Arhiva u kategoriji 'TV i radio'

Prijenos sporta na (H)TV-u

Prijenos sportskih događaja viskokomercijalan je događaj na svakoj televiziji, no javlja se problem kada glavninu prijenosa odrađuje nacionalna TV kuća kojoj se plaća pretplata i kojoj se nemali broj puta omakne neprenošenje nekih utakmica koje bi zasigurno imale publiku. Tako jedna od najjačih momčadi u svom sportu, hrvatska rukometna reprezentacija, često ima pomalo začudan tretman na televiziji. Najsvježiji je primjer izostanak prijenosa druge od dvije prijateljske utakmice sa Slovenijom, a obje su bile humanitarnog karaktera, plus što su u zapisniku naše momčadi bili trenutno naši ponajbolji igrači, uključujući i najboljeg igrača svijeta Ivana Balića (koji je drugi puta biran za tu titulu; jedini kojem je to još uspjelo jest Talant Dušebajev, trener Ciudad Real-a). Isti je igrač izjavio:

Da je nogometna reprezentacija igrala protiv vreće krumpira bio bi TV prijenos, ali mi smo izgleda drugorazredna momčad u hrvatskom sportu.”

Tu nisu krivi nogometaši već nonšalantni HTV kronično ne zna prepoznati niti jedan drugi sport osim nogometa (čak je i to upitno), a usput je košarka bila neželjena kćer (do ove sezone; nekako se počinju mijenjati stvari), skupa s rukometom i odbojkom, dok je skijanje slavodobitno preuzela NovaTV u doba Janičinog i Ivičinog uzleta, a poznata je bila i situacija kada je za 200.000 EUR HTV izgubio prava prijenosa koje je bio posjedovao i gdje je Željko Vela rezignirao zbog toga u drugim medijima zbog čega mu je udijeljeno nekoliko “packi”. Jest, skijanje je opet u posjedu HRT-a, no odnos je toplo-hladno.

Slažem se, nogomet je najkomercijalniji za prijenos, no rukometna je reprezentacija nešto što zorno pokazuje apsolutno neznanje urednika televizije koji ne znaju u petak navečer pobijediti konkurenciju. Svaka čast Goranu Miliću, no ta bi utakmica u terminu od 20:00 sati bila puno veći magnet od BB-a na RTL-u. Toliko o brizi za interes gledatelja koji vrijedno plaćaju 69,00 kuna mjesečno.

Primjerice, morao se pojaviti RTL da uvede mjerenje brzine slobodnog udarca u nogometnoj utakmici (inaugurirano u prijenosu utakmice Švedska-Hrvatska, kvalifikacije za SP 2006.), udaljenosti od gola i udaljenosti živog zida (nešto što vani postoji već godinama), pa je HRT panično reagirao i isto uvrstio i u svoje prijenose. No, nabrojani su efekti nestali s obe televizije nakon nekoliko prijenosa pa i dalje imamo prilično smušene procjene koliko je udaljen igrač od gola u trenutku udarca i to od strane komentatora.

Isto tako, ta “televizija” zvana HTV smatra vrhuncem što uz klupu ima nesretnog Marka Šapita koji se smrzava 2 sata kako bi se javio ukupno tri puta po 20 sekundi i rekao kakva je situacija na klupi i što trener viče igračima, što Ivica dajte-mi-da-vičem Blažičko daje nebulozne komentare na prijenosu F1 i često prekida Nevena Novaka koji ga još češće ispravlja i što Mićo Dušanović na prijenosu tenisa dvije minute šuti, pa viče kako je lopta u out-u za vrijeme čega ga usporeni snimak i hawk-eye uspješno demantiraju (nije se to dogodilo samo jednom, već priličan broj puta).

