Arhiva

Nekoliko televizijsko-sportskih

Napisao
linus.broj.dva
,
17.4.2008.
,
u Mediji, Sport i TV i radio
. 2 komentara

Nekoliko detalja od jučer:

  • sinoć se igrala prva utakmica finala vaterpolskog prvenstva Hrvatske (onaj sport u kojem smo svjetski prvaci i u kojem imamo dva kluba među 4 najbolja u Europi, a i naš čoek je najbolji vaterpolist Europe službeno, neslužbeno i svijeta) - od prijenosa na HRT 1 ili 2 - nula bodova, iako je utakmica između Mladosti i Juga bila poprilično napeta i moglo se uživati u igri. Čak ni HRT+ kojeg na Prisavlju obožavaju nije prenosio susret. Umjesto toga išla je utakmica rukometa, a na HRT 2 megauspješnice - repriza Star Treka, Prijatelja i Beverly Hillsa
  • jučer je otvoren još jedan megastadion - tzv. Ptičje gnijezdo, odnosno Birds Nest u Pekingu - na kojem će biti otvorenje OI ovog ljeta. Fascinantno zdanje koje prima 91 000 ljudi koštalo je 500 milijuna dolara (dakle 5500 dolara po gledatelju - jednom sam već pisao o cijenama stadiona po gledatelju, prema tome ovaj čak nije ni preskup). Stadion je tek jučer otvoren javnosti na pregled, kasnio je u dovršetku, navodno je poginulo 10 radnika (mahom imigranata iz susjednih zemalja - i u toj sjeni treba gledati relativno nisku cijenu). Bacite pogled na dosta dobar članak od AFP-a
  • jučer je u Otvorenom bilo govora o burzi - moram priznati kako mi nije jasno zašto je Ante Samodol, glavni čovjek HANFA-e, kriv ako pokušava provoditi zakon - nekako mi se učinilo da čovjek ima argument za svaku svoju izjavu, dok su video-gost iz Splita i novinarka Večernjeg lista uporno pokušavali progurati tezu kako bi Samodol morao negdje “krvlju potpisati da burza neće nikada kolabirati, a ako se to slučajno dogodi, da on nadoknadi minus”. Jest da tu ima svega i svačega, ali naslovi “krah burze”, “crni ponedjeljak” i slični više nalikuju na jeftino žutilo no na neko ozbiljno financijsko novinarstvo…

Neuspjeh peticije - ništa od referenduma

Napisao
linus.broj.dva
,
13.4.2008.
,
u Društvo i Politika
. 5 komentara

Ovaj vikend obilježila su, izuzev sportskih uspjeha naših plivača, dva događaja koja su uključivala priličan broj ljudi - prvi je dakako sindikalni prosvjed na kojem su vođe izvikivale standardne parole, a bez neke velike, konkretne i prije svega racionalne poruke, odnosno zaključka (osobno mislim kako je tu bilo ponajviše satire, cinizma, sarkazma i jada ljudi koji moraju živjeti s manje od 2000 kuna mjesečno) te svojevrsna propast peticije kojom se pokušalo izboriti referendum o pristupanju NATO-u.

Ta je peticija pokazala kako je prilično malen broj ljudi u nas spreman na neke konkretne poteze - 150 000 potpisa generalno nije malen broj, ali to je niti 5% punoljetnih u nas, što bi sa aspekta izbora značilo da “stranka za referendum o NATO-u” ne bi prošla na parlamentarnim izborima. Posljednjih se mjeseci priča kako 40% ispitanika ne podržava pristup Hrvatske NATO-u - gdje su danas ti protivnici?

