Category: Sport

Vuvuzele – pošast ili…

… pomoć u stvaranju atmosfere? Ono prvo, po mom skromnom mišljenju, prije svega. “Instrument” koji ne stvara nikakvu melodiju, već u kombinaciji više istih stvara nesnosnu buku sličnu zujanju roja muha, opasno uništava bilo kakve pokušaje da se stvori atmosfera po stadionima na kojima se igra SP u nogometu.

Organizatori razmišljaju o zabrani vuvuzela – apelirao bih na njih da to što prije naprave. Gotovo nitko osim domaćina ne smatra da je takav način navijanja dobar – smeta igračima, gledateljima na tribinama i na TVu, komentatorima, novinarima, trenerima… Inače, konstantna jednolična buka koju vuvuzele proizvode jedan je od velikih uzročnika umora, stresa, nervoze i razdražljivosti. Zasad se to ne manifestira u crvenim i žutim kartonima, no i to bi moglo krenuti kad ulozi postanu veći, noge umornije, a prvenstvo odmakne.

Sjećam se SP u rukometu 2009. koje se igralo u Hrvatskoj. Veliki trend bile su tada trube koje su se masovno dijelile i prodavale ispred dvorana. 10000 truba nije baš stvaralo neku melodiju i isto tako su poprilično bučale. Srećom, ta buka nije bila konstantna, ali opet je to bila buka. No, EHF i organizatori EP 2010. u Austriji trube su – zabranili. Nisu se mogle unijeti na niti jednu od utakmica prvog, drugog i završnog kruga – sve su bile zaplijenjene na ulasku u dvoranu i uredno su bile vraćene na kraju utakmice.

Za dobrobit navijanja – apeliram na organizatore da ukinu to iritantno oruđe za unezvjerivanje okoline. Bila je jednom jedna utakmica Brazil-Hrvatska, igrala se na SP 2006. i tada je na Olympiastadionu 40k ljudi pjevalo HR-himnu. Neka zamijene pjevanje zvukom instrumenta iz pakla. Anfield i Liverpool, odnosno čuveni Kop i You’ll never walk alone neću ni spominjati. Ovakvih je primjera još stotinu. Bubnjevi i pjesma ne mogu se ničime zamijeniti. Zato, što prije odu vuvuzele sa stadiona, prije će i pravo navijanje doći do izražaja.

VN:F [1.9.1_1087]
Rating: 5.0/7 (1 vote cast)

Una noche para recordar en Madrid – sportski multipleks

+++ Ovaj tekst pišem još od 22.5., pa od je tema postala jedna od točaka, ali svakako ona ključna +++

Noć za sjećanje svim nerazzurima

Noć za sjećanje u Madridu za sve navijače i fanove FC Internazionalea, milanskog kluba nastalog nakon što je nekolicina napustila Milan Cricket and Football Club nezadovoljna odnosom potonjeg prema strancima. Ponovno je osvojen naslov prvaka Europe (2 titule Kupa prvaka sletjele su u klupske vitrine 1964. i 1965.) nakon 45 godina čekanja i titule osvojene na San Siru 27.svibnja 1965.

Posljednjih 20 godina nije bilo lako biti Interov navijač – godine frustracija, izgubljenih utakmica, razočaravajućih nastupa; posebno se ističu devedesete godine 20.st. kad su jedine svijetle točke bile 3 kupa UEFA. Tjedan dana nakon najvećeg uspjeha postalo je gotovo izvjesno da će u Madridu “ostati” duh, alfa i omega Interovog pohoda na Europu. Lokalna replika Intera (Dinamo) mogao bi podosta naučiti od milanskoga kluba – prvo, dok se gazda (Moratti) bira u odabir igrača, nema kruha (za nabrajanje neuspješnih akvizicija trebala bi čitava kartica teksta, jedan od većih propusta ironično se preziva Greško (Vratislav)). Tek kada je prestalo brljavljenje, počeli su uspjesi. I “posebnome” je trebalo par sezona da sve uglazbi. Istina, mnogi će reći da se malo “zamjerio lopti”, a lopta ipak vrati, kad-tad.

Živo me zanima kako će Real Madrid igrati na 1:0 s, npr. Kakom na boku. Ili Benzemom na, npr. zadnjem veznom. Ako isti uopće prežive čistku koju sprema “posebni”, koji može nesmetano razgovarati s cijelom momčadi obzirom na količinu znanih mu jezika…

Zašto svake dvije godine brljavimo po dresu?

Dres nogometne reprezentacije jedna je od bitnijih nepolitičkih tema u državi. Osobno, smatram da su crveno-bijeli kvadrati nepogrešiv znak raspoznavanja i svojevrstan, vrlo efektan i jednostavan logo. Za naredni kvalifikacijski ciklus Nike se malo poigrao i stvorio nekakav hibridni dres s kvadratima unutar kvadrata i uz to upario estonske trenirke – toliko o raspoznatljivosti. Kao šlag na dres-tortu došle su i tri prijateljske utakmice koje su na kraju poslužile HRTu za popunu programa. U redu, prva protiv Austrije je još i bila smislena, no Wales i Estonija su svoja priča.

Obzirom na to da smo zadnje kvalifikacije za nadolazeći SP odigrali najlošije (izuzev Engleza, koje smo brutalno potcijenili) upravo protiv “manjih” protivnika – očito da SB želi uvježbati ekipu da dobro igra kad s druge strane nisu igrači od 4 i 5 zvjezdica, ali nije baš puno dobio, osim što si je eventualno zakomplicirao neka postojeća dobra rješenja. Gorući problemi i dalje su x i y; nedostaje nam još par defenzivaca, golgeter i sidraš, centralna figura. Prevedeno, imamo puno kreativaca s radnim navikama, ali nemamo radnika s malo kreativnosti.

Treba stvoriti i nov način igre, a to opet vodi k preslagivanju i potrebi za novim rješenjima koja baš nisu istesana. Početak kvalifikacija brzo bi mogao odrediti imamo li ili nemamo šanse za put u Poljsku  (sigurno) i Ukrajinu (valjda).

Povratak juriša

Prošli vikend odigran je prvi final-four u povijesti rukometa – kako to obično biva, traljavo je zamišljen obzirom da je u maniri SP-ova i EP-ova zamišljeno da u 24h klub igra 2 ubitačne utakmice. Shvaćam da rukomet nije apsolutni prime-time, ali mirne duše se moglo igrati petak-nedjelja ili četvrtak-subota. