Arhiva u kategoriji 'Sport'

Sport i njegove zanimljivosti, dio XI. - suci koji su zabili

Napisao
linus.broj.dva
,
8.4.2008.
,
u Sport
. 0 komentara

Nakon više od tjedan dana nepisanja i uoči uzvratnih četvrtfinalnih utakmica Lige prvaka (jest, opet je tekst o nogometu, malo jest već monotono, priznajem) poneka riječ o sucima koji su zabili u toku utakmice. Nije neki najčešći događaj, ali zna se događati.

Naravno, prema pravilima igre sudac je dio nogometnog igrališta, odnosno dio je igre i svako odbijanje lopte od njega sve dok se nalazi unutar terena je praktično kao da je lopta udarila nekog od igrača (sudac nikako ne može biti u zaleđu). Pravilo 9 službenih FIFA pravila nogometne igre kaže (stranica 100):

If, when the ball is in play, it touches the referee or an assistant referee who is temporarily on the field of play, play continues because the referee and the assistant referees are part of the match.

Stoga, sudac može, ukoliko želi, doći do lopte koja je u igri i zakucati ju u gol i - gol je sasvim regularan i mora se priznati. Naravno, u duhu fair play-a i nekakvog poštovanja prema igri, a i u strahu od reakcije igrača i osoblja klubova sucima uglavnom ne pada napamet poigravati se s pravilima.

Međutim, Brian Savill je malo predoslovno shvatio pravila i jednoj utakmici koja je predstavljala dvoboj mačke i miša jednu odbijenu loptu primiro je prsima i volejom ju silovito pospremio u mrežu. Igrala se utakmica Great Bromley Cup-a, i to prvo kolo između Earls Colne i Wimpole 2000. 10 minuta prije kraja, pri rezultatu 18-1, Savillu je bilo žao i jednostavno je htio da Wimpole ima još pokoji gol na kontu. Nije previše ublažio poraz jer je susret završio 20-2. Sudac je gol proslavio u maniri pravog napadača, naravno.

Savill je kasnije izjavio kako mu nije padalo napamet omalovažiti igru, već je htio pokazati kako suci nisu okrutni djelitelji pravde kojima je jedini cilj slijepo provoditi pravila i dovoditi igrače na rub živaca. Čak su mu i igrači pobjedničke momčadi čestitali, a trener poraženih pozvao ih je da igra za njih. Nitko nije imao ni najmanju primjedbu, čak je predsjednik Earls Colna izjavio da je sve bilo jako lijepo i u duhu igre.

Međutim, lokalni nogometni savez nije bio previše oduševljen i suspendirao ga je na sedam tjedana. Razočarani Savill je zbog toga odustao od suđenja nakon 17 godina aktivnog djelovanja. Utakmica je odigrana u rujnu 2001. Za više detalja, tu je jedan članak sa BBC-evih stranica te još jedan.

Tu je i video gdje sudac zabija gol:

TV prava u sportu (1) - Tko će prenositi SP u rukometu?

Napisao
linus.broj.dva
,
24.3.2008.
,
u Mediji, Sport i TV i radio
. 8 komentara

Ovih dana po medijima se kotrlja informacija kako je HRT izgubio, odnosno da je RTL dobio ekskluzivna prava za prijenos Svjetskog prvenstva u rukometu 2009. koje se održava u Hrvatskoj. Svoj stav o RTL-u djelomično sam već napisao. TV prava za svjetsko prvenstvo u rukometu prodaje Sportfive, velika agencija koja prodaje i prava za EURO 2008 i ostala velika natjecanja.

Robert Šveb, ravnatelj HTV-a, dao je neopozivu ostavku na tu poziciju pošto je izgubljena bitka za prijenos rukometnog svjetskog prvenstva. U intervjuu danom Jutarnjem listu te intervjuu u Večernjem listu ravnatelj u ostavci naglasio je kako se nastojao izboriti za ekskluzivna prava prijenosa, gdje se nije uspjelo pobijediti komercijalnu televiziju. Isto tako, postojala je i opcija gdje se uz prava prijenosa trebala odraditi i produkcija signala, no HRT ne posjeduje potrebnu opremu i nije bio u mogućnosti odraditi natječaj za iznajmljivanje opreme zbog prekratkog roka, a sama oprema bi predstavljala nerentabilno ulaganje.

S jedne je strane R. Šveb postupio potpuno poslovno i logično, jer je i sam Sportfive odigrao pomalo perfidno; u Njemačkoj su prava na prijenose utakmica njemačke reprezentacije i highlights-e ostalih utakmica prodana baš RTL-u. HRT je ostao na streljani jer se jasno udarilo sa tenderom (u kojem su bile 3 opcije kupnje prava: ekskluziva, neekskluziva, ekskluziva+produkcija; bilo je očito kako će HRT moći ići samo na prvu opciju).

Međutim, HRT je televizija ogromnih prihoda i rashoda. S jedne strane, stoji argument kako je HRT u delikatnoj novčanoj situaciji, ali HRT ima pretplatu i prihode od oglašavanja, te malu vojsku licenciranih emisija (sjetite se Upitnika i sage oko otkupa licence) i serija na koje odlazi priličan novac. Dakle, u nekim pogledima HRT je komercijalna, a u drugima je nacionalna TV kuća. Jest, sportska događanja mogu se svesti pod nacionalni interes, ali HRT na njima dobro zarađuje. Npr. HRT plaća gotovo milijun eura za prijenose Prve HNL i nepoznate iznose za prijenose EP u nogometu (čak su prepoznati kao dobar partner s dugogodišnjim iskustvom). Naravno, postoji računica po kojoj se plaćaju prava, ali i naplaćuju reklamne minute jer je to, bilo EP ili SP, događaj koji traje tri ili četiri tjedna i koji nudi more minuta za prodaju, primjerice, pivarima.

