Ovaj vikend obilježila su, izuzev sportskih uspjeha naših plivača, dva događaja koja su uključivala priličan broj ljudi - prvi je dakako sindikalni prosvjed na kojem su vođe izvikivale standardne parole, a bez neke velike, konkretne i prije svega racionalne poruke, odnosno zaključka (osobno mislim kako je tu bilo ponajviše satire, cinizma, sarkazma i jada ljudi koji moraju živjeti s manje od 2000 kuna mjesečno) te svojevrsna propast peticije kojom se pokušalo izboriti referendum o pristupanju NATO-u.
Ta je peticija pokazala kako je prilično malen broj ljudi u nas spreman na neke konkretne poteze - 150 000 potpisa generalno nije malen broj, ali to je niti 5% punoljetnih u nas, što bi sa aspekta izbora značilo da “stranka za referendum o NATO-u” ne bi prošla na parlamentarnim izborima. Posljednjih se mjeseci priča kako 40% ispitanika ne podržava pristup Hrvatske NATO-u - gdje su danas ti protivnici?
Općenito, ova peticija u sebi implicira jednu bitnu činjenicu, po mom mišljenju, a ta je da kad se radi o idejama, metodama, načinima, vođenju i sličnom u Hrvatskoj ćete naći barem 2-3 milijuna ljudi koji smatraju kako su vrlo sposbni i pametni, no kada treba realizirati i materijalizirati svu tu pamet - naglo sve pada u vodu i sve praktično ostaje na šačici hrabrih (ludih?) - entuzijazam i trud uloženi u ovu peticiju zaista su pohvalni. Očito, organizatori su previdjeli kako ljudi u nas još uvijek prilično važu oko toga što će poduprijeti - najčešće nisu nizašto, ali vrlo dobro znaju protiv čega su, sve dokjavno ne trebaju stati iza toga.
Šteta, jedna dobra inicijativa propala je zbog velike tromosti onih koji su trebali dati svoj potpis. Je li diskrepancija između statistika potpore ulasku u NATO i potpore referendumu slučajno (pre)velika ili ne - teško je objektivno presuditi. Još nešto što se “poskrivečki” provlači jest to da ljudi imaju puno bitnijih problema od opredijeljenja za NATO.
Jasan stav nešto je što prilično nedostaje u gotovo svakoj pori našeg društva - duboko vjerujem kako naši “pregovarači” u pregovore s EU ulaze bez ikakvog početnog stajališta, odnosno jasnog stava što žele i na što su spremni pristati. Teško je očekivati nešto više na pojedninačnoj razini kad niti na ukupnoj tog jednostavno - nema.
Ne možeš okriviti samo one koji su trebali (i željeli) dati svoj potpis. Dio krivnje leži i na organizatorima. Npr. zašto nisu redovno objavljivali podatke o broju potpisa, siguran sam da bi to djelovalo motivirajuće, a ne demotivirajuće kako su neki govorili po njihovom forumu. U Gorici su smjestili štand na slabo frekventnu lokaciju umjesto da je štand bio na autobusnom kolodvoru/tržnici.
2-3 riječi o tome:
http://politika.iz.vg/kritika/2008/04/12/nato-na-referendum-zatajio
Neuspjeh nema veze s onima koji nisu došli potpisati, već na onima koji su ga organizirali i koji ga nisu kvalitetno promovirali i odradili. Organizacija referenduma koji zahtjeva 450.000 potpisa treba prije svega puno veći medijski angažman, što naravno… košta.
@vuk i @BK, zaista mi se učinilo kako je posao oko promocije odrađen korektno jer sam nekako dosta puta na to naletio u ono malo vremena što sam pratio medije u posljednja dva tjedna.
Očito, bilo je tu poprilično dječjih bolesti oko organizacije i financiranja, pa svaljivanje krivnje samo na potpisnike i nije baš najkorektnije…
Ne znam, ne mogu se baš do kraja složiti s ovim komentarima. Istina, bilo je puno problema u organizaciji potpisivanja — od kojih nisu za sve bili krivi organizatori — ali još je veći problem bio taj što ljudi većinom uopće nisu shvatili peticiju kao traženje svoga prava na odlučivanje, već su ga (uz obilnu pomoć medija) tumačili praktički kao odlučivanje za ili protiv ulaska u NATO. Cijela stvar je prikazana upravo kao da bi referendum mogli htjeti samo oni koji se tome protive. A to je onda dovelo do onog nedostatka reakcije o kojoj ti govoriš u postu, i koja je, mislim, ipak velikim dijelom razlog za tako slab odaziv.
@Milena, baš danas sam uspio uloviti na 101 izjave ljudi iz organizacije; praktično sam dobio dojam kako je sve odrađeno na jednom volonterskom nivou - od promocije do realizacije. Dana je čak i usporedba kako je za jedan potpis potrošeno 19 lipa, a na izborima za parlament trošilo se 19 kuna za jedan glas.
Ne treba osporiti trud koji je uložen, ali očito su organizacije peticija (ne samo za referendum, već i za ostale stvari) još uvijek nekako predaleko od onih od kojih se traži potpis, pa to ljudi shvate kao gnjavažu. Naravno, tu je i problem određivanja stava o kojem sam pisao, pa sve opet u krug.
150 000 ljudi nije za zanemariti (mislim da je ovo jedna od boljih peticija u posljednjih 5-6 godina), šteta što se nije ulovio zamah na početku; vjerojatno bi danas bilo nešto drukčije.