Većina ljudi o prijevozu razmišlja kroz prizmu cestovnog, željezničkog, brodskog ili avionskog prometa. Ono što obilježava sva četiri nabrojana vida prijevoza jest “horizontalna” promjena položaja, odnosno promjena visine je relativno zanemariva u odnosu na razdaljinu između početne i krajnje točke.
No, jedan od najmasovnijih načina prijevoza ljudi i roba jest vertikalni, odnosno prijevoz pomoću dizala (liftova) i pokretnih stuba (eskalatora). Na dnevnoj se bazi tom vrstom prijevoza služi više od dvije milijarde ljudi u hotelima, trgovinama, zgradama, neboderima, aerodromima… Dizalo će podići skupinu od 20 ljudi za pola minute na visinu od 200 metara, a jedne pokretne stepenice sposobne su prevesti nekoliko tisuća ljudi u jednom satu – i tako 24/7. Tko god se vozio metroom, zna koliko su napučene stepenice koje vode u tunele podzemne željeznice.
Ljudskoj je percepciji horizontalni put od 300 metara prava sitnica, no uspeti se na stoti kat (što bi otprilike bilo 300 m) pravi je podvig. Velika većina dizala kojom se ljudi imaju priliku voziti nije brža od 2 m/s (što je nešto više od 7 km/h), no u neboderima voze dizala brzinom i od preko 10 m/s (gotovo 40 km/h) što su u horizontalnom prijevozu pomalo smiješne brzine. No, dizala često dižu i više od tone i pol i praktično ubrzavaju neprimjetno (zanemarujem ovdje dizala od 20+ godina – mislim više na ona koja se daju vidjeti po šoping-centrima i sl.). Ekstremna dizala imaju nosivost i od nekoliko desetaka tona, a velike poslovne zgrade imaju nekada i na desetke dizala s velikim monitorima na kojima je moguće pratiti plan vožnje i trenutni položaj dizala.
Dizala i pokretne stube jedni su od najsigurnijih prijevoznih sredstava uopće – stroge norme i propisi nalažu priličnu količinu sigurnosnih i inih zahtjeva koje je potrebno zadovoljiti kako bi transport bio što sigurniji i komforniji. Prosječno dizalo ima cijenu malo slabijeg automobila, dok dizala koja voze vani i imaju neuobičajene kabine znaju koštati koliko i najskuplji automobili. Bitno je napomenuti i kako najslabije opremljeno dizalo ima vrhunsku razinu sigurnosti.
Glavni “štos” kojeg dizala posjeduju jest protuuteg koji služi kao protuteža kabini i teretu. Masa protuutega uvijek je masa kabine i pola njene nosivosti, tako da pogon dizala treba svladati “samo” pola nosivosti kabine u najtežem slučaju. Primjerice, kada je kabina dopola ispunjena, motor je najmanje opterećen i zbog toga su pogoni dizala vrlo ekonomični i relativno malih snaga.
Ne treba niti spominjati kako su najnovija dizala upravljana računalima i čija se dijagnostika i programiranje provode kroz softver na, primjerice, laptopu ili PDA uređaju.
I jedna mala zanimljivost: Neutrino je prije par mjeseci pisao o Canary Wharfu, poslovnom neboderu u Londonu. U toj je zgradi četrdesetak dizala brzina do 5 m/s i 146 metara dizanja, proizvodnje tvrtke Schindler. Ta je dizala ugradila jedna tvrtka iz Hrvatske, koja je među najcjenjenijima u svijetu u toj branši.
Ovih dana ponovno čitam knjigu iz naslova, autora Kennetha S. Deffeyesa (u originalu Beyond oil: A view from Hubbert’s Peak, 
Osim nafte, ima riječi i o drugim resursima koje dobivamo iz prirode, kao što su plin i vodik, te neke perspektive korištenja tih energenata u budućnosti, uz neke nove načine vađenja nafte.
Nedavno sam nabavio uređaj iz naslova – radi se o USB TV kartici i nakon nekoliko tjedana korištenja moram reći kako sam prilično zadovoljan – TV prijem je uz dobivenu antenu jako dobar, a radio-prijem je perfektan i zaista se hvata jako velika količina radio-stanica. Uređaj košta nekih šezdesetak EUR (može se naći i jeftinije kroz internet-trgovine, ovo je kupljeno u Sloveniji uz vraćen davek na dodanu vrednost).
).
Posljednji komentari