Jučer sam na 101 ulovio zg-gradonačelnika kako najavljuje referendum o sudbini novog stadiona – hoće li se iči u rekonstrukciju postojećeg i u izgradnju privremenog na Kajzerici ili će se iznaći neka nova lokacija (navodno je Lanište otpalo kao potencijalna lokacija jer Grad tamo nema barem 5 ha zemljišta na kojoj bi se isti mogao graditi, pa su uletjele neke nove lokacije – nisam točno zapamtio koje, ali nešto se spominjao istočni dio Zagreba).

Rečeno je kako bi se 15. siječnja stvari biti puno jasnije (Milan Bandić je rekao kako će na taj datum “biti pametniji”).

Politički je odluka dosta mudra, no kako će čitav referendum biti postavljen? Hoće li biti postavljen uvjet da mora izaći određen broj ljudi mora izaći na referendum (iako bi taj uvjet mogao dovesti do toga da se referendum mora provesti više puta, a većinu ljudi u Zagrebu to pitanje ipak ne zanima toliko da bi u enormnom broju izašli na referendum). Na kraju bi se mogla stvoriti zavrzlama koju bi se moglo presjeći nekom nad-odlukom i donijeti rješenje koje će biti “u interesu građana”.

O ovom sam pitanju pisao već prilično puta (pogled desno u slične tekstove), tako da je ovo pitanje vrlo politički osjetljivo, a prilično je lukavo od gradonačelnika i svite mu da se loptica prebaci na građanstvo. Uvijek će se odluka moći temeljiti na tome “kako su građani odlučili” – činjenica je i ta da se stadion mora dovršiti. Danira Bilić (HDZ-ova zastupnica u gradskoj skupštini) dobro je istaknula kako se nepotrebno odugovlači s odlukom o dovršetku jer ionako se svake godine nekoliko desetaka milijuna kuna daje na ime neke dogradnje i dovršetka stadiona, i to sve od 2003. ili 2004., što je uludo utrošen novac obzirom da će se ionako u oba slučaja ruštiti priličan dio onoga što je već izgrađeno.

Dakle, iako je u stadion ulupano i previše novaca i obzirom da će se njegova obnova rastegnuti na gotovo 5 godina, gotovo mi je nevjerojatno kako garnitura koja je najviše kočila i odugovlačila s obnovom i prorajtala priličnu količinu novca (kao i oni koji su s obnovom započeli), a da ne snose gotovo pa nikakve posljedice, već će u povijest ući kao ljudi koji su stadion dovršili (a da to neće biti uz dodatak Nije bitno pod koju cijenu), već se blato uspješno baca samo po prijašnjoj garnituri. Ja nisam za amnestiranje, već za jednake kriterije, koji kronično nedostaju u pisanju o ovoj temi. Neki su pomaci vidljivi, ali sve je to vrlo malo ili ništa.

Neprestano improviziranje koje, eto, traje već 6-7 godina i ne nazire mu se skori kraj. Nažalost, grad Zagreb već ima priličnih iskustava u masovnim odugovlačenjima dovršavanja i izvođenja projekata koji su ipak u interesu njegovih građana, da ne spominjemo uvijek prisutan i privatni interes.