Ovo je pitanje praktično uobičajeno u trgovinama diljem Hrvatske. Kako su cijene proizvoda praktično najšireg mogućeg raspona - osim onih najtraženijih, čije cijene redovito imaju dio u lipama određen na 99, 97, 90 ili nešto slično, a dio cijene u kunama koji se nalazi na mjestu jedinica je redovito 9 - često je upravo to kako će na blagajni konačni ceh biti, primjerice, 336,72 lipe. Ukoliko plaćate gotovinom i nekim krupnijim novčanicama, slijedi situacija:
- Imate li 6,72, 1,72, 36,72? i slično; zavisno što ste dali od novčanica
- Sigurno nema ništa? ukoliko odgovorite niječno na prethodno pitanje
- Zatim slijedi konsternacija, više ili manje izražena - meni u ovom slučaju bude pomalo i žao trgovca iz razloga što mu odnosim sitan novac i što je upravo osoba za blagajnom najmanje kriva za kroničan nedostatak sitnog novca
Najbolje je ako se plaća karticama - nema izvraćanja novca, proces je maksimalno brz i učinkovit (naravno, ako se izuzmu eventualni problemi s karticama i slično, no to više nije problem blagajne). Znam kako u velikim trgovačkim centrima ne smiju imati velike iznose i kako trgovine ujutro imaju tek polog u kasama; no zašto je upravo kroničan nedostatak sitnoga novca u blagajnama? Kao digresiju naveo bih i bankomate, koji prvo potroše novčanice od 50 i 100 kuna, nakon koje obično slijedi poruka kako se iznos treba zaokružiti na 200 kuna - doduše, tu su u pitanju iznosi koji se uzimaju na bankomatima, no zašto se ne plasira veći broj sitnijih novčanica? Ne znam je li u pitanju fizičko ograničenje u bankomatu ili je neki drugi problem u pitanju.
Još jedan detalj jest i nepotpuno vraćanje sitniša; onaj ispod 5, a često i ispod 10 lipa dobiva se samo u bankama i u pošti. Ponovno, znam kako se time ubrzava rad blagajne i kako jednostavno nedostaje sitnog novca, no to baš i nije neka isprika.
Sjećam se situacije iz jednog bara u Pragu, gdje sam za pivo od 60 kruna dao novčanicu od 100 - konobar me upitao imam li štogod sitnije. S druge strane, u jednom pubu u Londonu račun je iznosio 7,15, a ja sam ljubaznoj šankerici dao 12,15 i zamolio me da mi izvrati 5 funti - bila je vrlo zahvalna na mojoj gesti. Niti u bilo kojoj drugoj londonskoj trgovini, restaurantu ili kafiću nikada me nisu tražili niti peni sitnoga - niti sa krupnim novčanicama nije bilo problema. Slično sam doživio i u Njemačkoj i u Austriji. Čini mi se kako je ovdje prisutna razlika u mentalitetu i običajima, koji se ipak razlikuje između “istoka” i “zapada”, što nikako nije loše - nitko nema “bolje” ili “lošije” običaje. Razlike su, štoviše, poželjne.
Gnjaviti kupca oko sitnisa nije pristojno.
S druge strane platiti racun od 15 lipa sa novcanicom od tisucu kuna takodjer nije pristojno.
Zivim u Londonu vec pet godina i ne mogu se sjetiti da me ikad trgovac trazio sitnis … ali mi se desilo (istina rijetko) da mi uzvrate u kovanicama jer nisu imali papirnato.
U nas se nekako kovanice dozivljavaju kao manje vrijedno sredstvo placanja, pa ih ni ducani ne drze, a ni ne primaju, rado. Probaj jednom ceh u ducanu platiti u kovanicama
Uh, sjećam se jedne epizode u kafiću u Tkalčićevoj prije nekih 7, 8 godina - platio sam konobaru u kovanicama jer sam imao samo krupne novčanice, a on nije imao sitnog. Radilo se o nekih 13, 14 kuna u kovanicama po kunu, 50, 20 i 10 lipa. Nakon što sam ih stavio na šank, samo me blijedo pogledao i rekao “Ajde, ajde, uzet ću ih, makar sumnjam da ima točno” i sve ih sa šanka pobacao po podu i rekao “Neka si čistačice skupe.”
Jest, kod nas ljudi sitniš pomalo preziru i ne vole ga držati u kasama. S tisuću kuna se nikako ne ide na kavu ili sok, ali u velikoj trgovini s 20 kasa zasigurno ne stoji kako ne mogu izvratiti ostatak.