Category: Sport

Ljetno doba i popularne teme

Od sredine srpnja pa sve do kraja kolovoza medijskim prostorom dominira nekoliko tema. Prva tema jest svakako turistička sezona, odnosno direktno “snimljive” i “kvazimjerljive” pojave kao što su gužve na cestama (koje su apsolutni smijeh prema onima koje se javljaju u npr. Njemačkoj ili Francuskoj, a glavna su tema za prvih 15 minuta vijesti na svim nacionalnim televizijama) i broj automobila, tj. vozila koja su ušla na granicama RH sa susjedima (strašno bitan podatak, nema što). Druga tema obično biva nogomet obzirom na to da u srpnju počinje (a u kolovozu završi) nastojanje nacionalnog prvaka da se konačno probije u Ligu prvaka (zadnji put se uspjelo 1999.). Tu i tamo probije se poneki drugi sport (npr. vaterpolo, koje je dobilo manji prostor nego prvo kolo HNL, a vaterpolisti su donijeli ponešto plemenite slitine, odnosno bronce što i nije mala stvar; plivanje je dobivalo dužne retke na 3. ili 4. stranici sportskih rubrika, a 5 Phelpsovih zlata nije baš nešto odjeknulo). Uglavnom drugi sportovi nemaju odviše šansi pred Dinamovom težnjom za Europom, osim ako se ne radi o koloni turista kojima TV-jurišnici guraju mikrofon u automobil i pitaju ih je li im vruće – zamislite sebe kako vas, npr., u Dubaiju Al Jazeera ispituje dok čekate prtljagu na aerodromu s blesavim pitanjima poput “Čekate li dugo?”, “Je li vam vruće?”, “Želite li vode?” i da nakon toga dobivate minute u prime-time vremenu na televiziji?

Vratio bih se na težnju Dinama da se konačno dokopa natjecanja u kojem završi tek polovica prvaka – jučer se odigralo još jedno tragikomično nastojanje da se dohvate milijuni koje dijeli UEFA – no, ne bi se ništa moglo prigovoriti da ista ili slična predstava nije na repertoaru već ohoho ljeta; možda bi trebalo organizirati Dane satire ili Teatar apsurda u te dane kada Dinamo pokušava proći više ili manje (ne)savladive protivnike.

U tekstu Nikad tako Dinamo neće uspjeti Tomislav Pacak u svojim Packama na sportnet.hr vrlo dobro secira što je jučer nedostajalo i u čemu je suštinski problem svakog Dinamovog nastojanja u proboju među 32 privilegirana kluba. Ono što bih ja nadodao, a što je moj pape ispalio gledajući jednu sličnu utakmicu pred nekih desetak godina – pa oni ne vladaju osnovnim parametrima nogometne igre. OK, možda nisu parametri u pitanju, ali svakako jesu – osnove ili basics. Ono čemu se uvijek narugamo Amerikancima koji za svako polje djelovanja imaju basics. A kod nas ljudi ne znaju izračunati postotak napamet ili zbrojiti dva troznamenkasta broja.

Da, igračima nedostaju osnove. Npr., može se naricati o nesreći kod drugog gola Red Bulla, ali kako je moguće da u trenutku dok suparnički igrač nije pucao na gol napadač RB-a stoji potpuno sam između 4 ili 5 braniča i potpuno sam prihvaća odbijenu loptu? Nije ovo usamljen slučaj, ovo se da vidjeti na barem još 5 ili 6 Dinamovih povijesnih utakmica. Taktiku ne bih niti spominjao, samo znam da sam s nevjericom čitao kako Tomislav Židak piše da Dinamo vjerojatno neće igrati “na nulu” jer naše momćadi tako ne znaju igrati – u tom trenutku pomislio sam “ajme, ovo sigurno čita Jurčić i smišlja taktiku sa 3 defanzivna vezna i 4 braniča…”

Nažalost, upravo se to i obistinilo, no ništa čudno. Nogomet nije znanstvena fantastika niti znanstvena disciplina, onaj koji bolje barata “parametrima igre” obično i pobjeđuje. Bolje poznavanje osnova praktično se da izjednačiti sa brojem pogrešaka i to u obrnuto proporcionalnom smislu – dakle, dobiva onaj tko manje griješi i tko malo bolje zna. Očito je da se gubi ako se ide na opciju koju se slabo poznaje (obavezna defenzivna igra). I nije Dinamo ispao jučer, ispao je i prije ovih utakmica – treba priznati da se zabijanjem 2 gola iz 15 šansi u 2 utakmice ne može baš daleko dogurati.

