linus[ov blog].info

Ovih dana ponovno se kotrljala mogućost stečaja splitskog Hajduka. Nakon “slučaja Jarni” koji je, koliko znam, bio prvi takve vrste, još su Mornar, Hibić, Vuković (ima ih još) pokušali prislilno naplatiti svoja potraživanja guranjem kluba u stečaj. Dosad je uvijek na neki način pronađen novac i igrači su bivali isplaćeni. Praktično je za ne povjerovati kako jedan od ljudi koji je nekada gotovo držao klub u šaci danas vodi taj isti klub u prvoj ligi - ovo nije neka moralistička primjedba, ali jako dobro oslikava važnost Hajduka za Split uopće.

Hajduk je jedan poprilično vruć krumpir i nemali su se opekli na njemu; često se Dinamo spominje kao pomalo uklet klub koji je vrlo grub prema svojim legendama, ali niti Hajduk nije predaleko. Posljednjih se godinu-dvije-tri mogu slobodno svrstati u vrlo teške za klub s Poljuda, jer mnogi su se opekli na situaciji u klubu koja je daleko od idealne: prijetnje stečajem, odlascima igrača, nezadovoljstvo navijača… Nadoda li se tome i duboko nezadovoljstvo grada Splita što ne dobiva službene utakmice reprezentacijie i tek jednog potencijalnog putika na EURO 2008 - slobodno se može reći kako je preuzeti klub u ovom trenutku kadra samo onaj koji ima velike hrabrosti napraviti jedan drastičan rez ili koji nema apsolutne nikakve namjere osim nekako održati ovo stanje. Samo ove sezone otišli su Grgić, Erceg, Jerkov… Nitko nije želio reći ni slova o stanju iza zatvorenih vrata jer je Hajduk tim ljudima svetinja, ma koliko se činilo drukčije. Ne treba zaboraviti niti na navijače.

Prije nekoliko je mjeseci Torcida uspjela stopirati odlazk Ante Rukavine, napadača koji je jednom dobrom polusezonom zadivio more skauta i koji danas boravi podjednako na klupi i u igri i koji se pomalo i izgubio u poljudskoj epizodi. Nikola Kalinić s druge je strane privukao na sebe svu pozornost, no prodaja bi značila nečiji nestanak iz Splita (shvatiti doslovno ili figurativno, svejedno je).

Ne treba ni spominjati koliko je samo igrača prodefiliralo kroz svlačionicu - kada bi jedan igrač, tipa Vladimira Balića, pisao s kime je sve igrao i trenirao samo u Hajduku, mislim da bi bilo dovoljno za popuniti početne postave u kompletnom kolu 1. HNL!

No, Hajduk je simbol kojeg je vrlo teško promatrati razumno i stoga ne čudi što ipak postoji dosta velik broj ljudi koji žele pomoći Hajduku. Kao posljednji javili su se navijači, koji bi željeli otkupiti klub. Osobno, volio bih vidjeti ostvarenje te zamisli, ali bojim se da bi moglo doći do velikog sudara realnosti s jedne i velikih ideja i entuzijazma s druge strane.

U posljednjih se 13 godina, od velike sezone u kojoj je napravljen plasman među prvih 8 klubova Europe puno toga promijenilo u Hajduku, ali jedna stvar nije: Hajduk se sve to vrijeme vodio s vrlo malo razuma, a s jako puno temperamenta u jednom poluređenom kaosu. Dok je bilo rezultata, stvari su bile mirne. No, kao kakva slaba konstrukcija, sve se prilično ljuljalo i prijetilo rušenjem, ali uvijek je potres prestao i stvar se smirila. Međutim, pitanje je koliko konstrukcija može podnijeti.

Ne mogu se ne sjetiti nekoliko rima iz TBF-ove pjesme ST stanje uma:

Obožavam grad u kojem svi su face

i u kojem za par dana sve face budu štrace

di svi nose Oukli cvike i svak bi piva i svira

obožavan ovaj grad i svak je žrtva nekog đira

di vlada temperament

i malo je razuma

navuka sam se skroz na ST stanje uma…