Category: Tehnika

Vertikalni prijevoz

dizalo.jpgVećina ljudi o prijevozu razmišlja kroz prizmu cestovnog, željezničkog, brodskog ili avionskog prometa. Ono što obilježava sva četiri nabrojana vida prijevoza jest “horizontalna” promjena položaja, odnosno promjena visine je relativno zanemariva u odnosu na razdaljinu između početne i krajnje točke.

No, jedan od najmasovnijih načina prijevoza ljudi i roba jest vertikalni, odnosno prijevoz pomoću dizala (liftova) i pokretnih stuba (eskalatora). Na dnevnoj se bazi tom vrstom prijevoza služi više od dvije milijarde ljudi u hotelima, trgovinama, zgradama, neboderima, aerodromima… Dizalo će podići skupinu od 20 ljudi za pola minute na visinu od 200 metara, a jedne pokretne stepenice sposobne su prevesti nekoliko tisuća ljudi u jednom satu – i tako 24/7. Tko god se vozio metroom, zna koliko su napučene stepenice koje vode u tunele podzemne željeznice.

Ljudskoj je percepciji horizontalni put od 300 metara prava sitnica, no uspeti se na stoti kat (što bi otprilike bilo 300 m) pravi je podvig. Velika većina dizala kojom se ljudi imaju priliku voziti nije brža od 2 m/s (što je nešto više od 7 km/h), no u neboderima voze dizala brzinom i od preko 10 m/s (gotovo 40 km/h) što su u horizontalnom prijevozu pomalo smiješne brzine. No, dizala često dižu i više od tone i pol i praktično ubrzavaju neprimjetno (zanemarujem ovdje dizala od 20+ godina – mislim više na ona koja se daju vidjeti po šoping-centrima i sl.). Ekstremna dizala imaju nosivost i od nekoliko desetaka tona, a velike poslovne zgrade imaju nekada i na desetke dizala s velikim monitorima na kojima je moguće pratiti plan vožnje i trenutni položaj dizala.

Dizala i pokretne stube jedni su od najsigurnijih prijevoznih sredstava uopće – stroge norme i propisi nalažu priličnu količinu sigurnosnih i inih zahtjeva koje je potrebno zadovoljiti kako bi transport bio što sigurniji i komforniji. Prosječno dizalo ima cijenu malo slabijeg automobila, dok dizala koja voze vani i imaju neuobičajene kabine znaju koštati koliko i najskuplji automobili. Bitno je napomenuti i kako najslabije opremljeno dizalo ima vrhunsku razinu sigurnosti.

Glavni “štos” kojeg dizala posjeduju jest protuuteg koji služi kao protuteža kabini i teretu. Masa protuutega uvijek je masa kabine i pola njene nosivosti, tako da pogon dizala treba svladati “samo” pola nosivosti kabine u najtežem slučaju. Primjerice, kada je kabina dopola ispunjena, motor je najmanje opterećen i zbog toga su pogoni dizala vrlo ekonomični i relativno malih snaga.

Ne treba niti spominjati kako su najnovija dizala upravljana računalima i čija se dijagnostika i programiranje provode kroz softver na, primjerice, laptopu ili PDA uređaju.

I jedna mala zanimljivost: Neutrino je prije par mjeseci pisao o Canary Wharfu, poslovnom neboderu u Londonu. U toj je zgradi četrdesetak dizala brzina do 5 m/s i 146 metara dizanja, proizvodnje tvrtke Schindler. Ta je dizala ugradila jedna tvrtka iz Hrvatske, koja je među najcjenjenijima u svijetu u toj branši.

VN:F [1.9.1_1087]
Rating: 0.0/7 (0 votes cast)

Kućni wireless

 

Ovaj tekst pišem sebi za dušu kao svojevrsni vlastiti post scriptum bitke s jednim računalom, kabelskom vezom, modemom i routerom.

