isplaniran još prošle godine (!), a razlog za sve jest prijateljica moje “Linusine”. Put je bio poprilično dobar, odlučili smo se za Germanwings (Zagreb – Madrid – Stuttgart, Barcelona – Köln – Zagreb), karte su nas izašle jeftinije nego što je aktualna ponuda koja se dosta reklamira u medijima.

Madrid je zaista impresivan, ogromnih širokih avenija, s morem ljudi po ulicama i s odličnim noćnim životom – čini se kao da Madrid uopće ne spava. Prijevoz je odličan, metro vozi više nego dovoljno često i uopće nije skup (varijanta 10 vožnji je 7,40 EUR, a kartu može koristiti više ljudi). Arhitektura je impresivna, posebno ona koja datira iz kolonijalističkog doba, ali niti novovjeka nimalo ne zaostaje – prostor Cuatro Torres se ističe nad čitavim gradom. Ta 4 tornja izgrađena su na prostoru koji je nekad pripadao Real Madridu, a najam unutar tornjeva je impresivnih 40 EUR/m2. Povežite toliko vrijednu zemlju sa Florentinom Perezom i erom Galacticosa, a i novopridošli Ronaldo i Kaka se financiraju na sličan način. Inače, Santiago Bernabeu je sjajan stadion.

Španjolci su, koliko sam uspio doživjeti, vrlo jednostavni ljudi – Madrižani su dosta posvećeni poslu i karijeri, ali najbitniji dio dana je ručak (impresivna pauza koja traje od 14 do 16!), dok je večera rijetko prije 22. Ova pauza je sasvim normalna i u najvećim svjetskim kompanijama (HP, Ernst & Young, bezbrojne agencije za nekretnine),  a poslovnice banaka imaju pomalo bizarno radno vrijeme za stranke od 09-14; pokušaj da se ode u banku za većinu zaposlenika iziskuje trošenje slobodnog dana.

Posjetili smo i Segoviu, mali grad zapadno od Madrida poznat po rimskom akveduktu i građevinama iz doba prodora Arapa u Europu. Utjecaj Arapa osjeti se u slasticama (Ponche Segoviano je apsolutno the kolač, jako ukusan i lagan i odličan partner za cortado, espresso s malo mlijeka). Ostala hrana bazirana je na mesu i na morskim specijalitetima, a tapas uz društvo, pivo, vino, sangriju i tinto de verano su sjajan provod.

Kulturna ponuda je isto impresivna; osobno mi se najviše svidio muzej Thyseen-Bornemisza gdje se Picasso, Dali, Miro, Kandinsky i ostali nalaze pod istim krovom.

Madrid je odlično prometno povezan, pa smo za Barcelonu išli AVEom, odnosno Alta Velocidad Española, vlak velike brzine kojem treba tek nešto manje od 2 i pol sata za 600 km do Barcelone. Vozi se od Atoche do Barcelona Sants, obje su stanice u centru grada i debelo tuku avioprijevoz – 70 EUR za prvu klasu (doručak, kava, novine) debelo se isplati, a i 300 km/h operativne brzine nije loše .

Barcelonu sam vidio u srednjoškolskim danima, ali moram reći da me nanovo impresionirala; ponovno sam uspio uvidjeti da sport apsolutno donosi korist onima koji znaju kako ga upotrijebiti. Olimpijada 1992. promijenila je grad, a FC Barcelona apsolutni je svjetski megabrend i Mes que un club; ako znate za Joana Gampera, Kubalu, Cruyffa, Nou Camp i Ronalda Koemana koji je 1992. zabio za 1:0 i prvu titulu europskog prvaka protiv Sampdorije na Wembleyu – kupili ste prijateljstvo u Barceloni. Ubacite Alberta Contadora i Rafalea Nadala i to je to. Fernando Alonso baš nije preomiljen.  Nekadašnja industrijska područja danas su ugodni prostori za život i posao, dugačke plaže s igralištima, ceste (ne staze) za bicikle, impresivna moderna arhitektura, infrastruktura, ogromne ulice, sjajan gradski prijevoz; vrlo kozmopolitski grad s jedne, ali možda malo zatvoren s druge strane – ipak je Barcelona Katalonija i ljubav prema kastiljskom dijelu je vrlo, vrlo malena.

Od Barcelone se proteže duga pješčana plaža prema sjeveru i nama dobro poznatom Lloret de Maru, a Girona, Mataro i ostala mjesta su ugodna za život  i lako dostupna vlakom. Bicikl je u Barceloni omiljeno prijevozno sredstvo, a Tibidabo je preplavljen kako tursitima, tako penjačima na ozbiljnim dvokotačnim napravama.

Barcelonu svakako obilježava Gaudi (park Güell je sjajan), no i moderna arhitektura ne zaostaje – Montjuic, neboderi, luka…

Cijene nisu previsoke; može se jesti jako dobro i obilno već za 10 EUR. Ponekad treba malo paziti s konobarima koji vole dodati koji EUR više ili koje piće više na račun – ali da se pregovarati. Napojnica u principu nema i ne očekuju se. Druga prijateljica koja živi u Madridu upozorila je da se često konobari znaju odnositi pomalo bezobrazno, posebice ako se dugo odlučuje na hranu i piće…

Povratak je išao preko kelnskog aerodroma; malo spavanja na njem nije baš nezaboravno iskustvo, ali sve se preživi. Fotografija je mnogo, ima par odličnih panorama koje su u pripremi za objavu…

No related posts.