komplicirano | jednostavno | o stvarima koje nas okružuju
Kako sam spomenuo u tekstu o forvardiranju, jedan od najboljih FW: mailova mi je s prikvačenim WMV-om o prolasku brodova kroz Panamski kanal – pa napravih upload tog videa i odmah naiđoh na dužu, gotovo 6-minutnu verziju. Donosim obje, isplati se pogledati, brodovi idu kao na traci 
Kraća verzija
Duža verzija
Prečica ili shortcut je, bilo u doslovnom, virtualnom ili prenesenom značenju gotovo pa uvijek poželjna – što manje hodanja, prepreka, klikanja ili čega već ne uvijek štedi vrijeme koje se kasnije zna utrošiti na prilično neracionalan način.
Globaliziranjem pogleda (doslovce) i aproksimiranjem može se slobodno zaključiti kako je Zemlja jedna sasvim uzorna kugla, na čijoj površini živimo. Zanemarivanjem brda i dolina, Zemlja se približava idealnoj kugli, čije je oplošje sfera. Ova aproksimacija poslužit će za jednostavnije shvaćanje nekih ovdje navedenih razmišljanja.
Dakle, na spomenutoj sferi nalaze se mjesta na kojima netko živi. Tako, ako netko želi avionom doći iz Zagreba do New Yorka, pomislit će pogledom na kartu (koja je dvodimenzionalna) kako će avion letjeti po ravnoj liniji. Međutim, kako je karta projekcija vitoperne (nerazmotljive) trodimenzionalne površine kugle (sfere), linija u dvije dimenzije postat će jedna kompleksna krivulja na 3D površini. Što je još bitnije, ta je krivulja duža od dijela luka velike kružnice koji bi išao od Zagreba do New Yorka (presiječe li se kugla tako da se siječenjem prolazi kroz njeno središte, rub nastale polukugle bit će kružnica polumjera kugle – znam kako treba malo mašte za zamišljanje, ali nije teško zamislivo.
Što je još bitnije, dijelovi luka velike kružnice (nije baš najsretniji prijevod) predstavljaju najkraći mogući put od polazišta do cilja (taj se dio luka zove ortodroma i to je krivulja minimalne zakrivljenosti na kuglinoj površini, više na Wikipediji). Međutim, u stvarnosti bi značilo kako bi avion morao konstantno skretati, jer bi mu put bila krivulja i u svakom trenutku bi morao držati različit kurs (koji bi se kretao u području između smjera zapada i smjera sjevera na kompasu). Isto bi morao napraviti brod koji plovi Atlantikom, što baš i nije najpogodnije.
Zato se avioni i brodovi uglavnom kreću loksodromama, odnosno krivuljama koje imaju konstantan nagib u odnosu na paralele, odnosno meridijane (to je u biti spirala koja je iscrtana na površini kugle, više na Wikipediji). Dio jedne loksodrome, na kojoj se nalaze i polazište i odredište predstavlja duži put no onaj po dijelu luka velike kružnice. Loksodroma bi na uobičajenoj projekciji sfere na cilindar bila najobičniji pravac.
Kako su zahtjevi za putovanjem po istom kursu (što je prilično lakše, zamislite kad bi se automobil morao voziti tako da ste konstantno u zavoju) i za najkraćom mogućom rutom praktično u suprotnosti, radi se kompromis, pa avion ili brod koriste nekoliko loksodroma, odnosno nekoliko puta mijenjaju kurs, kako bi što bolje aproksimirali ortodromu, odnosno dio luka velike kružnice.
Naravno, odabir optimalnog kursa zavisi i o meteorološkim i nekim drugim geografskim faktorima, ali uvijek je najbitnije iznaći najkraći put od polazišta do cilja.
Nakon uvodne priče o najvećim svjetskim nogometnim stadionima, te pojedinačnog opisa nekoliko sportski ne toliko bitnih (Rungrado May Day, Salt Lake Stadium i Strahov), došao je na red jedan od sportsko, odnosno nogometno najpoznatijih stadiona uopće – to je Estadio Azteca u Mexico Cityu, glavnom gradu Meksika. Ovaj je nogometni stadion, znan kao i Coloso de Santa Ursula treći najveći na svijetu – prima između 105 i 115 tisuća gledatelja (prvi broj označava broj sjedećih mjesta, dok drugi broj označava i posebna mjesta, kao što su ona za invalide).