Još prije prilično mjeseci član obitelji zamolio me bih li mu mogao nekako posložiti “internet u kući” kako bi mogao imati bežični pristup s laptopom po cijeloj kući, a da mu stolno računalo bude spojeno žično. Taman sam imao ADSL wireless router viška (zbog toga što sam upravo bio prešao na kabelski pristup) i nakon sat-dva proučavanja (u teoriji sam znao kako to funkcionira – u praksi nisam imao pojma) uspio sam složiti malu kućnu mrežu i pristup na internet. Kasnije sam još podesio simultani pristup jer se pojavilo još jedno računalo i sve je funkcioniralo tip-top, a i ja sam nešto naučio (iako nikakve detalje – razumijem pojmove, ali čitavu pozadinu niti ne želim znati).

Kod kuće sam imao samo jedno računalo, pa mi nisu trebali router-i, već najobičniji kabelski modem (Scientific Atlanta EPC 2203, PDF) kojeg mi je dao ISP. No, kako sam nabavio iPod Touch i kako mi sve više treba i wireless pristup s jednog laptopa i ja sam poželio složiti si jedan kućni access point.

Ideja se zakoturala, malo sam pogledao što se nudi po lokalnim trgovinama i izbor je pao na NetGear 614 (cijena je nekih 350 kuna, ima wireless i četiri LAN ulaza; čak i dobro izgleda i može stajati okomito) – i jučer je isti kupljen. Dograbio sam upute koje su na CD-u (hvala svevišnjim moćnicima što više ne daju tonu knjižica – pohvalno iz više aspekata) i popratio ih korak po korak – i naizgled, sve je prošlo dobro. Podesio sam i zaštitu wireless mreže i još neke sitne postavke vezano za to.

Prvi test je otvaranje net.hr portala i login stranice ovog bloga – i eto razočaranja – net.hr radi bez greške, a login se ne učitava. Zatim nova iznenađenja – rade gotovo sve stranice na .hr domeni, ali praktično ne radi niti jedna izvan toga, osim google.com i pratećih (mail, reader, analytics). Nakon toga, slijedi:

  • metodom PIP (pokušaji-i-pogreške) biram razne opcije unutar samog router-a (Netgear Setup Wizard), ali ništa se ne mijenja
  • mijenjam kabele, ponavljam setup i opet ništa
  • molim router da proradi, čitam po stoti put uputstva koja se pojavljuju u setup-u router-a (svaka čast ljudima, odlično napravljeno, pomoć odmah dostupna i kratko i jasno pisana, samo što meni ne donosi napredak)
  • još tisuću i jedna sitnica koje ne daju rezultata – postavljam si pitanje “Zašto sebi ne mogu ništa napraviti bez izgubljenih 12, 13 sati?
  • odlazim spavati i ujutro pokušavam opet – sad više ne mogu ni instalaciju provući kako treba, hvata me rezignacija
  • odbacujem automatsku instalaciju i krećem sve napraviti sam: uspijevam spojiti router i počinjem podešavati postavke
  • nakon unosa svih osnovnih podataka, na kraju još treba srediti WAN Setup, u kojem se nalazi opcija MTU size in bytes – pomoć kaže kako je riječ o Maximum Transmit Unit, odnosno veličini koja je obično 1500, 1492 za PPPoE konekciju i 1450 za PPTP; isto tako sugerira da se ne ide ispod posljednjeg broja, osim ako apsolutno nisam siguran kako bi trebalo smanjiti taj broj
  • naravno, taj broj je bio glavni problem i njegovim podešavanjem na 1400 sve je proradilo kao da ništa nije bilo – nisam ga prije mijenjao jer je prošli način spajanja bio WAN, odnosno PPPoE i nisam smatrao kako bi isti broj trebalo mijenjati

Eto, nakon rezignacije i kojeg kilograma frustracija, sve radi. Ovaj je tekst napisan i iz razloga ako još netko kao ISP ima B.Net i koristi Scientfic Atlanta (npr. model 2203) modem, a pokušava spojiti NetGear router, odnosno ruter. Nisam previše sklon pisati ovo na forumu, jer su se već javljali ljudi sa sličnim problemom, ali uz (polu)odgovore dobili su i prilično pametovanja (odgovor Ja imam tu konfiguraciju i meni sve super radi uopće ne smatram odgovorom nego idiotarijom).

