Arhiva u kategoriji 'Zabava'

Besplatno telefoniranje

Na ovom sam blogu već spominjao film Hakeri gdje se u nekoliko scena demonstrira mogućnost besplatnog telefoniranja preko telefonskih govornica. Iste su u Hrvatskoj još uvijek dosta zastupljene, iako im je korištenje drastično palo, zbog sveopćeg prodora mobilne telefonije i ostalih načina komunikacije (kao što je VoIP i slično). Niti cijena od 0,80 kuna po minuti za poziv na fiksnu liniju nije baš najjeftnija. Jest, telefonske kartice su prilično popularne za skupljanje (osobno poznajem nekoliko ljudi koji su ih skupljali ili ih još prikupljaju) i postoji katalog kartica u PDF formatu. Osobno mi je bilo jako simpatično kao klincu pronalaziti telefonske kartice u aparatima jer su ljudi mislili kako ih trebaju ostaviti u njima nakon što obave razgovor (nerijetko je znalo ostati i po nekoliko desetaka implusa; tako su se na početku kartice vrednovale). Bilo je to početkom devedesetih.

Nakon toga mi je telefonska govornica postala posve nezanimljivom sve do negdje 2000., kada sam saznao za sjajan štos od kolege mi s FER-a: bilo je potrebno uzeti neki uređaj (a najbolje je bilo uzeti mobitel, jer je već tada postao masovno dostupan) koji je proizvodio tonove koji daju tipke na telefonu (svaki broj ima svoju dužinu i visinu tona, zato se isto takvo biranje zove tonsko, za razliku od pulsnog). Dakle, kao osnovu bilo je dovoljno podesiti mobilni telefon da prilikom pritiska na tipku daje ton.

Nakon toga trebalo je napraviti slijedeće:

  • s mobilnog telefona (ili na neki drugi način, no taj je bio najjednostavniji jer se moglo stajati direktno kod govornice) nazvao se telefon u govornici (što isto tako nije bio problem jer je na svakom telefonu pisao njegov broj)
  • telefon je trebao odzvonito dva-tri puta nakon čega se prekinuo poziv s mobilnog telefona
  • slijedeće je bilo ključno: u roku od najviše sekunde nakon prekida bilo je potrebno podići slušalicu na aparatu u govornici
  • ako je sve prošlo OK, nije se trebalo čuti ništa i tada je samo bilo potrebno prisloniti zvučnik mobilnog aparata na slušalicu, i to na dio s mikrofonom i otipkati broj koji se htjelo nazvati (zato je bilo potrebno podešenje da tipke daju tonove)

Spomenuti je mini-hack bio pravi hit u studentskim domovima gdje se masovno telefoniralo besplatno; no nije dugo trajalo jer je ondašnji HT uočio masovno povećanje prometa s govornica, a prodaja telefonskih kartica je bila u padu. Bug je popravljen, na žalost mnogih studoša i rat je na kraju dobio “domaći” telekom kroz visoke cijene.

Slično se događalo i sa stranim centrima za SMS; sjećam se kako ih je negdje 2001. bilo u nekih mjesec-dva oko 10; neki su trajali svega dan-dva, no jedan se zadržao gotovo 10 dana; u to sam vrijeme slao abnormalnu količinu SMS-ova i dobrano iskoristio glitch sustava. Nažalost, taj je broj bio i posljednji koji je radio i besplatno SMS-anje otišlo je u povijest.

“Hack the planet!” (Dade Murphy alias Zero Cool alias Crash Override)

Citat iz naslova izrekao je u filmu Hakeri (Hackers, 1995. na IMDB; Hackers na Wikipedii) navedeni lik kojeg glumi Jonny Lee Miller skupa sa mlađahnom Angelinom Jolie (Kate Libby alias Acid Burn) u pomalo naivnoj priči o hakerskom (polu)svijetu gdje se čuda rade s Pentium P6 baziranim laptopima (taj se procesor pojavio iste godine i film je poslužio kao zgodna reklama) na kojem se vrte maštoviti operativni sustavi, tipkovnice imaju neke čudne simbole, a ekipa iz filma divi se 28.8 kbps modemu. U filmu Acid Burn odnosno Angelina baca frazu I want to triple the RAM, a i Crash gleda sasvim dobar videozapis na laptopu, uključuje sprinklere u svojoj školi i mijenja redoslijed paljenja svjetala na semaforima; na internet se spaja preko telefonskih govornica, a tu i tamo vide se obrisi MacOS-a, a The Plague aka Eugene Belford s jednom varijantom crva prevrće tankere, krade novac kojeg trpa na račun u off-shore banci i gura ekipu hakera u gadnu frku. U filmu se čak pojavljuje konceptualna verzija igre WipeOut za Playstation (Dade nadmašuje highscore koji je napravila Kate).

Osobno, film mi je izuzetno drag zbog sjajne atmosfere i dobrog soundtrack-a. Jest, maksimalno odstupa od tadašnje računalne realnosti i gotovo je posve fiktivan. Ono što mi uvijek privuče pažnju dok gledam serije i filmove jesu upravo računala i softver čije se korištenje prikazuje. Dok neki uraci imaju potpunu fikciju koja mahom služi samo za reklamu, svidjelo mi se korištenje nekih, recimo to tako, novijih pojmova i fraza, posebice vezane uz web [neću nadodati i 2.0 ;-)].

Tako je u jednoj od epizoda CSI: Miami (ne znam točno koja epizoda) spomenut blog kao alat kojeg je koristila tajnica kako bi pisala o kriminalu u tvrtki u kojoj je radila; u istoj seriji dosta se koristi Blackberry te mobilni uređaji Motorole (i u ostalim CSI franšizama je slično), kao i razne varijante social-networking-a (postanje fotografija, filmova i sl.). U epizodi 5 četvrte sezone CSI: New York isprepliću se stvarnost i virtualni svijet naširoko znanog Second Life-a. U realnosti, stvoren je i CSI: NY virtual team unutar navedene igre, a cilj je pronaći Venus, lik koji hladnokrvno piruje pištoljem s prigušivačem u spomenutoj epizodi. Osobno, svidjela mi se ta ideja i interakcija; epizoda nije okončala priču jer Venus nije uhvaćena i vjerojatno će (nisam previše čitao o tome, no zasiguno ima po forumima i sl.) i događaji u Second Life i CSI:NY VT odigrati ulogu u stvaranju nastavka priče.

Čini mi se kako danas stvarnost uspijeva pratiti filmski prikaz i maštu, iako će do GUI-a (Graphical user interface) koji je vidljiv u, primjerice, CSI franšizama, još potrajati: virtualni monitori osjetljivi na dodir, polu-umjetna inteligencija u softveru koji točno zna kako izrotirati otisak prsta ili gdje presjeći 3D vizualizaciju metka izvađenog iz žrtve, a sve to u vrhunski dizajniranom i oblikovanom softveru u milijunima boja, nadasve dopadljivom i uočljivom. Osobno, najkorisnije komade softvera koje sam koristio nisam baš zapamtio po lijepom izgledu, već po svojoj upotrebljivosti.

Iako svi ti efekti ipak imaju ulogu napraviti film ili epizodu što atraktivnijom, drago mi je što se sve više koriste stvari već viđene u realnosti, jer odmah se to bolje reflektira na samu smislenost i realnost radnje, a efektno posluži i kao reklama za nešto što je uglavnom besplatno i široko dostupno…