Kada se stadion počeo graditi 1962., kao jedna od uzdanica za kandidature za Olimpijske igre 1968. i Svjetsko prvenstvo u nogometu 1970. (što je Meksiko i dobio, u oba slučaja), arhitekti nisu ništa prepustili slučaju: od najboljih tadašnjih europskih i stadiona iz ostatka svijeta preuzeta su najbolja rješenja – rezultat je bio i više no impresivan kada se stadion otvorio 1966.: 105 000 natkrivenih sjedećih mjesta, ogromno parkiralište tik uz stadion, mnoštvo ulaza-izlaza i cestovnih prilaza (čitav se stadion isprazni za 18 minuta!), sigurnosni detalji (ograde, posebno prilagođeni hodnici i stepeništa), 856 boksova (od kojih svaki ima parkiralište, boravak, kupaonicu i balkonski prostor), najbolje stadionsko osvijetljenje na svijetu (što je bilo konkretan model po kojem su rađena osvijetljenja na svim novim stadionima u Europi i ostatku svijeta) i jedna od najboljih drenaža (sustav za odvod vode prilikom kiše i pljuskova, vrlo bitno kako stadion ne bi postao kaljuža). Do stadiona vodi i laka željeznica.
Gotovo svaki detalj posvećen je gledatelju i njegovom pogledu na igralište; praktično nema lošeg mjesta i iz posljednjeg se reda može prilično uživati u nogometu. Stadion je smješten u smjeru sjever-jug kako bi sunce jednako padalo na teren tokom čitave utakmice. Isto tako, posebna mjesta za novinare i tv-kamere nemjerljivo su doprinijele razvoju televizijskih prijenosa. Stadion je potpuno zadovoljio sve FIFA-ine zahtjeve za vrhunski stadion sve do dan-danas.
Sav su trud i planiranje uloženi u ovaj objekt višestruko vraćeni; ovaj je stadion jedini koji je ugostio dva finala svjetskih prvenstava (1970. i 1986.) i na njemu su odigrane neke od klasika nogometa: od finalnih utakmica između Brazila i Italije (1970. – 4:1 za Brazil, posljednje finale koje je igrao O Rei de Futbol Pelé; zabio je prvi gol za Brazil) te Argentine i Njemačke (186. – 3:2 za Argentinu).
No, na Estadio Azteca odigrale su se još dvije utakmice koje su još poznatije od ovih finala, a sjećanje na obje obilježeno je brončanom plaketom koja stoji na ulazu u stadion.
Prva utakmica na toj plaketi jest Utakmica stoljeća (Game of the Century, Partita del Secolo), posvećena ovim riječima:
El Estadio Azteca, Rinde Homenaje A Las Selecciones De: Italia (4) Y Alemania (3) Protagonistas En El Mundial De 1970, Del “Partido Del Siglo” 17 De Junio De 1970.
Stadion Azteca odaje poštovanje reprezentacijama Italije (4) i Njemačke (3), sudionicima Svjetskog prvenstva 1970. i koji su nastupili u Utakmici stoljeća, 17. lipnja 1970.
U toj su utakmici nastupili Franz Beckenbauer, Gerd Müller, Gianni Rivera, Luigi Riva – tada ponajbolji europski nogometaši.
Druga utakmica koja je zaslužila posvetu (doduše zbog jednog od dva gola koje je zabio mali zeleni, Diego Armando Maradona) bila je ona četvrtfinalna odigrana 22. lipnja 1986. između Argentine i Engleske, u sjeni rata na Falklandima koji je bio četiri godine ranije. Gol stoljeća (u izboru na FIFA-inom web-u uoči svjetskog prvenstva 2002. u Korej i Japanu) postigao je Maradona u 54. minuti slalomom u dužini od 60 metara nanizavši kompletnu englesku obranu i golmana i plasiravši loptu u gol; čak je i Gary Lineker pljeskao na genijalnosti omalenog Argentinca, kojeg zbog gola tri minute ranije i dan-danas ne podnose navijači Engleske: naime, jednu dugu nabačenu loptu Maradona je skrenuo u gol rukom i to ispred Petera Shiltona, koji je bio značajno viši od njega. Maradona je trčao prema suigračima i vikao “dođite i slavite sa mnom, inače sudac neće priznati gol”; ostalo je povijest – Argentina je uzela svjetski naslov, a Englezima je gol ostao vječni trn u oku. Maradona je dobio i statuu ispred stadiona, koja je obilježava njegov drugi gol, gol stoljeća.
Kako je Brazil dobio održavanje Svjetskog prvenstva 2014., vjerojatno će Maracana ugostiti finale, pa Estadio Azteca neće biti jedini u povijesti; no, zasigurno će biti jedinstven po tomu koliko je velikih igrača zabijalo na njemu (Pelé, Maradona, Lineker) te po klasicima svjetskog nogometa.
Linkovi:
Jutarnji list donosi članak o (navodnoj) odluci kako će se rušiti stadion u Maksimiru. Kako je prošli i pretprošli tjedan kroz medije prostrujala informacija da za dovršenje maksimirske “hrpe betona” treba izdvojiti oveću količinu novca, proradilo je i ekonomsko razmišljanje (uz predizborno-političko) u glavi prvog čovjeka Zagreba – zemljište na kojem je današnji stadion ionako je prevrijedno i njegovom prodajom bi se čak i zaradilo, uz izgradnju novog stadiona na nekom drugom mjestu.