Nerijetko, HRT je zbog nekih minornih iznosa znao gubiti mnoga događanja: skijanje, košarku, nogomet… Sada je tu i rukomet. Pitanje koje se samo nameće jest zašto HRT uvijek izvlači kartu komercijalna/javna televizija? HRT zasigurno spada u televizije koje su zaista spremne i sposobne odraditi kompleksne prijenose (debelo vidljivo kada naše ekipe gostuju “na istoku” - standard prijenosa tamošnjih tv-kuća je na razini nijemog filma). Je li u ovom slučaju HRT možda negdje u pozadini izračunao kako se neće uspjeti pokriti s reklamama, jer rukomet ipak nije nogomet?

Šteta, u čitavoj priči stradao je najmanje kriv čovjek, ali ovo je jasno pokazalo kako HRT uopće nema ni komercijalnu ni javnu odredbu, jer praktično sam sebi uskače u usta. Definitivno je vrijeme za neke promjene, ali nekako mi se čini da je taj program prevruć i da ga ne bi smio željeti i gledati baš nitko…

Dobar menadžment?

Napisao
linus.broj.dva
,
12.3.2008.
,
u Društvo i Sport
. 0 komentara

Ovih dana ponovno se kotrljala mogućost stečaja splitskog Hajduka. Nakon “slučaja Jarni” koji je, koliko znam, bio prvi takve vrste, još su Mornar, Hibić, Vuković (ima ih još) pokušali prislilno naplatiti svoja potraživanja guranjem kluba u stečaj. Dosad je uvijek na neki način pronađen novac i igrači su bivali isplaćeni. Praktično je za ne povjerovati kako jedan od ljudi koji je nekada gotovo držao klub u šaci danas vodi taj isti klub u prvoj ligi - ovo nije neka moralistička primjedba, ali jako dobro oslikava važnost Hajduka za Split uopće.

Hajduk je jedan poprilično vruć krumpir i nemali su se opekli na njemu; često se Dinamo spominje kao pomalo uklet klub koji je vrlo grub prema svojim legendama, ali niti Hajduk nije predaleko. Posljednjih se godinu-dvije-tri mogu slobodno svrstati u vrlo teške za klub s Poljuda, jer mnogi su se opekli na situaciji u klubu koja je daleko od idealne: prijetnje stečajem, odlascima igrača, nezadovoljstvo navijača… Nadoda li se tome i duboko nezadovoljstvo grada Splita što ne dobiva službene utakmice reprezentacijie i tek jednog potencijalnog putika na EURO 2008 - slobodno se može reći kako je preuzeti klub u ovom trenutku kadra samo onaj koji ima velike hrabrosti napraviti jedan drastičan rez ili koji nema apsolutne nikakve namjere osim nekako održati ovo stanje. Samo ove sezone otišli su Grgić, Erceg, Jerkov… Nitko nije želio reći ni slova o stanju iza zatvorenih vrata jer je Hajduk tim ljudima svetinja, ma koliko se činilo drukčije. Ne treba zaboraviti niti na navijače.

Prije nekoliko je mjeseci Torcida uspjela stopirati odlazk Ante Rukavine, napadača koji je jednom dobrom polusezonom zadivio more skauta i koji danas boravi podjednako na klupi i u igri i koji se pomalo i izgubio u poljudskoj epizodi. Nikola Kalinić s druge je strane privukao na sebe svu pozornost, no prodaja bi značila nečiji nestanak iz Splita (shvatiti doslovno ili figurativno, svejedno je).

Ne treba ni spominjati koliko je samo igrača prodefiliralo kroz svlačionicu - kada bi jedan igrač, tipa Vladimira Balića, pisao s kime je sve igrao i trenirao samo u Hajduku, mislim da bi bilo dovoljno za popuniti početne postave u kompletnom kolu 1. HNL!

No, Hajduk je simbol kojeg je vrlo teško promatrati razumno i stoga ne čudi što ipak postoji dosta velik broj ljudi koji žele pomoći Hajduku. Kao posljednji javili su se navijači, koji bi željeli otkupiti klub. Osobno, volio bih vidjeti ostvarenje te zamisli, ali bojim se da bi moglo doći do velikog sudara realnosti s jedne i velikih ideja i entuzijazma s druge strane.

U posljednjih se 13 godina, od velike sezone u kojoj je napravljen plasman među prvih 8 klubova Europe puno toga promijenilo u Hajduku, ali jedna stvar nije: Hajduk se sve to vrijeme vodio s vrlo malo razuma, a s jako puno temperamenta u jednom poluređenom kaosu. Dok je bilo rezultata, stvari su bile mirne. No, kao kakva slaba konstrukcija, sve se prilično ljuljalo i prijetilo rušenjem, ali uvijek je potres prestao i stvar se smirila. Međutim, pitanje je koliko konstrukcija može podnijeti.

Ne mogu se ne sjetiti nekoliko rima iz TBF-ove pjesme ST stanje uma:

Obožavam grad u kojem svi su face

i u kojem za par dana sve face budu štrace

di svi nose Oukli cvike i svak bi piva i svira

obožavan ovaj grad i svak je žrtva nekog đira

di vlada temperament

i malo je razuma

navuka sam se skroz na ST stanje uma…