linus[ov blog].info

Prijenos sportskih događaja viskokomercijalan je događaj na svakoj televiziji, no javlja se problem kada glavninu prijenosa odrađuje nacionalna TV kuća kojoj se plaća pretplata i kojoj se nemali broj puta omakne neprenošenje nekih utakmica koje bi zasigurno imale publiku. Tako jedna od najjačih momčadi u svom sportu, hrvatska rukometna reprezentacija, često ima pomalo začudan tretman na televiziji. Najsvježiji je primjer izostanak prijenosa druge od dvije prijateljske utakmice sa Slovenijom, a obje su bile humanitarnog karaktera, plus što su u zapisniku naše momčadi bili trenutno naši ponajbolji igrači, uključujući i najboljeg igrača svijeta Ivana Balića (koji je drugi puta biran za tu titulu; jedini kojem je to još uspjelo jest Talant Dušebajev, trener Ciudad Real-a). Isti je igrač izjavio:

Da je nogometna reprezentacija igrala protiv vreće krumpira bio bi TV prijenos, ali mi smo izgleda drugorazredna momčad u hrvatskom sportu.”

Tu nisu krivi nogometaši već nonšalantni HTV kronično ne zna prepoznati niti jedan drugi sport osim nogometa (čak je i to upitno), a usput je košarka bila neželjena kćer (do ove sezone; nekako se počinju mijenjati stvari), skupa s rukometom i odbojkom, dok je skijanje slavodobitno preuzela NovaTV u doba Janičinog i Ivičinog uzleta, a poznata je bila i situacija kada je za 200.000 EUR HTV izgubio prava prijenosa koje je bio posjedovao i gdje je Željko Vela rezignirao zbog toga u drugim medijima zbog čega mu je udijeljeno nekoliko “packi”. Jest, skijanje je opet u posjedu HRT-a, no odnos je toplo-hladno.

Slažem se, nogomet je najkomercijalniji za prijenos, no rukometna je reprezentacija nešto što zorno pokazuje apsolutno neznanje urednika televizije koji ne znaju u petak navečer pobijediti konkurenciju. Svaka čast Goranu Miliću, no ta bi utakmica u terminu od 20:00 sati bila puno veći magnet od BB-a na RTL-u. Toliko o brizi za interes gledatelja koji vrijedno plaćaju 69,00 kuna mjesečno.

Primjerice, morao se pojaviti RTL da uvede mjerenje brzine slobodnog udarca u nogometnoj utakmici (inaugurirano u prijenosu utakmice Švedska-Hrvatska, kvalifikacije za SP 2006.), udaljenosti od gola i udaljenosti živog zida (nešto što vani postoji već godinama), pa je HRT panično reagirao i isto uvrstio i u svoje prijenose. No, nabrojani su efekti nestali s obe televizije nakon nekoliko prijenosa pa i dalje imamo prilično smušene procjene koliko je udaljen igrač od gola u trenutku udarca i to od strane komentatora.

Isto tako, ta “televizija” zvana HTV smatra vrhuncem što uz klupu ima nesretnog Marka Šapita koji se smrzava 2 sata kako bi se javio ukupno tri puta po 20 sekundi i rekao kakva je situacija na klupi i što trener viče igračima, što Ivica dajte-mi-da-vičem Blažičko daje nebulozne komentare na prijenosu F1 i često prekida Nevena Novaka koji ga još češće ispravlja i što Mićo Dušanović na prijenosu tenisa dvije minute šuti, pa viče kako je lopta u out-u za vrijeme čega ga usporeni snimak i hawk-eye uspješno demantiraju (nije se to dogodilo samo jednom, već priličan broj puta).

S druge strane, čovjeka koji gotovo jedini poznaje televizičnost sporta, koji je znao uloviti to kao glavu i rep i koji zna komentirati sport (spomenuti Željko Vela) kao urednika sporstkog programa odmijenio je Bruno Kovačević. Njegovo raskrinkavanje Matea Beusana (o njemu bih mogao dosta napisati;, čovjek koji za sebe smatra kako o suđenju zna više od ikoga u Hrvatskoj, pa i Gorana Marića, našeg jedinog stručnog poznavatelja pravila nogometne igre i kojeg su maknuli iz svih emisija na TV odakle su mogli) po meni je antologija televizije; jednom prilikom ga je uhvatio kako je za dvije potpuno iste stvari u razmaku od godine dana dao dva potpuno suprotna tumačenja; isto mu je prezentirao u emisijama za vrijeme EP u Portugalu 2004. (ako se dobro sjećam). Nažalost, nemam izvor ili referencu za isto, pa svatko ovo može uzeti s jednom rezervom, većom ili manjom.

Iz kuolara čujem kako je sport na HTV tu da “popuni rupe”, jer tu nema vanjskih produkcija i velebnih provizija i cijena, nema pandana AVA-i, nema licencnih emisija. Zaključak se nameće sam. Neka je utakmica događaj dana na HTV-u samo po inerciji, a nikako ne po zalaganju te iste televizije.

Nije li barem malo neobično, što u istoj redakciji rade otac i sin i što sin uspješno odmjenjuje oca u posjeti svim najatraktivnijim sportskim borilištima na svijetu (otac je posjetio gotovo sve stadione i sportske događaje koji nešto znače u svijetu)? Očito ne, iako se radi o javnoj televiziji koja je financirana od strane države građana. Ništa novoga, rekao bih.

Barem neka se neki namire, kad već ništa ne mogu promijeniti.