Arhiva u kategoriji 'Svijet oko nas'

Put uvis (I)

Još tamo prije par tisuća godina bitna stavka svake malo opsežnije gradnje bila je visina. Piramide, aleksandrijski svjetionik, kolos s Rodosa… Svaka od tih građevina išla je dobrano u vis (npr. Keopsova piramida išla je skoro 140 m, a svjetionik ispred Aleksandrije bio je preko 100 m).

U posljednjih 200 godina stanovati, raditi, živjeti na visini (doslovce i preneseno) je više nego prestiž – iako ne uvijek – zamislite pušača bez prostorije za pušenje u uredu na 46. katu nebodera, a prvo mjesto gdje može zapaliti je – ispred zgrade. Izlet od tridesetak minuta ne gine…

Kako su se uopće počele razvijati visoke zgrade? Jednostavno, pratio ih je razvoj vertikalnog prijevoza. Praktično, ruku pod ruku sa sve višim i ekstravagantnijim neboderima u upotrebu su ulazila sve bolja i ekstravagantnija dizala. Odjednom je postalo lako stanovati i na 22. katu (doduše, u HR je to još uvijek suludo obzirom na vrlo jadno stanje vertikalnog prijevoza u stambenim zgradama u prosjeku) jer je uz osobno dizalo tu bilo dizalo većih dimenzija i nosivosti kako bi se moglo prevesti i oveći komad namještajavez većih problema.

Čelična konstrukcija odmijenila je čisto-betonske u gradnji visokih zgrada i u SADu je nastao pravi bum u gradnji nebodera – u periodu od 1920. do 1929. sagrađeno ih je više od 500! Naravno, tome je pogodovala i visoka cijena zemljišta u centrima gradova, pa je trebalo ići uvis.

Sitna genijalnost (sitna shvatiti uvjetno) Friedricha Koepea koji se dosjetio zamijeniti prijenos snage oblikom sa prijenosom snage trenjem (izostavio je namatanje jednog užeta na bubanj i uveo je više paralelnih užadi). Inače, trenje bez klizanja jedan je od najfascinantnijih fenomena u prirodi (ne misli li netko tako, pokušajte objasniti nekome kako se kotrlja kotač na netrivijalan način). U svim današnjim dizalima u kojima se može pronaći užad koristi se princip prijenosa snage pomoću trenja.

Koliko dizala treba jedna zgrada? Vrlo zahtjevna stambena zgrada neće trebati više od 4 dizala, osim ako se ne radi o ekstremnoj zgradi. No, koliko treba jedan neboder od, primjerice, 40 katova? 10? 20? Grupirana? Samostalna? Koje brzine? Koje veličine? Hoće li sav upotrebljivi prostor na katovima pojesti vozna okna dizala?

VN:F [1.8.4_1055]
Rating: 0.0/7 (0 votes cast)

EXW, DDU, DAF ili ukratko – Incoterms 2000

Vrlo bitan pojam u bilo kakvoj logistici, špediciji, uvozu, prijevozu, domaćoj i međunarodnoj trgocvini jest Incoterms 2000 – set pravila, odnosno pojmova kojima se jasno definira koje su obveze, odnosno troškovi prodavatelja (tvornice, skladišta ili nečeg trećeg) i koje su obveze i troškovi kupca. Radi se o 13 pojmova čijim se navođenjem u dokumentaciji značajno olakšavaju i razjašnjavaju načini, odnosno metode koje koriste pojedine tvrtke koje prodaju svoje ili tuđe proizvode. Te je uvjete isporuke osmislio ICC, International Chamber of Commerce, poprilično velikog i vrlo bitnog udruženja na svjetskoj razini.

Bit ovih uvjeta je vrlo jednostavna i od veće je pomoći u trgovanju na svim razinama. Primjerice, tvrtka A želi naručiti 10 bačvi strojnog ulja; dobiva ponude iz tvornice B i C; prva je jeftinija, ali označava uvjete isporuke sa EXW; druga je skuplja, ali uvjeti dostave su DDP. Vrlo lako bi se moglo odlučiti za ponudu tvornice B, ali uvjet EXW ili Ex Work znači da je jedina obaveza tvornice proizvesti ulje i učiniti ga dostupnim za preuzimanje (u svom skladištu, npr.) – sve ostale troškove (utovar na kamion, trošak prijevoza, trošak carine i uvoza, trošak istovara) pokriva kupac. Na suprotnoj strani leži DDP ili Delivery Duties Paid koji sve troškove prebacuje na stranu tvornice, a kupac samo treba preuzeti robu. Dakle, uz ponešto istraživanja moglo bi se ispostaviti da je tvrtka C ipak jeftinija.

