Nisam neki jaki jezičar, ali kada čujem kako se prenosivo račualo naziva prijenosnikom, uvijek se zapitam Što točno to taj prijenosnik prenosi? Dijelove računala? Monitor? Touchpad? Informacije? Uglavnom, po defiiciji prijenosnik je slijedeće:
1. onaj koji prenosi; prenosilac, prenositelj
2. zvučnik, glasnogovornik, megafon
Koliko vidim, prijenosnik doista nešto prenosi, no proširiti taj termin isključivo na prenosiva računala baš i nije potpuno ispravno. Primjerice, prijenosnik je u tehnici puno češće naziv za uređaj koji prenosi snagu, odnosno gibanje. Gotovo ne postoji stroj, a da ne posjeduje barem neku vrstu prijenosnika - primjera je toliko da nema smisla nabrajati.
Zašto su prijenosnici toliko učestali? Primjerice, kod dizanja tereta praktično nije uvijek najbitnija brzina već to da se teret podigne na neku željenu visinu. Tako se s relativno malom ljudskom snagom, odnosno silommm može podići vrlo težak teret i to sa zadovoljavajućom brzinom (koristeći, npr. koloturnik, odnosno princip koloture). Kako je snaga produkt sile i brzine, uz njen konstantan iznos smanjivanje brzine donosi povećanje sile i obrnuto.
Na potpuno isti princip djeluje i zupčasti prijenos u kojem su prijenosni elementi zupčanici - ovdje se snaga može prenosti čelnim spajanjem zupčanika (ovo je slučaj kod velike većine automobilskih ručnih prijenosnika, odnosno mjenjača) ili njihovim slaganjem u tzv. planetarni prijenos (ovdje se kombiniranjem nekoliko zupčanika i poluga-ručica može ostvariti različite prijenosne omjere - omjer sila, tj. brzina na strani tereta i na strani podizanja). Primjera prijenosnika je još - remenski prijenos (upravlja često upravlja ventilima u osobnom automobilu), lančani prijenos (vjerujem kako je svatko barem jedno vidio bicikl) itd.
Ono što je kod prijenosnika strahovito bitno jest njihova energetska efikasnost. Naime, ukoliko na jednu stranu prijenosnika postavimo nekakav pogonski stroj, tada je vrlo poželjno da do tog stroja dođe što više je moguće energije (po prilici više od nekih 90%). Principi prenošenja snage uglavnom su izvrsno razrađeni, no čitava mogućnost napretka leži u efikasnosti, odnosno razvoju materijala i konstrukcija prijenosnika koji će u što je moguće manjoj mjeri energiju rasipati zbog trenja i trošenja.
U Europi se proizvede godišnje nekih 16-17 milijuna automobila (ovo je moja vrlo gruba procjena, nisam imao volje kopati za preciznom brojkom) - svaki od tih automobila ima barem jedan prijenosnik (mjenjač brzina) i neka se efikasnost podigne s, primjerice, 97% (ugrubo, to je neki prosjek kod auto-prijenosnika) na 97,1%, znači da bi se na svaki 1 W snage iz motora dobivalo 0,971 umjesto 0,97 W. Uzme li se u kalkulaciju u obzir prosječna snaga automobilskog motora (koja se kreće oko 70 kW u Europi, ugrubo) i neka taj motor dnevno u prosjeku radi 15 minuta na maksimalnoj snazi - dobiva se kako se samo na poboljšanju od 0,1 postotnih bodova štedi 280 000 kWh (kilovatsati), odnosno 0,28 GWh (gigavatsati, 16 000 000 automobila * 70 000 W snage motora * 0,001*1/4 h) energije dnevno, odnosno preko 0,1 TWh (teravatsati) energije godišnje. Za usporedbu, proizvodnja Krškog iznosi 5,3 TWh na godinu. Obzirom kako je primjer s automobilima praktično ilustrativan jer su stvarni podaci zasigurno veći, a time je i rasipanje veće.
Dakle, prijenosnik u odnosnu na prenosivo računalo ipak ima puno bitniju funkciju.
Jedan od najvećih i najboljih proizvođača prijenosnika za prijevozna sredstva jest ZF Friedrichshafen. Poboljšanje iskoristivosti prijenosnika i veći raspon brzina, odnosno prijenosnih omjera direktno doprinosi najpopularnijoj eko-mjeri današnjice i bliske budućnosti, a to je smanjenje emisija CO2.
Ovih dana ponovno čitam knjigu iz naslova, autora Kennetha S. Deffeyesa (u originalu Beyond oil: A view from Hubbert’s Peak, 
Osim nafte, ima riječi i o drugim resursima koje dobivamo iz prirode, kao što su plin i vodik, te neke perspektive korištenja tih energenata u budućnosti, uz neke nove načine vađenja nafte.