Općenito, ova peticija u sebi implicira jednu bitnu činjenicu, po mom mišljenju, a ta je da kad se radi o idejama, metodama, načinima, vođenju i sličnom u Hrvatskoj ćete naći barem 2-3 milijuna ljudi koji smatraju kako su vrlo sposbni i pametni, no kada treba realizirati i materijalizirati svu tu pamet - naglo sve pada u vodu i sve praktično ostaje na šačici hrabrih (ludih?) - entuzijazam i trud uloženi u ovu peticiju zaista su pohvalni. Očito, organizatori su previdjeli kako ljudi u nas još uvijek prilično važu oko toga što će poduprijeti - najčešće nisu nizašto, ali vrlo dobro znaju protiv čega su, sve dokjavno ne trebaju stati iza toga.

Šteta, jedna dobra inicijativa propala je zbog velike tromosti onih koji su trebali dati svoj potpis. Je li diskrepancija između statistika potpore ulasku u NATO i potpore referendumu slučajno (pre)velika ili ne - teško je objektivno presuditi. Još nešto što se “poskrivečki” provlači jest to da ljudi imaju puno bitnijih problema od opredijeljenja za NATO.

Jasan stav nešto je što prilično nedostaje u gotovo svakoj pori našeg društva - duboko vjerujem kako naši “pregovarači” u pregovore s EU ulaze bez ikakvog početnog stajališta, odnosno jasnog stava što žele i na što su spremni pristati. Teško je očekivati nešto više na pojedninačnoj razini kad niti na ukupnoj tog jednostavno - nema.

Kako nas vide drugi?

Napisao
linus.broj.dva
,
12.4.2008.
,
u Razno
. 0 komentara

Nedavno sam imao prilike razgovarati s nekoliko ljudi koji obavljaju posao poput mojeg, samo u drugim državama, ali za istog poslodavca.

Nakon nekoliko kurtoaznih rečenica, poveo se razgovor o sportu i ostalom. Došao sam do saznanja kako vrlo dobro “kotiramo” kod drugih što se tiče sportskih ostvarenja - opjevana pobjeda nad Englezima pobrala je simpatije kod velike većine, a imena naših ostalih sportaša sa značajnijim uspjesima vani nisu bila nepoznata. Nije ovo bilo prvi puta, ali duboko vjerujem niti zadnji. Neke priče prijatelja i kolega mi koji su prilikom posjeta Južnoj Americi i Australiji bili u mjestima gdje “nemaju pojma gdje je Hrvatska, ali znaju za Francusku ‘98.,  Wimbledon ‘01. i dres sa crvenim kockama (kvadratima)”.

Kako u poslovnom svijetu i politici često imamo problema u odnosima s drugima (od prespore administracije do sveopće korupcije; nedefiniranost politike u bilo kojem aspektu i potpuna ambivalencija stavova), sport zaista iskače kao pozitivan čimbenik po kojem nas se prepoznaje u svijetu.

Sjetim se često priče dvojice avanturista koji su iz Indije ulazili u Nepal o tome kako ih granični službenici nisu htjeli propustiti u svoju državu; nakon par sati uvjeravanja, objašnjavanja i prepiranja jedan je službenik primijetio dres nogometne reprezentacije u autu naših dečkiju - ne treba ni spominjati da je dečkima u zamjenu za dres isti čas izdana viza i dozvola za boravak u zemlji.

Nažalost, često se u promociji slabo koristimo sportskim uspjesima. Jedini koji ja pamtim jest onaj na ulazu u Koprivnicu - na jumbo plakatu pisalo je “Dobrodošli u Koprivnicu, grad europskih prvakinja u rukometu”. Bilo je to 1995. ili 1996.

Na našim aerodromima dočekujemo goste s reklamama za pivo (koje je praktično strano) i reklamama za mobilne mreže. Naši ljudi u Londonu hrle u Abbey Road fotografirati se na pješačkom prijelazu. Zamislite što se moglo napraviti od Draženovog koša u Šibeniku, Firula u Splitu i još tisuću drugih mjesta.

Pitanje za kraj: znate li gdje je bilo održano prvo svjetsko prvenstvo u rukometu za žene 1957. godine? Dio odgovora je Jugoslavija, a u pitanju su dva grada. Jedan je morao biti bio Beograd; traži se ime drugog…