Na kraju, nisu ni ti dečki krivi što im osnove baš i nisu sjele – (pre)često treneri opraštaju neučenje osnova talentiranim dečkima. Za one koji smatraju da je talent najbitniji, neka pročitaju Outliers Macolma Gladwella i tezu o 10 000 sati vježbe, odnosno rada

Do tada, nek’ je sretno plavima na putu u Europsku ligu; valjda im neće opet neki neprelazni klub iz neke lige a’la HNL opet prepriječiti put…

VN:F [1.9.1_1087]
Rating: 0.0/7 (0 votes cast)

Hoce li nas primiti u EU? Hoce li nam doci turisti? Hoce li reprezentacija vidjeti JAR?

Nacionalno vazno je pitanje hoce li Hrvatska na SP 2010. Od navijaca koji stede vec godinu-dvije do politicara i inih duznosnika koji vole otputovati i slikavati se uz nogometase. Tu su i sponzori HNSa koji kartama i aranzmanima podmicuju svoje “odane” klijente. Naposljetku, i turoperatori se nadaju kojem euru od prodaje aranzmana. Nogomet u periodickim ciklusima postane zanimljiv i onima koji za duplstos misle da je neki novi ducan u novom sopingmolu.

No od subote navecer vlada konsternacija – dosla je nekakva Ukrajina i jedan bod uzela sebi, jedan ostavila nama, a treci je ostao neiskoristen prakticno otisavsi Englezima. I zazvonilo je na uzbunu jer sad redom treba dobiti u Minsku, Zagrebu, Londonu i Alma-Ati. Naravno, silna euforija prije zagrebackog brodoloma s Englezima potpuno je nestala, tj transformirala se u apsolutnu preplasenost i nevjericu. Danima potpirivana vatra jesenas ugasila se pod engleskom kisom, a taj nas je poraz toliko prodrmao da je “misija Harkiv” odradjena tako ziheraski da prijeti zamijeniti “Skopje ‘99″. Protiv Andore su skupljeni bodovi koji su upisani i prije starta kvalifikacija. Kako je Maksimir pomalo nacet, i metaforicki i doslovno, kazalisni komad u tri cina odigrat ce se u mjesec dana u tri potpuno razlicita “amfiteatra” s mogucim pogubnim posljedicama po aktere.

Ima li uopce smisla sva ova nekontrolirana kampanja usmjerena, doduse indirektno, na Bilica? Naime, ishod ovih kvalifikacija mogao bi nagristi reputaciju koju Bilic uziva jer je oko nase reprezentacije cesto vrlo malo razuma, a puno srca, stihije i osjecaja, caki i nerealnosti, pa se jedna traljava izjava debitanta u reprezentaciji shvaca kao veleizdaja. Bez da me se krivo shvati, HR ima jako dobru momcad, cvrstu; nezgodnu svima i sposobnu za svasta, ali za nas je cilj i veliki uspjeh sam plasman na velika natjecanja – sve sto se vise napravi dodje kao bonus. Ne treba biti preskroman, no niti prebahat jer u nas jedan poraz mijenja sve.

Ne treba ni zaboraviti na koji je nacin Vlatko Markovic pruzio ruku Bilicu (prezentiravsi to kao pruzenu ruku vatrenima iz ‘98.), a bio je spreman i na eventualni neplasman obzirom na tezu skupinu. No, igraci na valu Biliceve svjezine rade veliki rezultat i VM uziva i odolijeva pritisku nametnutom od strane medija da Bilicu produzi ugovor i poveca primanja. Danas ti isti novinari intervjuiraju bivse izbornike, trenere, ove i one autoritete koji “peru” Bilica na jedan fin nacin, kao da je blesavi tinejdzer koji se za vikend napio brlje, pa je povracao ispred birtije.

Mozda je i Bilic zasluzio koju kritiku, ali on ima mandat za vodjenje ekipe – ne bi bio prvi koji momcad s potencijalom ne bi odveo na veliko natjecanje, ako se to i dogodi. Racun se podnosi krajem ove godine, a ne usred nje. Minsk je “Atena ‘97″ i treba nam gol vise od Bjelorusa. Medjutim, kao sto i Kranjcar nije mogao sprijeciti Tomasovo igranje rukom ‘02 u Njemackoj, tako i Bilic ne moze zabiti, obraniti, ispucati, trcati, driblati i centrirati, vec to mogu samo igraci koje on moze odabrati. Nazalost, mi nemamo sijaset superklasa koje mogu zabiti lijevom i desnom jednako. Nasa ekipa je dobra, ali mozda joj trenutno i previse nedostaje “Suker” odnosno njegov pandan u vidu hrvatskog Brazilca koji i polusansu zna pospremiti u mrezu.

