Nije klasično, ali je opet putovanje – i to kroz vrijeme. 5 minuta prije, pola sata, godinu, dvije, tri u prošlost, budućnost. Putovanje koje bi teoretski trajalo beskrajno kratko, a vodilo bi toliko daleko.Šteta samo što je putovanje kroz vrijeme prepuno paradoksa i ljudskim logičkim promišljanjem nemoguće je doći, čak i bez poznavanja osnova fizike, do nekakva smislena modela putovanja kroz vrijeme. Svaka nova teorija za sobom povlači nove pretpostavke, od kojih neke opet vuku podpretopstavke, pa tako u krug. Primjenom Occamove oštrice, odnosno principa kako je najjednostavnija teorija u najmanju ruku najtočnija, odnosno jedina točna, dolazi se do zaključka kako je putovanje kroz vrijeme – nemoguće. Odnosno, ljudskom mozgu, razumu i svijesti je neshvatljivo – dakle, ne možemo niti iznaći način za putovanje kad uopće ne možemo razumjeti bit problema putovanja.

Nekako je prvi i osnovni problem u našem osnovnom iskustvu – tok vremena. Kako ljudski mozak uopce shvaća tok vremena? Jednostavno – po principu uzrok-posljedica. Mala “kvaka 22″ jest sto mi točan uzrok razaznajemo tek kad se odvije njegova posljedica. Dakle, bacimo li staklenu čašu u, npr., zid sobe i čaša se razbije – jasno je da je jedan od uzroka razbijanja naša odluka i čin bacanja. No, prije samog razbijanja, mi smo mogli samo očekivati, odnosno, pretpostavljati što bi se moglo dogoditi. Dakle, svaka naša akcija teoretski može imati beskrajno mnogo ishoda – više ili manje vjerojatnih. U slučaju čaše, imamo 2 koja pokrivaju 99.999% svih mogućih ishoda – čaša će se razbiti ili će se odbiti od zida (i razbiti se na podu ).

U nekom spektakularnom obratu, zid će se srušiti iz nekog razloga (za koji opet ima beskonačno mnogo uzroka) i čaša se neće razbiti jer je iza zida spavaća soba s velikim krevetom. Kako ovakvo razmišljanje ozbiljno može dovesti do ludila, neću nastaviti – ova je konstatacija tu da iskustvo prilično može ograničiti naša razmišljanja i kako sve možemo promatrati na beskonačno mnogo načina.

Paradoks kojeg se sjeti većina jest “ako odem u prošlost i ubijem vlastite pretke – znači li to da kao individua prestajem postojati?” – znanstveni pristup rezultirao je idejama sličnima primjeru sa čašom. U znan-fan literaturi, postoji mnoštvo objašnjenja, no sve uz određene pretpostavke.

Primjerice, vratimo se u prošlost i ubijemo pretke. Najjednostavnije je reći – prestat ćemo postojati. No, takvo sto povlači previše pitanja:

• ukoliko je jedan svemir, znači da smo mu promijenili energiju što fizika nikako ne dozvoljava (zakoni termodinamike, Einsteinova čuvena jednadžba) – pa je nekako nužno uvesti postojanje paralelnih svemira, odnosno kako u jednom od tih svemira mi nastavljamo živjeti (dakle, u puno paralelnih svemira energija je konstantna, samo se “premješta” između pojedinih svemira)
• međutim, postojanje paralelnih svemira dovodi do toga da postoji, tako reći, determiniran slijed događanja – jer, ukoliko prestanemo postojati u jednom, to znači kako u jednom svemiru nikada nismo postojali, dok u nekom drugom jesmo – i tako za svaku situaciju koja određuje budućnost možemo imati po dva, tri ili više paralelnih svemira, što na kraju dovodi do beskonačnog broja svemira i beskonačne energije koja, koliko možemo naslutiti po današnjem znanju, nikako ne može imati beskonačno veliku vrijednost, već samo neku točno određenu (vrlo velikog iznosa). Determiniranost sama po sebi nije moguća, jer na atomskoj razini praktično ne vrijede naša opažanja – stohastička ponašanja čestica i Heisenbergov princip to pojašnjavaju
• razmišljanje da će nas, prilikom puta u prošlost, uvijek nesto spriječiti u mijenjanju budućnosti, uvodi sa sobom misao da pojam slobodne volje u čovjeka postaje vrlo, vrlo relativan – uvodi se princip sudbine, odnosno apsolutnog determinizma svega i sva oko nas, što opet nailazi na prepreku iz prethodne točke
• postoji i pristup relativna toka vremena, no tu se uvodi toliko pretpostavki da je to zaista pravi znan-fan

Stephen Hawking kaže:

Nepostojanje vremenskih putnika iz budućnosti u našoj sadašnjosti, implicira nemogucnćst putovanja kroz vrijeme.

Vrijeme je nešto što čovjek svakodnevno osjeti, najčešće nam ga uvijek manjka; no vrijeme mi uglavnom ne razumijemo. Vrlo ga lako mjerimo, iznimno precizno, najpreciznije od svih osnovnih fizikalnih jedinica. Isto tako, ono nam je potpuno fizikalno neshvatljivo i doživljavamo ga samo u jednom jedinom beskonačno malom trenutku. O budućnosti uglavnom možemo samo promišljati i određivati je na neki način, a proslošt možemo samo zapisati ili zapamtiti. Djelovati možemo samo u danom, gotovo beskonačno kratkom trenutku koji zovemo sadašnjošću. Put kroz vrijeme gotovo pa nikako ne ulazi u naše poimanje vremena i prostora, a i uvodi previše pretpostavki da bismo ga uopće mogli razumjeti.