VN:F [1.9.1_1087]
Rating: 7.0/7 (1 vote cast)

Prijenosnici

Nisam neki jaki jezičar, ali kada čujem kako se prenosivo račualo naziva prijenosnikom, uvijek se zapitam Što točno to taj prijenosnik prenosi? Dijelove računala? Monitor? Touchpad? Informacije? Uglavnom, po defiiciji prijenosnik je slijedeće:

1. onaj koji prenosi; prenosilac, prenositelj
2. zvučnik, glasnogovornik, megafon

Koliko vidim, prijenosnik doista nešto prenosi, no proširiti taj termin isključivo na prenosiva računala baš i nije potpuno ispravno. Primjerice, prijenosnik je u tehnici puno češće naziv za uređaj koji prenosi snagu, odnosno gibanje. Gotovo ne postoji stroj, a da ne posjeduje barem neku vrstu prijenosnika – primjera je toliko da nema smisla nabrajati.

Zašto su prijenosnici toliko učestali? Primjerice, kod dizanja tereta praktično nije uvijek najbitnija brzina već to da se teret podigne na neku željenu visinu. Tako se s relativno malom ljudskom snagom, odnosno silommm može podići vrlo težak teret i to sa zadovoljavajućom brzinom (koristeći, npr. koloturnik, odnosno princip koloture). Kako je snaga produkt sile i brzine, uz njen konstantan iznos smanjivanje brzine donosi povećanje sile i obrnuto.

Na potpuno isti princip djeluje i zupčasti prijenos u kojem su prijenosni elementi zupčanici – ovdje se snaga može prenosti čelnim spajanjem zupčanika (ovo je slučaj kod velike većine automobilskih ručnih prijenosnika, odnosno mjenjača) ili njihovim slaganjem u tzv. planetarni prijenos (ovdje se kombiniranjem nekoliko zupčanika i poluga-ručica može ostvariti različite prijenosne omjere – omjer sila, tj. brzina na strani tereta i na strani podizanja). Primjera prijenosnika je još – remenski prijenos (upravlja često upravlja ventilima u osobnom automobilu), lančani prijenos (vjerujem kako je svatko barem jedno vidio bicikl) itd.

Ono što je kod prijenosnika strahovito bitno jest njihova energetska efikasnost. Naime, ukoliko na jednu stranu prijenosnika postavimo nekakav pogonski stroj, tada je vrlo poželjno da do tog stroja dođe što više je moguće energije (po prilici više od nekih 90%). Principi prenošenja snage uglavnom su izvrsno razrađeni, no čitava mogućnost napretka leži u efikasnosti, odnosno razvoju materijala i konstrukcija prijenosnika koji će u što je moguće manjoj mjeri energiju rasipati zbog trenja i trošenja.

U Europi se proizvede godišnje nekih 16-17 milijuna automobila (ovo je moja vrlo gruba procjena, nisam imao volje kopati za preciznom brojkom) – svaki od tih automobila ima barem jedan prijenosnik (mjenjač brzina) i neka se efikasnost podigne s, primjerice, 97% (ugrubo, to je neki prosjek kod auto-prijenosnika) na 97,1%, znači da bi se na svaki 1 W snage iz motora dobivalo 0,971 umjesto 0,97 W. Uzme li se u kalkulaciju u obzir prosječna snaga automobilskog motora (koja se kreće oko 70 kW u Europi, ugrubo) i neka taj motor dnevno u prosjeku radi 15 minuta na maksimalnoj snazi – dobiva se kako se samo na poboljšanju od 0,1 postotnih bodova štedi 280 000 kWh (kilovatsati), odnosno 0,28 GWh (gigavatsati, 16 000 000 automobila * 70 000 W snage motora * 0,001*1/4 h) energije dnevno, odnosno preko 0,1 TWh (teravatsati) energije godišnje. Za usporedbu, proizvodnja Krškog iznosi 5,3 TWh na godinu. Obzirom kako je primjer s automobilima praktično ilustrativan jer su stvarni podaci zasigurno veći, a time je i rasipanje veće.

Dakle, prijenosnik u odnosnu na prenosivo računalo ipak ima puno bitniju funkciju.

