Category: Promet

Put uvis (I)

Još tamo prije par tisuća godina bitna stavka svake malo opsežnije gradnje bila je visina. Piramide, aleksandrijski svjetionik, kolos s Rodosa… Svaka od tih građevina išla je dobrano u vis (npr. Keopsova piramida išla je skoro 140 m, a svjetionik ispred Aleksandrije bio je preko 100 m).

U posljednjih 200 godina stanovati, raditi, živjeti na visini (doslovce i preneseno) je više nego prestiž – iako ne uvijek – zamislite pušača bez prostorije za pušenje u uredu na 46. katu nebodera, a prvo mjesto gdje može zapaliti je – ispred zgrade. Izlet od tridesetak minuta ne gine…

Kako su se uopće počele razvijati visoke zgrade? Jednostavno, pratio ih je razvoj vertikalnog prijevoza. Praktično, ruku pod ruku sa sve višim i ekstravagantnijim neboderima u upotrebu su ulazila sve bolja i ekstravagantnija dizala. Odjednom je postalo lako stanovati i na 22. katu (doduše, u HR je to još uvijek suludo obzirom na vrlo jadno stanje vertikalnog prijevoza u stambenim zgradama u prosjeku) jer je uz osobno dizalo tu bilo dizalo većih dimenzija i nosivosti kako bi se moglo prevesti i oveći komad namještajavez većih problema.

Čelična konstrukcija odmijenila je čisto-betonske u gradnji visokih zgrada i u SADu je nastao pravi bum u gradnji nebodera – u periodu od 1920. do 1929. sagrađeno ih je više od 500! Naravno, tome je pogodovala i visoka cijena zemljišta u centrima gradova, pa je trebalo ići uvis.

Sitna genijalnost (sitna shvatiti uvjetno) Friedricha Koepea koji se dosjetio zamijeniti prijenos snage oblikom sa prijenosom snage trenjem (izostavio je namatanje jednog užeta na bubanj i uveo je više paralelnih užadi). Inače, trenje bez klizanja jedan je od najfascinantnijih fenomena u prirodi (ne misli li netko tako, pokušajte objasniti nekome kako se kotrlja kotač na netrivijalan način). U svim današnjim dizalima u kojima se može pronaći užad koristi se princip prijenosa snage pomoću trenja.

Koliko dizala treba jedna zgrada? Vrlo zahtjevna stambena zgrada neće trebati više od 4 dizala, osim ako se ne radi o ekstremnoj zgradi. No, koliko treba jedan neboder od, primjerice, 40 katova? 10? 20? Grupirana? Samostalna? Koje brzine? Koje veličine? Hoće li sav upotrebljivi prostor na katovima pojesti vozna okna dizala?

VN:F [1.9.1_1087]
Rating: 0.0/7 (0 votes cast)

Ravno, ravno…

Vožnja ravno zaista zna biti naporna – nakon nekog vremena dobiva se osjećaj stajanja, gdje brzina od 10, 20, 100, 200 ili 400 metara, kilometara, milja na sat postaje nebitna.

Najduži ravni dio pruge na svijetu

Dio pruge Trans-Australian Railway jest najduža ravna pruga na svijetu, tj. najduža ravna dionica. Taj je dio dugačak impresivnih 477 (478) km. Vozaču lokomotive na toj dionici sintagma “sve mi je ravno” predstavlja jedno sasvim novo značenje.

Video donosi djelić toga kako izgleda vožnja tom dionicom…

VN:F [1.9.1_1087]
Rating: 0.0/7 (0 votes cast)

Vertikalni prijevoz

dizalo.jpgVećina ljudi o prijevozu razmišlja kroz prizmu cestovnog, željezničkog, brodskog ili avionskog prometa. Ono što obilježava sva četiri nabrojana vida prijevoza jest “horizontalna” promjena položaja, odnosno promjena visine je relativno zanemariva u odnosu na razdaljinu između početne i krajnje točke.

No, jedan od najmasovnijih načina prijevoza ljudi i roba jest vertikalni, odnosno prijevoz pomoću dizala (liftova) i pokretnih stuba (eskalatora). Na dnevnoj se bazi tom vrstom prijevoza služi više od dvije milijarde ljudi u hotelima, trgovinama, zgradama, neboderima, aerodromima… Dizalo će podići skupinu od 20 ljudi za pola minute na visinu od 200 metara, a jedne pokretne stepenice sposobne su prevesti nekoliko tisuća ljudi u jednom satu – i tako 24/7. Tko god se vozio metroom, zna koliko su napučene stepenice koje vode u tunele podzemne željeznice.