Naravno, ovo je potpuno fiktivan slučaj i u stvarnosti uvijek postoje i dodatni uvjeti uz jedan od 13 uvjeta isporuke robe, a te detalje dogovaraju direktno tvrtke uključene u proces trgovanja.

Taksativno, radi se o sljedećih 13 načina, podijeljenih u 4 skupine: E, F, C, D (prema početnom slovu troslovne kratice):

  • EXW EX WORKS (named place)
  • FCA FREE CARRIER (named place)
  • FAS FREE ALONGSIDE SHIP (named port of shipment)
  • FOB FREE ON BOARD (named port of shipment)
  • CFR COST AND FREIGHT (named port of destination)
  • CIF COST, INSURANCE AND FREIGHT (named port of destination)
  • CPT CARRIAGE PAID TO (named place of destination)
  • CIP CARRIAGE AND INSURANCE PAID TO (named place of destination)
  • DAF DELIVERED AT FRONTIER (named place)
  • DES DELIVERED EX SHIP (named port of destination)
  • DEQ DELIVERED EX QUAY (named port of destination)
  • DDU DELIVERED DUTY UNPAID (named place of destination)
  • DDP DELIVERED DUTY PAID (named place of destination)

Dakako, tko što plaća direktno znači i tko preuzima kakav rizik. U svojoj se praksi najčešće susrećem sa EXW i DDU načinom isporuke; EXW slučaj se pokriva uslugom logistike od posebne tvrtke koja ima korporacijski ugovor i nešto bolje cijene nego što bi se mogle dobiti na slobodnom tržištu obzirom na našu veličinu. Isto tako, ugovor omogućava i neke aranžmane kako bi prijevoz robe bio optimalan (npr. veličina kamiona obzirom na robu i tekuće narudžbe). Inače, logistički pokriti proizvod koji se sastoji od dijelova iz više tvornica (5-6) nije nimalo jednostavno; nužno je imati svojevrsne hub-ove za centraliziranje; ponekad zna biti pomalo smiješnih situacija (npr. tvornica je bliže 3-4 puta mjestu isporuke nego centralni hub, ali roba prvo ide tamo, pa tek onda na mjesto isporuke). Upravo ovdje je finalni proizvod najčešće isporučen kao EXW jer bi količina administracije za tvrtku koja izvozi u 50+ zemalja premašivala višestruko proizvodni sektor.

Incoterms 2000 (autor: Robert Wielgorski)

Incoterms 2000 (autor: Robert Wielgorski) - preuzeto s Wikipedije

Poveznice:

VN:F [1.8.4_1055]
Rating: 0.0/7 (0 votes cast)

Ljetno doba i popularne teme

Od sredine srpnja pa sve do kraja kolovoza medijskim prostorom dominira nekoliko tema. Prva tema jest svakako turistička sezona, odnosno direktno “snimljive” i “kvazimjerljive” pojave kao što su gužve na cestama (koje su apsolutni smijeh prema onima koje se javljaju u npr. Njemačkoj ili Francuskoj, a glavna su tema za prvih 15 minuta vijesti na svim nacionalnim televizijama) i broj automobila, tj. vozila koja su ušla na granicama RH sa susjedima (strašno bitan podatak, nema što). Druga tema obično biva nogomet obzirom na to da u srpnju počinje (a u kolovozu završi) nastojanje nacionalnog prvaka da se konačno probije u Ligu prvaka (zadnji put se uspjelo 1999.). Tu i tamo probije se poneki drugi sport (npr. vaterpolo, koje je dobilo manji prostor nego prvo kolo HNL, a vaterpolisti su donijeli ponešto plemenite slitine, odnosno bronce što i nije mala stvar; plivanje je dobivalo dužne retke na 3. ili 4. stranici sportskih rubrika, a 5 Phelpsovih zlata nije baš nešto odjeknulo). Uglavnom drugi sportovi nemaju odviše šansi pred Dinamovom težnjom za Europom, osim ako se ne radi o koloni turista kojima TV-jurišnici guraju mikrofon u automobil i pitaju ih je li im vruće – zamislite sebe kako vas, npr., u Dubaiju Al Jazeera ispituje dok čekate prtljagu na aerodromu s blesavim pitanjima poput “Čekate li dugo?”, “Je li vam vruće?”, “Želite li vode?” i da nakon toga dobivate minute u prime-time vremenu na televiziji?