Jedan od najvećih i najboljih proizvođača prijenosnika za prijevozna sredstva jest ZF Friedrichshafen. Poboljšanje iskoristivosti prijenosnika i veći raspon brzina, odnosno prijenosnih omjera direktno doprinosi najpopularnijoj eko-mjeri današnjice i bliske budućnosti, a to je smanjenje emisija CO2.

VN:F [1.9.1_1087]
Rating: 7.0/7 (2 votes cast)

Nakon nafte – pogled s Hubbertova vrhunca

beyond_oil.jpgOvih dana ponovno čitam knjigu iz naslova, autora Kennetha S. Deffeyesa (u originalu Beyond oil: A view from Hubbert’s Peak, info s Amazon.com) koja je u prijevodu Ratka Boškovića izašla 2005., ali je ovih dana prilično aktualna (članak na business.hr o mešetaru koji je “platio” 600 USD kako bi se mogao pohvaliti da je prvi kupio naftu za 100 USD/barel). Inače, Ratko Bošković piše za business.hr i prijevod mu je prilično dobar (iako vjerujem kako je imao i stručnu pomoć).

Kenneth S. Deffeyes je sveučilišni profesor, a knjiga je zaista primjer kako stručna literatura ne mora biti nimalo suhoparna; dapače. Hubbertova krivulja pokazuje godišnju proizvodnju nafte, a Hubbertov vrhunac jest točka na toj krivulji koja ukazuje na maksimalu proizvodnju nafte u povijesti i čiji je maksimum predviđen upravo za godine između 2000. i 2010. Iza same krivulje stoji kompleksan računnn, ali K.S. Deffeyes u svojoj knjizi prilično dobro to pojašnjava na bitno jednostavnijoj razini.

nakon_nafte.jpgOsim nafte, ima riječi i o drugim resursima koje dobivamo iz prirode, kao što su plin i vodik, te neke perspektive korištenja tih energenata u budućnosti, uz neke nove načine vađenja nafte.

Čitav je tekst prilično zdravorazumski i bez pretjerivanja sa korištenjem fraza održivi razvoj i energetska učinkovitost i s izbjegavanjem predmetka eko- i pridjeva ekološki. Konačnog odgovora što će biti kada nafte više ne bude, naravno, nema (kad bi i znao, vjerojato K.S. Deffeyes ne bi to dijelio s publikom – prije bi uložio u neke terminske ugovore o isporuci nekog novog energenta). Preporučljivo štivo, posebice ako naredne dane ne ispunjava schuss po austrijskim, švicarskim, talijanskim i inim brdima.

Više o Hubbertovoj teoriji:

VN:F [1.9.1_1087]
Rating: 0.0/7 (0 votes cast)

Gigabyte U8000

gigabyte_u8000.pngNedavno sam nabavio uređaj iz naslova – radi se o USB TV kartici i nakon nekoliko tjedana korištenja moram reći kako sam prilično zadovoljan – TV prijem je uz dobivenu antenu jako dobar, a radio-prijem je perfektan i zaista se hvata jako velika količina radio-stanica. Uređaj košta nekih šezdesetak EUR (može se naći i jeftinije kroz internet-trgovine, ovo je kupljeno u Sloveniji uz vraćen davek na dodanu vrednost).

Daljinski upravljač je veličine kreditne kartice, ali uz sve potrebne funkcije – minus mu je jedino nedostatak tipke za teletekst, koji mi je jedan od dražih načina informiranja (a pri tom ne mislim na rezultate kladionice). Antena ima magnet, tako da se može staviti na neki metalni predmet (npr. cijev od instalacija u stanu ;-) ).

Naravno, moguće je i snimanje TV i radio programa, trenutačno i na timer. Tu je i Time Shift funkcija koja snima 30 minuta programa unaprijed, pa je moguće prevrtiti program naprijed ili natrag, zaustaviti emitiranje i sl. Ništa nepoznato za vlasnike televizora s hard-diskom

Ovu bih TV-karticu svakako preporučio, osobno mi služi kao drugi TV ukoliko postoji sukob želja i interesa u kući ili kada baš ne želim zaleći u dnevni boravak zbog 15 minuta TV programa.

Nekoliko linkova:

VN:F [1.9.1_1087]
Rating: 0.0/7 (0 votes cast)