S druge strane, čovjeka koji gotovo jedini poznaje televizičnost sporta, koji je znao uloviti to kao glavu i rep i koji zna komentirati sport (spomenuti Željko Vela) kao urednika sporstkog programa odmijenio je Bruno Kovačević. Njegovo raskrinkavanje Matea Beusana (o njemu bih mogao dosta napisati;, čovjek koji za sebe smatra kako o suđenju zna više od ikoga u Hrvatskoj, pa i Gorana Marića, našeg jedinog stručnog poznavatelja pravila nogometne igre i kojeg su maknuli iz svih emisija na TV odakle su mogli) po meni je antologija televizije; jednom prilikom ga je uhvatio kako je za dvije potpuno iste stvari u razmaku od godine dana dao dva potpuno suprotna tumačenja; isto mu je prezentirao u emisijama za vrijeme EP u Portugalu 2004. (ako se dobro sjećam). Nažalost, nemam izvor ili referencu za isto, pa svatko ovo može uzeti s jednom rezervom, većom ili manjom.

Iz kuolara čujem kako je sport na HTV tu da “popuni rupe”, jer tu nema vanjskih produkcija i velebnih provizija i cijena, nema pandana AVA-i, nema licencnih emisija. Zaključak se nameće sam. Neka je utakmica događaj dana na HTV-u samo po inerciji, a nikako ne po zalaganju te iste televizije.

Nije li barem malo neobično, što u istoj redakciji rade otac i sin i što sin uspješno odmjenjuje oca u posjeti svim najatraktivnijim sportskim borilištima na svijetu (otac je posjetio gotovo sve stadione i sportske događaje koji nešto znače u svijetu)? Očito ne, iako se radi o javnoj televiziji koja je financirana od strane države građana. Ništa novoga, rekao bih.

Barem neka se neki namire, kad već ništa ne mogu promijeniti.

“Hack the planet!” (Dade Murphy alias Zero Cool alias Crash Override)

Citat iz naslova izrekao je u filmu Hakeri (Hackers, 1995. na IMDB; Hackers na Wikipedii) navedeni lik kojeg glumi Jonny Lee Miller skupa sa mlađahnom Angelinom Jolie (Kate Libby alias Acid Burn) u pomalo naivnoj priči o hakerskom (polu)svijetu gdje se čuda rade s Pentium P6 baziranim laptopima (taj se procesor pojavio iste godine i film je poslužio kao zgodna reklama) na kojem se vrte maštoviti operativni sustavi, tipkovnice imaju neke čudne simbole, a ekipa iz filma divi se 28.8 kbps modemu. U filmu Acid Burn odnosno Angelina baca frazu I want to triple the RAM, a i Crash gleda sasvim dobar videozapis na laptopu, uključuje sprinklere u svojoj školi i mijenja redoslijed paljenja svjetala na semaforima; na internet se spaja preko telefonskih govornica, a tu i tamo vide se obrisi MacOS-a, a The Plague aka Eugene Belford s jednom varijantom crva prevrće tankere, krade novac kojeg trpa na račun u off-shore banci i gura ekipu hakera u gadnu frku. U filmu se čak pojavljuje konceptualna verzija igre WipeOut za Playstation (Dade nadmašuje highscore koji je napravila Kate).

Osobno, film mi je izuzetno drag zbog sjajne atmosfere i dobrog soundtrack-a. Jest, maksimalno odstupa od tadašnje računalne realnosti i gotovo je posve fiktivan. Ono što mi uvijek privuče pažnju dok gledam serije i filmove jesu upravo računala i softver čije se korištenje prikazuje. Dok neki uraci imaju potpunu fikciju koja mahom služi samo za reklamu, svidjelo mi se korištenje nekih, recimo to tako, novijih pojmova i fraza, posebice vezane uz web [neću nadodati i 2.0 ;-)].