Mozda Eduardo vise nikad nece biti onaj stari, ali onda to sad treba detketirati i reci i mozda poceti slagati igru za duo PetrOl. Malo je trapavo ne iskoristiti potencijal koji se tako dobro pretvara u opipljiv ucinak u Bundesligi, no vjerujem da odgovorni to vrlo dobro znaju.

Sanse nam jesu manje no prije tjedan dana, ali beskrajno tlapljenje sto je trebalo i sto sad treba napraviti nema previse smisla, osim da eventualno probudi inat u igracima koji su odjednom postali limitirani i tek “pristojni igraci i nista vise” – sto mozda i jest istina, ali traljavo izosenje ovakvih izjava u javnost remeti mir i zajednistvo. Ne treba nam nizozemska varijanta zajednistva koja godinama prijeci njihovu talentiranu reprezentaciju u pohodu na neku titulu (npr. izvodjaci jedanaesteraca u polufinalu SP 1998. su vrlo slikovit, iako star primjer).

I nadam se da nece vrijediti teza “utakmice dobivaju igraci, a gube treneri” jer istina je tocno na sredini – treba se sjetiti finala LP gdje je obrana ispala smijesna ne zato sto je AF toliko jako fulao, vec zato sto je FCB taj dan bila bolja igracki, i u obaveznoj i u kreativnoj igri. AF je pogrijesio utoliko sto mu je ekipa bila bez plana B pa je zbunjeno reagirala i ostala bez rjesenja i moci.

IMHO, treba nam vise rizika i nesto novih momenata u nasoj kompletnoj igri – protivnici nas (pre)lako citaju, a previse vremena trosi se u mucenju i ocekivanju da “stvar proradi”. Osobno sam laik, ali tesko mi je ne primijetiti neke stvari koje se vide sa sve cetiri tribine u Maksimiru.

Osobno, vjerujem u plasman i u 3 pobjede i 1 remi, uz malu naklonjenost srece koja uvijek dodje kad se preuzme rizik…

(PS: ovaj tekst natipkan je na bberryu pa zato nedostaju čćžšđ…)

VN:F [1.9.1_1087]
Rating: 0.0/7 (0 votes cast)

Finale Kupa UEFA: Werder-Shakhtar Donetsk

Večerašnje finale Kupa UEFA posljednja je utakmica toga natjecanja koje će od sljedeće sezone odmijeniti Liga UEFA (utješno natjecanje za manje bogate klubove IMHO). Kup UEFA svojevremno je to napravio Kupu velesajamskih gradova (iako to nikada nije tretirano kao službena zamjena jer KVG nije bio UEFA-ino natjecanje već je bio pod ingerencijom, recimo to tako, FIFA-e). Kup UEFA svoj službeni početak ima u sezoni 1971./1972., a Tottenham je bio prvi pobjednik.

U početku se držalo pravila jedan-grad-jedan-klub, ali to je odbačeno 1975. Od tada, Kup UEFA ostao je manje-više jednak sve do sezone 2004./2005. kad je uveden format sa skupinama (svatko sa svakim, ali samo po jedna utakmica). 1997. posljednji je put odigrano finale u dvije utakmice; nakon te godine igra se samo jedna finalna utakmica po uzoru na Ligu prvaka. Nakon ukidanja Kupa pobjednika kupova, u tradicionalnom otvaranju euro-klupske sezone u Monte Carlu krajem 8. mjeseca za europski superkup igraju pobjednik LP i KU.

Kup UEFA oduvijek je bilo natjecanje kroz koji su se uspješno probijali klubovi nešto manje razvikani od onih iz liga petice; tako je Hajduk 1984. igrao polufinale i nesretno ispao “na gol u gostima” od Tottenhama, kasnijeg pobjednika. Možda najbolje finale u povijesti natjecanja odigrali su Liverpool i Alaves 2001. godine kojeg je Liverpool dobio s 5-4 zlatnim golom u produžecima (i baš taj zlatni gol bio je – autogol). Možda i neopravdano, KU nosi status utješnog natjecanja (u njeg ulaze klubovi koji ispadnu u 3. pretkolu LP; a u natjecanje se uključuju i trećeplasirani iz faze igranja LP po skupinama). Unatoč tome, vrlo mali broj klubova iz “jačeg natjecanja” uspijevao je napraviti neki veliki uspjeh u daljnjem natjecanju. Ovoga puta dogodila se iznimka jer su i Werder i Shakhtar igrali skupine LP!  Baš zbog svog formata natjecanja – kup-sistema – KU je uvijek nudio određenu draž i zanimljivost jer je sav dobar trud i napor uvijek bio svođen na 2 utakmice u kojoj je često presudio – jedan gol. Kupovi su oduvijek nudili dozu iznenađenja, ali i bili velika odskočna daska – primjerice, Porto je spojio Kup UEFA i Ligu prvaka dvije godine zaredom.

