… ili nekadašnji diplomirani inženjeri (tj. nešto više od čistog dipl.ing., ali neću u detalje). U Jutarnjem listu izašao je jedan pozitivan, afirmativni članak o prvim magistrima struke – zgodno je odabran po jedan brodar, strojar i zrakoplovac – dečkima i curama prije svega čestitam jer sam kao njihov stariji kolega prošao slične klupe, ispite i radove kao i oni (ja sam strojar, i to dobri stari inženjer).

FSB, Fakultet strojarstva i brodogradnje (akronim je isti za Front Serial Bus ili Federalnaya Sluzhba Bezopasnosti) prvi je među fakultetima u Hrvatskoj uveo bolonjski proces, odnosno studiranje po tom procesu i adekvatno tome pripadajuće titule (osobno, brisanje titule inženjera za mene je poprilična glupost jer time se izbrisala jedna prepoznatljiva titula koja je prisutna od Austrougarske naovamo). Naravno, ta je stvar jako dobra za pozitivan PR, iako stvar nije sasma ružičasta – dovoljno je reći kako su fakulteti koji su tek dvije godine nakon FSB-a uvodili BP učili na greškama FSB-a.

Kako sam proveo nekih 6 godina na faksu studirajući i 2 godine radeći na njemu, čitavu priču oko BP-a i FSB-a doživljavam pomalo osobno, pa nekada nisam najobjektivniji. FSB, kao i svaki drugi faks, uvijek ima nekoliko lumena koji rasturaju. U mojoj generaciji bila su dvojica brodara – jedan je završio na MIT-u, drugi na Berkleyu, oba na doktorskom studiju. Prosjek ocjena od 4,8+ postigli su i genijalnošću i upornim radom. Dakle, vrata firmi, fakulteta, doktorata i svega ostalog otvorena su individualno, ali ne institucionalno. Sama diploma FSB-a ne otvara sva vrata, ali pomaže uz reference i znanje. FSB otvara mnoge vidike, ali tu najčešće staje i sve završi na individualnim težnjama pojedinca, jer suradnja s privredom i nije neka i FSB je, kao i sve ostalo u RH, duboko podijeljen na grupice, klanove, struje od kojih svaki/svaka preživljava na svoj način.

Drago mi je da FSB nastoji zadržati svoje najbolje ljude jer je to jedini način da zaustavi svoje, moram to tako napisati, umiranje, jer legende fakulteta polako napuštaju zgrade u Lučićevoj 2 i 5, a kako su legende u manjini naspram profesora-karijerista (predaje 8 predmeta, a drži 4 sata predavanja ukupno u godini) teško je održati ime i značenje kakvo FSB ima “među narodom”. No, MZT uspješno osujećuje te namjere jer ne odobrava nove znanstvene novake (štednja zbog krize), pa se unutar kuće povlače veze, vezice, poznastva i utjecaji kako bi se zaposlio čovjek koji uz sve svoje kompetencije, dobar prosjek i ostalo ne ide za novcem (JL spominje mogućnost zarade od 10 000 EUR) već dolazi iz sasvim drugih motiva i pobuda raditi na faks – i to vrlo plemenitih pobuda (referencirao bih se ovdje i na famozno društvo znanja). Birokracija je nekad toliko moćna u ubijanju ambicija da se praktično tjeraju ljudi koji žele raditi, a s druge strane FSB ima ljudi koji manje viđaju glavni ulaz u zgradu nego moji kolege koji održavaju vertikalni transport u tim istim zgradama (oni su tamo jednom mjesečno).

Birokracija je stvorila i to da najbolji studenti bivaju vrlo slabo nagrađeni za svoj trud i rad, dok se na loše studente troši vrijeme osmišljavajući pravilnike, broj izlazaka na ispite, komisije, posebne rokove itd. Naravno, studentska populacija vrlo uspješno koristi rupe sustava i ispunjava potrebni minimum direktno se rugajući onima koji ispune maksimum. Na kraju svačija diploma gotovo jednako vrijedi, ali netko će jednog dana tražiti i znanje. Kad se privreda opeče neće više “nuditi sve i sva za inženjera”. Doda li se tome da je razlog to što se velika većina resursa fakulteta troši na prvu i drugu godinu (što je suludo) zna se da nema fizičkih mogućnosti da se dobre studoše do kraja nauči nešto na sustavan način (ovdje ne ubrajam solo-igrače).

Ionako je privreda dovoljno zbunjujuća: inženjer (završio je veleučilište), prvostupnik (B.Sc. po BP, završio preddiplomski studij), diplomirani inženjer (završio dodiplomski studij) i magistar struke (završio preddiplomski i diplomski studij). Po zakonu, ja isto mogu tražiti titulu magistar struke jerbo mi je sadašnja titula s diplome povijesna. Isto tako, dodajte VI. i VII. stupanj otprije i poslodavci imaju košmar u punom obliku. Jedan prijatelj prenio mi je rečenicu iz brošure koja se mogla dobiti na jednoj FP7 radionici – nekadašnji magistar znanosti je na “pola puta” između magistra struke i doktora znanosti. Navodnici su stvarno stavljeni u spomenutoj brošuri.

Sve ovo nabrojano ima jedno veliko uporište u stvarnosti – među dosta dobro pozicioniranim zaposlenicima nekih jakih banaka i tvrtki (i to na čistim ekonomsko-menadžerskim mjestima) su ljudi koji su bili asistenti, stručni suradnici, znanstveni novaci i što-već-ne i koji su samo htjeli raditi, a ne se boriti sa birokracijom, majstorima koji rade više u fušu nego svoj posao, nervoznom administracijom i drilanjem za nekog drugog, a ne za sebe.

(ovo je ipak jedan insajderski tekst s kojim se ne mora složiti nitko, manjka mu i argumenata, no jasno odražava stav autora koji je većinu doživio)