Tako je u jednoj od epizoda CSI: Miami (ne znam točno koja epizoda) spomenut blog kao alat kojeg je koristila tajnica kako bi pisala o kriminalu u tvrtki u kojoj je radila; u istoj seriji dosta se koristi Blackberry te mobilni uređaji Motorole (i u ostalim CSI franšizama je slično), kao i razne varijante social-networking-a (postanje fotografija, filmova i sl.). U epizodi 5 četvrte sezone CSI: New York isprepliću se stvarnost i virtualni svijet naširoko znanog Second Life-a. U realnosti, stvoren je i CSI: NY virtual team unutar navedene igre, a cilj je pronaći Venus, lik koji hladnokrvno piruje pištoljem s prigušivačem u spomenutoj epizodi. Osobno, svidjela mi se ta ideja i interakcija; epizoda nije okončala priču jer Venus nije uhvaćena i vjerojatno će (nisam previše čitao o tome, no zasiguno ima po forumima i sl.) i događaji u Second Life i CSI:NY VT odigrati ulogu u stvaranju nastavka priče.

Čini mi se kako danas stvarnost uspijeva pratiti filmski prikaz i maštu, iako će do GUI-a (Graphical user interface) koji je vidljiv u, primjerice, CSI franšizama, još potrajati: virtualni monitori osjetljivi na dodir, polu-umjetna inteligencija u softveru koji točno zna kako izrotirati otisak prsta ili gdje presjeći 3D vizualizaciju metka izvađenog iz žrtve, a sve to u vrhunski dizajniranom i oblikovanom softveru u milijunima boja, nadasve dopadljivom i uočljivom. Osobno, najkorisnije komade softvera koje sam koristio nisam baš zapamtio po lijepom izgledu, već po svojoj upotrebljivosti.

Iako svi ti efekti ipak imaju ulogu napraviti film ili epizodu što atraktivnijom, drago mi je što se sve više koriste stvari već viđene u realnosti, jer odmah se to bolje reflektira na samu smislenost i realnost radnje, a efektno posluži i kao reklama za nešto što je uglavnom besplatno i široko dostupno…

Crtani film

Kako još od djetinjstva ne propuštam gledati crtane filmove - iz generacije sam koja je zdušno prije dnevnika gledala Zekoslava mrkvu (s našom sinkronizacijom), Pticu trkačicu, Toma i Jerryja i drugi dan to komentirala u školi - sjećam se kako ni odraslima oko mene nije bila tlaka gledati ih.

Iako me “današnji” crtići koji se vrte na našim televizijama poprilično razočaravaju - gotovo pa i nema nekog koji bi se mogao pogledati, a da je zanimljiv i djeci i odraslima - ima crtanih filmova koje se isplati pogledati, no najčešće je to u kinu ili na videu/DVD-u, TV se tu komotno može zaboraviti. U obitelji imam mlađeg člana koji je u crtić-fazi; njoj su crtići nešto što je gledala dok nije išla u školu i praktično ih ne gleda, osim poneki dugometražni iz videoteke.

Dugometražni crtići su i moj favorite, uz poneki crtić-serijal (kao Simpsoni, South Park, Futurama); sve to pokazuje kako crtana forma nije samo dječja. Kao u prilog tu je Robotech, SF franšiza (serijal od 85 epizoda plus nekoliko dugometražnih filmova), koja uživa masovnu popularnost na webu (kao mali imao sam jednu epizodu na VHS kazeti, pogledao sam je na desetke puta; tek nedavno sam se sjetio proguglati Robotech i ostao sam fasciniran). Deseci stranica, forumi, isječci na YouTube-u, priče, zanimljivosti - gotovo na razini Star Trek serijala, iako u ovom slučaju nema varijante ST vjenčanja ili klingonskog jezika ;-).

Jedan od favorita svakako mi je Hoodwinked (Tko je smjestio Crvenkapici u našem ne baš smislenom prijevodu), koji bi iduće godine trebao doživjeti i svoj nastavak: Hoodwinked: Hood vs. Evil (u kojem će se istraživati nestanak Ivice i Marice; ipak je Crvenkapica na kraju prvog dijela dobila posao u Hapily ever after agenciji). Iako je i Shrek odličan, u Hoodwinked zaista ima svega što je potrebno i osobno mi je zanimljiviji od Shreka.