Znalo se događati da klubovi baš i nisu dobri u tekućem prvenstvu (Inter je 1993./94. završio 13. u prvenstvu, a uzeo je KU), što je još jedan prilog specifičnosti kup-natjecanja. Kup UEFA je obranjen samo 2 puta – dobar dio razloga leži u tome što nije uvijek lako jačem klubu naciljati nastup u natjecanju jer je u jačim ligama KU obično “utješno natjecanje”.

Večerašnje finale moglo bi donijeti 3. pobjednika iz redova klubova s istoka. U prijašnja dva slučaja, gledano od 1971. i službenog početka Kupa UEFA to je uspjelo još samo Zenitu (prošle sezone) i CSKA (prije tri sezone). Finale počinje u 20.45 i igra se u Turskoj – domaćin je stadion Şükrü Saraçoğlu na kojem svoje utakmice igra Fenerbahçe S.K. Shakhtar je nanizao impresivan niz od 1/16-finala – Dinamo Kijev, CSKA, Tottenham i Marseille; ne treba zaboraviti da je Shakhtar dobio Barcelonu na Nou Campu u posljednjem kolu skupine C (doduše, Barca je igrala u pomlađenom sastavu neopterećena plasmanom). Shakhtar je i dotukao Dinamo u 3. pretkolu LP sa ukupnim rezultatom 5-1. Werder je imao tek nešto manje impresivan niz do finala, složivši Milan, St. Etienne, Udinese i HSV. Zanimljivo je da su polufinala bila ukrajinska i njemačka; Werder-HSV i Shakhtar-Dinamo Kijev.

Vjerujem da  je svima u sjećanju finale igrano u Istanbulu 2005., kada je u neponovljivom klasiku LP Milan izgubio praktično dobiven trofej od Liverpoola. Možda Istanbul ponovno bude utjecao na neizvjesnost utakmice…

VN:F [1.9.1_1087]
Rating: 0.0/7 (0 votes cast)

Splitsko stanje uma

obožavan grad u kojem svi su face
i u kojem najvece face za par dana budu štrace
di svi nose Oakley cvike, svaki bi piva i svira
obožavan ovaj grad, di svak’ je žrtva nekog djira
di vlada temperament i malo je razuma
navuka’ san se skroz na splitsko stanje uma

[The Beat Fleet - Splitsko stanje uma, Ping-Pong (Umjetnost zdravog đira), 1997.]

Ne, nemam nikakvu averziju prema Splitu ili bilo čemu splitskom, ali moram priznati kako se jako često sjetim ovih par stihova. Najsvježiji se podsjetnik odvija nekoliko zadnjih tjedana gdje se zahuktala, pa iskipjela borba u 1. HNL između Dinama i Hajduka. Ne tako davno, prije svega 2-3 mjeseca Hajduk je imao sve – od atmosfere, naboja, pozitivnih misli i želja. Dinamo je prema svemu tome izgledao kao pokisla kokoš koja čeka klanje i kuhanje za nedjeljni ručak.

Gdje se izgubio taj mentalitet? U vlastitom samozadovoljstvu nakon demontiranja Dinama na Poljudu uz 5 tona papira i (ne)ispravnu zviždaljku suca Bebeka?

Ono što poprima prave odlike “splitskog stanja uma” je sva nevjera i konsternacija koja se mogla nožem rezati posljednjih 7 dana – od preplašenih igrača i sitnih obračuna sa sucima sve do izjava vodećih ljudi Hajduka koji razgovaraju samo sa splitskim novinarima.

Kako to da igrači, koji su trebali zgromiti konkurenciju, odjednom postali loši, skupa s trenerom koji je kotirao kao “nova nada” i komu su se brojale same pobjede, bez poraza i neriješenih rezultata? Što se to drastično promijenilo u posljednjih nekoliko tjedana?

Osobno mislim da Hajduk ima perspektivnu momčad, sa nekoliko čvrstih i iskusnih pojedinaca koji u jednom normalnom okruženju mogu puno toga napraviti. Ima tu talenata (Tomasov, Subašić, pa i Kalinić), odraslih (Ibričić) i iskusnih (Skoko, Vejić) koji nisu postali nesposobni preko noći. Međutim, kada ti vodstvo kluba i legende neprestano kukaju (Buljan, Šurjak, Peroš i tako do u nedogled) igrači teško da se mogu koncentrirati na nogomet. Najlakše je reći – krade nas se, podmeće nam se i zato smo mi loši. Kalinić ne može zabiti iz igre zato što mu je Iko Buljan rekao da suci ne vole Hajduk. Ibričić ne može zabiti mrtvu šansu jer zagrebački i osječki novinari zlurado pišu.

Danas je u očima mnogih koji su drukali da Hajduk konačno uzme prvenstvo konsternacija i to navlas ista kao kad se najbolji i najpristojniji učenik u razredu razvali od alkohola i napravi od sebe kompletnog idiota u subotu navečer, pa cijelo selo priča ispod glasa i upire prstom u nevjerici.

Najgore će biti to što će svi dobiti podršku čak i da izgube od Dinama u posljednje dvije utakmice, a onda će krenuti – prvo sitna, pa sve krupnija previranja, bučni odlasci, svađe, repovi, rastanci s igračima i odlazak onih ponajboljih ili najutrživijih za siću.

Može li se sve ovo izbjeći? Može. Čak je i Dinamo uz smanjenje udjela temperamenta uspio u praktično nemogućem – bili su sami protiv svih (uz parsto BBB-a i Tomislava Židaka) i na kraju se mogu slatko nasmijati. Tko je kome pomogao u trokutu HNS-suci-klubovi moglo bi se nadugačko i naširoko, ali čak je i u tom slučaju Hajduk imao sve u svojim rukama. Žalosno je to da su toliko upregnuli da sve to – prokockaju.

VN:F [1.9.1_1087]
Rating: 0.0/7 (0 votes cast)

“Teorije urote”

Namjerno u naslovu ne stoji teorije zavjere (zbog pretraživača i izbjegavanja neke vrste senzacionalizma). Ono na što konkretno mislim je sveopća gungula po medijima koja je eskalirala nakon jučerašnje utakmice Hajduka i Varteksa i pobjede potonjih.

Kao uvod bih spomenuo nešto što se uvijek (ne)opravdano vezuje uz svaku utakmicu u 1. HNL, a to je kako je baš svaka namještena. Npr. igraju Dinamo-Varteks, Hajduk-Zadar ili Šibenik-Slaven Belupo. Kako god utakmica završila, postoje opravdanja:

  • ako je remi, dogovorili su se
  • pobjednik je kupio
  • poraženi je prodao

Pošto nogometna utakmica u ligaškom sustavu natjecanja ima tri moguća ishoda, očito ne postoji rezultat koji bi zadovoljio cijelu javnost i dežurne sumnjičavce.

Osobno, priče kako je Dinamo stimulirao Varteks da pobijedi Hajduk su poprilično smiješne, ponajviše što dolaze iz Hajdukovog tabora. Naime, to je prilično direktno priznanje kako Hajduk ipak nije tako jak i zavisi o tome kako će neka momčad igrati protiv njega, jer ako Varteks igra 100% (a po mišljenju Hajduka ne bi tako trebao igrati jer mu “ne treba”) Hajduk nije u ravnopravnom položaju! Možda je Varteks igrao “s pola gasa” protiv Dinama i tu bi se (možda) mogao naći neki temelj za opravdanu sumnju, ali takve se utakmice mogu naći i Hajduku, pa opet i Dinamu, pa Slaven Belupu i tako do unedogled (vidi tri točke iz uvoda).

Osobno, svidjelo mi se kako je Hajduk uzletio i kako je Dinamo dobio dostojnu konkurenciju u utrci za titulu prvaka. U prijašnjim je godinama jedan od ponajvećih igrača Hajduka Ivica Šurjak počesto trošio vrijeme na priče o urotama, o sucima, o HNSu i o svemu oko nogometa (doduše, nije on jedini takav primjer u nogometu), a ponajmanje je govorio o igračima. Kada je Hajduk konačno proigrao i složio nekoliko pametnih utakmica, došao je i (očekivani) pad, a sa njim i stare navike.

Iako možda nije realno očekivati, Hajduk i dalje ima šanse za naslov. Međutim, za naslov se mora pobjeđivati, a ne se nadati da će nakon kiksa jednog pretendenta na titulu uslijediti i kiks drugog u istom kolu! Primjer Reala iz Madrida koji je otvoreno rekao da je favorit protiv umorne Barcelone i nakon toga popio šesticu od momčadi koja se došla pofajtati za naslov.

Ovako bi se moglo dogoditi da Hajduk pobijedi Dinamo u svim utakmicama lige, a da na kraju ostane – drugi.

VN:F [1.9.1_1087]
Rating: 0.0/7 (0 votes cast)