Ljudskoj je percepciji horizontalni put od 300 metara prava sitnica, no uspeti se na stoti kat (što bi otprilike bilo 300 m) pravi je podvig. Velika većina dizala kojom se ljudi imaju priliku voziti nije brža od 2 m/s (što je nešto više od 7 km/h), no u neboderima voze dizala brzinom i od preko 10 m/s (gotovo 40 km/h) što su u horizontalnom prijevozu pomalo smiješne brzine. No, dizala često dižu i više od tone i pol i praktično ubrzavaju neprimjetno (zanemarujem ovdje dizala od 20+ godina – mislim više na ona koja se daju vidjeti po šoping-centrima i sl.). Ekstremna dizala imaju nosivost i od nekoliko desetaka tona, a velike poslovne zgrade imaju nekada i na desetke dizala s velikim monitorima na kojima je moguće pratiti plan vožnje i trenutni položaj dizala.

Dizala i pokretne stube jedni su od najsigurnijih prijevoznih sredstava uopće – stroge norme i propisi nalažu priličnu količinu sigurnosnih i inih zahtjeva koje je potrebno zadovoljiti kako bi transport bio što sigurniji i komforniji. Prosječno dizalo ima cijenu malo slabijeg automobila, dok dizala koja voze vani i imaju neuobičajene kabine znaju koštati koliko i najskuplji automobili. Bitno je napomenuti i kako najslabije opremljeno dizalo ima vrhunsku razinu sigurnosti.

Glavni “štos” kojeg dizala posjeduju jest protuuteg koji služi kao protuteža kabini i teretu. Masa protuutega uvijek je masa kabine i pola njene nosivosti, tako da pogon dizala treba svladati “samo” pola nosivosti kabine u najtežem slučaju. Primjerice, kada je kabina dopola ispunjena, motor je najmanje opterećen i zbog toga su pogoni dizala vrlo ekonomični i relativno malih snaga.

Ne treba niti spominjati kako su najnovija dizala upravljana računalima i čija se dijagnostika i programiranje provode kroz softver na, primjerice, laptopu ili PDA uređaju.

I jedna mala zanimljivost: Neutrino je prije par mjeseci pisao o Canary Wharfu, poslovnom neboderu u Londonu. U toj je zgradi četrdesetak dizala brzina do 5 m/s i 146 metara dizanja, proizvodnje tvrtke Schindler. Ta je dizala ugradila jedna tvrtka iz Hrvatske, koja je među najcjenjenijima u svijetu u toj branši.

VN:F [1.9.1_1087]
Rating: 0.0/7 (0 votes cast)

Nova stranica ZET-a

Evo nakon nekoliko mjeseci obične html-stranice jedinog zagrebačkog javnog prijevoznika, osvanule su i nove web-stranice ZET-a. Informaciju da su pokrenute može se pronaći u Jutarnjem listu (tiskano izdanje; nažalost nemam neki bolji fotoaparat sa sobom, a kamera na mobitelu je prilično loša) – istaknuta je i cijena izrade od 40 000 kuna; nisam toliko u poslu oko web-stranica, no zadržao bih pravo reći kako je, sudeći po vidljivom, cijena prilično dobra za ador.hr, tvrtku koja je iste izradila (ovo je maksimalno politički korektno). Na njenim stranicama stoji kako će se web ZET-a nadograđivati i kako je ovo tek početak.

Stranica donosi standardne stvari bitne za ZET i njihovo poslovanje (redove vožnji, zone, plan linija, vozne karte, povijest, marketing i slično). Kako bi mnogi željeli da Zagreb postane turistički grad, svakako bi trebalo razmortriti prijevod stranice na engleski, njemački i još poneki jezik

Ono što mi se svidjelo, za početak, jesu vijesti o stanju u tramvajskom prometu i zahtjev za izdavanje mjesečne, odnosno godišnje karte u PDF formatu. Jest, debelo se kasni s tim, ali pohvalno je kako je netko konačno prepoznao potrebu za tim (a njihovim bi se primjerom mogle povesti i mnoge druge službe u Gradu). Možda bi i jasnije trebalo naglasiti mogućnost kupovanja karata SMS-om, iako je to sasvim dobro popraćeno u vozilima.

Grafički. web nije ništa posebno, ali možda i to uznapreduje, kao i brzina učitavanja sadržaja, koja bi mogla biti i brža. Stranica imai RSS kanal pomoću kojeg je moguće pratiti nove vijesti.

Lijepo je da se krenulo naprijed, ali još je puno prostora za napredak. Kao prvo, animacija u zaglavlju mogla je biti napravljena malo bolje, ovako plavi tramvaj malo “šteka”…

VN:F [1.9.1_1087]
Rating: 0.0/7 (0 votes cast)

Par crtica o željeznicama…

Ne treba biti previše upućen kako bi se izveo zaključak da je željeznički promet jedan od najefikasnijih i najbržih načina prijevoza; primjerice, električna lokomotiva snage 4 MW po prilici može vući 1000 tona tereta brzinom od 100 km/h s više i nego zadovoljavajućim ubrzanjem (što na putu od primjerice 300-400 km gotovo i nije bitno). Kako je promet na pošteno izgrađenoj i optimiranoj željeznici praktično bez prekida i velikih kašnjenja (izuzmu li se štrajkovi i prekidi prometa zbog “viših sila”), usporedba s nekom drugom vrstom prijevoza uopće ne dolazi u obzir.

Logistički, mogućnost dovoženja veće količine robe ili ljudi na jedno mjesto iz točke A u točku B preko samo jednog prometnog pravca praktično je optimalno rješenje. Uzme li se u obzir kako putnički vlak može ići više od 200 km/h u prosjeku (što bi u Hrvatskoj s cestovnim prometalom bilo potpuno ilegalno), gotovo su nestvarne mogućnosti transfera ljudi na, primjerice, ruti od Zagreba do Splita.

U PlanuB spomenuto je kako je moguća prosječna brzina od Zagreba do Splita 150 km/h – nažalost, to nije tako jednostavno zato što navedena pruga ne može podnijeti brzine veće od 140 km/h, a jedini komad pruge u Hrvatskoj koji trpi brzine do 160 km/h nalazi se između Zagreba i Slavonskog Broda i to ne na cijeloj ruti.

Kako u Hrvatskoj stanje željeznica stagnira već godinama (izuzimam najave o ravničarskoj pruzi i polaganoj modernizaciji HŽ-a), a nova pruga se nije sagradila više od 20 godina, gotovo smo idealni za povlačenje novih pravaca. Kako se pametnom gradnjom pruge može puno toga postići (primjerice, optimirana snaga vučnog vozila u kompoziciji).

Jedan od najpametnijih primjera jest onaj Francuza prilikom gradnje čuvene linije za promet TGV-a na relaciji Paris-Lyon-Marseille (poznat kao Sud-Est, tu su TGV-i narančaste boje) – naime, kako je taj potez prilično zemljopisno zahtjevan (usponi, klanci, rijeke) netko se dobro dosjetio kako bi mogao napraviti prugu čiji profil nema samo jedan dugačak uspon, pa onda pad, već je puna kratkih uspona i padova od po 35 umjesto 8 promila (35 je za vlakove maksimalno dozvoljen uspon, slika za bolje objašnjenje). Tako se kompozicija uspne na “vrh” uspona, te nakon toga više ne koristi punu snagu motora, već iskorištava potencijal pada koji se koristi za uspon na slijedeći vrh. Dužina uspona, odnosno položaji “vrhova” određeni su tako da brzina ne pada ispod 250 km/h (naravno, ukolimo se vlak ne zaustavlja svaki kilometar, no onda je bespredmetno raspravljati o vlakovima velikih brzina ili high speed trains), pa se tako kompoziciju nikada ne mora pretjerano kočiti na nizbrdici, niti njene motore pretjerano opterećivati na uzbrdici. Time su izbjegnute gradnje velikih mostova i tunela, a nije se puno izgubilo na brzini; obzirom na to da kilometar pruge za TGV košta kao i km autoceste, nije teško zaključiti o uštedi. Postoji i proračun kojim se sve to može pokazati, a zaključci bi bili istovjetni ovim napisanima, pa ne bih ulazio u to.

VN:F [1.9.1_1087]
Rating: 0.0/7 (0 votes cast)