Kao građanin Zagreba složio bih se odmah s ovom odlukom i zaokružio bih “da” na eventualnom referendumu. Nekoliko je razloga:
Razloga je još, no ovi su mi nekako prvi pali napamet. Naravno, stadion nije najnužnija potreba grada, no trebat će ga sagraditi prije ili kasnije; hoće li to biti megalomanski projekt ili građevina prilagođena Zagrebu sasvim je drugo pitanje i na njega utječu brojne okolnosti.
Jedino što mi u ovom trenutku pada napamet kao prepreka jest to kako je sadašnji stadion Dinamo (kako mu je i službeno ime; to je ime dobio još prije 2000. i promjene imena; to mu je dodijelila tadašnja vlast u Zagrebu koja je bila oporba na razini države) jest zaštićeni spomenik kulture (ako se ne varam nisam se prevario, stadion je zaštićen još 1985. zbog Univerzijade, makar je i tada bilo povreda te odluke, a 1997. neki su arhitekti prosvjedovali zbog nove povrede).
U posljednje vrijeme teško mogu pobjeći od sportskih tema, a nije ni da se nešto posebno trudim. Biti sportski novinar ili komentator osobno mi je idealno zanimanje i nejasan mi je odnos naših “komentatorskih perjanica” jer je njihovo poimanje i praćenje sporta zapelo negdje u sedamdesetima, kada je bilo potrebno čitati broj dresa igrača koji u tom trenutku ima loptu i izgovarati njegovo ime. Tko je ikad bio na stadionu, posebice nogometnom, vrlo dobro zna kako se tada vidi puno više nego na TV prijenosu i kako nabrajati očito tv-gledateljstvu u doba praćenja utakmica s 20 kamera baš i nema smisla.
No, tema ovog teksta jest Velký strahovský stadion, odnosno stadion Strahov u Pragu. Ovdje će sam tekst biti nešto drukčiji jer sam imao priliku otići na stadion (i to ciljano). Monumentalno zdanje na brdu Petřín prava je relikivija soc-realističke gradnje. Sve je mahom u asfaltu i betonu i djeluje prilično sivo, a blizu njega je i hostel, u jednoj od niza potpuno istih zgrada, kako bi dojam bio potpun (klik za veću sliku – otvara pop-up prozor). Autobusna linija koja vodi natrag u centar prolazi kroz dio grada napučen vilama i rezidencijama; očito je i u Pragu brdo ekskluzivno mjesto stanovanja. Blizu samog stadiona par je modernih zgrada (u nas ih zovu urbanim vilama), tako da se na jednom brdu zaista spajaju kapitalizam i socijalizam, barem kroz gradnju.
Ukoliko se ide prema stadionu od centra Praga, put je zaista reprezentativan (na brdo se može popeti uspinjačom ili pješke kroz park). Na tom brdu je i Rozhledna tj. vidikovac, vrlo sličan Eiffelovom tornju u Parizu (visina Rozhledne jest 60 m, ali zbrojena s nadomorskom visinom na kojoj se nalazi, dobiva se visina baš Eiffelova tornja). Tu je i nekoliko vrtova, kojih zaista ima u izobilju u Pragu.
Kako sam već ranije pisao, stadion je sagrađen 1926., 1932. je dobio betonske tribine, a moderniziran je u nekoliko navrata 1948. i 1975, kada je dobio svoj današnji izgled. Kao takav predstavlja najveći stadionski objekt na svijetu. Na njem se nikad nisu igrale službene nogometne utakmice, jer je površina koju obrubljuju tribine nešto veća od 300×200 metara (dok je nogometno igralište 105×70 metara – što je gotovo 9 puta manje). Na njemu su održavane velike sinkronizirane gimnastičke vježbe, odnosno gimnastički sletovi pod imenom Spartakijada, i to svakih 5 godina od 1955. 1985. održana je posljednja. Bilo je i nekoliko moto-utrka u šezdesetima.
Danas ovaj stadion koristi praški nogometni klub AC Sparta, koji je i obnovio kompleks 2002. za 256 milijuna kruna, što je nešto više od 60 milijuna kuna. Ukupno je 8 igrališta (6 velikih i 2 za futsal, tj. mali nogomet), dva restorana, konferencijska sala i svi ostali sadržaji potrebni jednom trening-centru (službena stranica).
Odmah kraj Strahova (lijevo na satelitskoj slici) je i AXA Arena na kojoj igra AC Sparta
Stadion je bio korišten vrlo rijetko i oduvijek je poput bijelog slona – praktično ga se ni za što nije moglo iskoristiti i dan-danas najviše “služi” kao spomenik nekadašnjim vremenima, sve dok nije preuređen u trening-centar.
Monumentalnost mu se može vidjeti na slijedećim fotografijama:
Izvori na web-u:
Posljednji komentari