Vratio bih se na težnju Dinama da se konačno dokopa natjecanja u kojem završi tek polovica prvaka – jučer se odigralo još jedno tragikomično nastojanje da se dohvate milijuni koje dijeli UEFA – no, ne bi se ništa moglo prigovoriti da ista ili slična predstava nije na repertoaru već ohoho ljeta; možda bi trebalo organizirati Dane satire ili Teatar apsurda u te dane kada Dinamo pokušava proći više ili manje (ne)savladive protivnike.

U tekstu Nikad tako Dinamo neće uspjeti Tomislav Pacak u svojim Packama na sportnet.hr vrlo dobro secira što je jučer nedostajalo i u čemu je suštinski problem svakog Dinamovog nastojanja u proboju među 32 privilegirana kluba. Ono što bih ja nadodao, a što je moj pape ispalio gledajući jednu sličnu utakmicu pred nekih desetak godina – pa oni ne vladaju osnovnim parametrima nogometne igre. OK, možda nisu parametri u pitanju, ali svakako jesu – osnove ili basics. Ono čemu se uvijek narugamo Amerikancima koji za svako polje djelovanja imaju basics. A kod nas ljudi ne znaju izračunati postotak napamet ili zbrojiti dva troznamenkasta broja.

Da, igračima nedostaju osnove. Npr., može se naricati o nesreći kod drugog gola Red Bulla, ali kako je moguće da u trenutku dok suparnički igrač nije pucao na gol napadač RB-a stoji potpuno sam između 4 ili 5 braniča i potpuno sam prihvaća odbijenu loptu? Nije ovo usamljen slučaj, ovo se da vidjeti na barem još 5 ili 6 Dinamovih povijesnih utakmica. Taktiku ne bih niti spominjao, samo znam da sam s nevjericom čitao kako Tomislav Židak piše da Dinamo vjerojatno neće igrati “na nulu” jer naše momćadi tako ne znaju igrati – u tom trenutku pomislio sam “ajme, ovo sigurno čita Jurčić i smišlja taktiku sa 3 defanzivna vezna i 4 braniča…”

Nažalost, upravo se to i obistinilo, no ništa čudno. Nogomet nije znanstvena fantastika niti znanstvena disciplina, onaj koji bolje barata “parametrima igre” obično i pobjeđuje. Bolje poznavanje osnova praktično se da izjednačiti sa brojem pogrešaka i to u obrnuto proporcionalnom smislu – dakle, dobiva onaj tko manje griješi i tko malo bolje zna. Očito je da se gubi ako se ide na opciju koju se slabo poznaje (obavezna defenzivna igra). I nije Dinamo ispao jučer, ispao je i prije ovih utakmica – treba priznati da se zabijanjem 2 gola iz 15 šansi u 2 utakmice ne može baš daleko dogurati.

Na kraju, nisu ni ti dečki krivi što im osnove baš i nisu sjele – (pre)često treneri opraštaju neučenje osnova talentiranim dečkima. Za one koji smatraju da je talent najbitniji, neka pročitaju Outliers Macolma Gladwella i tezu o 10 000 sati vježbe, odnosno rada

Do tada, nek’ je sretno plavima na putu u Europsku ligu; valjda im neće opet neki neprelazni klub iz neke lige a’la HNL opet prepriječiti put…

VN:F [1.8.4_1055]
Rating: 0.0/7 (0 votes cast)

Osvrt na put u Španjolsku

Posljednjih sam osam dana proveo u Madridu i Barceloni, po 4 u svakom od gradova i vratio sam se prepun impresija. Put je isplaniran još prošle godine (!), a razlog za sve jest prijateljica moje “Linusine”. Put je bio poprilično dobar, odlučili smo se za Germanwings (Zagreb – Madrid – Stuttgart, Barcelona – Köln – Zagreb), karte su nas izašle jeftinije nego što je aktualna ponuda koja se dosta reklamira u medijima.

Madrid je zaista impresivan, ogromnih širokih avenija, s morem ljudi po ulicama i s odličnim noćnim životom – čini se kao da Madrid uopće ne spava. Prijevoz je odličan, metro vozi više nego dovoljno često i uopće nije skup (varijanta 10 vožnji je 7,40 EUR, a kartu može koristiti više ljudi). Arhitektura je impresivna, posebno ona koja datira iz kolonijalističkog doba, ali niti novovjeka nimalo ne zaostaje – prostor Cuatro Torres se ističe nad čitavim gradom. Ta 4 tornja izgrađena su na prostoru koji je nekad pripadao Real Madridu, a najam unutar tornjeva je impresivnih 40 EUR/m2. Povežite toliko vrijednu zemlju sa Florentinom Perezom i erom Galacticosa, a i novopridošli Ronaldo i Kaka se financiraju na sličan način. Inače, Santiago Bernabeu je sjajan stadion.

Španjolci su, koliko sam uspio doživjeti, vrlo jednostavni ljudi – Madrižani su dosta posvećeni poslu i karijeri, ali najbitniji dio dana je ručak (impresivna pauza koja traje od 14 do 16!), dok je večera rijetko prije 22. Ova pauza je sasvim normalna i u najvećim svjetskim kompanijama (HP, Ernst & Young, bezbrojne agencije za nekretnine),  a poslovnice banaka imaju pomalo bizarno radno vrijeme za stranke od 09-14; pokušaj da se ode u banku za većinu zaposlenika iziskuje trošenje slobodnog dana.

Posjetili smo i Segoviu, mali grad zapadno od Madrida poznat po rimskom akveduktu i građevinama iz doba prodora Arapa u Europu. Utjecaj Arapa osjeti se u slasticama (Ponche Segoviano je apsolutno the kolač, jako ukusan i lagan i odličan partner za cortado, espresso s malo mlijeka). Ostala hrana bazirana je na mesu i na morskim specijalitetima, a tapas uz društvo, pivo, vino, sangriju i tinto de verano su sjajan provod.

Kulturna ponuda je isto impresivna; osobno mi se najviše svidio muzej Thyseen-Bornemisza gdje se Picasso, Dali, Miro, Kandinsky i ostali nalaze pod istim krovom.

Madrid je odlično prometno povezan, pa smo za Barcelonu išli AVEom, odnosno Alta Velocidad Española, vlak velike brzine kojem treba tek nešto manje od 2 i pol sata za 600 km do Barcelone. Vozi se od Atoche do Barcelona Sants, obje su stanice u centru grada i debelo tuku avioprijevoz – 70 EUR za prvu klasu (doručak, kava, novine) debelo se isplati, a i 300 km/h operativne brzine nije loše :) .

Barcelonu sam vidio u srednjoškolskim danima, ali moram reći da me nanovo impresionirala; ponovno sam uspio uvidjeti da sport apsolutno donosi korist onima koji znaju kako ga upotrijebiti. Olimpijada 1992. promijenila je grad, a FC Barcelona apsolutni je svjetski megabrend i Mes que un club; ako znate za Joana Gampera, Kubalu, Cruyffa, Nou Camp i Ronalda Koemana koji je 1992. zabio za 1:0 i prvu titulu europskog prvaka protiv Sampdorije na Wembleyu – kupili ste prijateljstvo u Barceloni. Ubacite Alberta Contadora i Rafalea Nadala i to je to. Fernando Alonso baš nije preomiljen.  Nekadašnja industrijska područja danas su ugodni prostori za život i posao, dugačke plaže s igralištima, ceste (ne staze) za bicikle, impresivna moderna arhitektura, infrastruktura, ogromne ulice, sjajan gradski prijevoz; vrlo kozmopolitski grad s jedne, ali možda malo zatvoren s druge strane – ipak je Barcelona Katalonija i ljubav prema kastiljskom dijelu je vrlo, vrlo malena.

Od Barcelone se proteže duga pješčana plaža prema sjeveru i nama dobro poznatom Lloret de Maru, a Girona, Mataro i ostala mjesta su ugodna za život  i lako dostupna vlakom. Bicikl je u Barceloni omiljeno prijevozno sredstvo, a Tibidabo je preplavljen kako tursitima, tako penjačima na ozbiljnim dvokotačnim napravama.

Barcelonu svakako obilježava Gaudi (park Güell je sjajan), no i moderna arhitektura ne zaostaje – Montjuic, neboderi, luka…

Cijene nisu previsoke; može se jesti jako dobro i obilno već za 10 EUR. Ponekad treba malo paziti s konobarima koji vole dodati koji EUR više ili koje piće više na račun – ali da se pregovarati. Napojnica u principu nema i ne očekuju se. Druga prijateljica koja živi u Madridu upozorila je da se često konobari znaju odnositi pomalo bezobrazno, posebice ako se dugo odlučuje na hranu i piće…

Povratak je išao preko kelnskog aerodroma; malo spavanja na njem nije baš nezaboravno iskustvo, ali sve se preživi. Fotografija je mnogo, ima par odličnih panorama koje su u pripremi za objavu…

VN:F [1.8.4_1055]
Rating: 0.0/7 (0 votes cast)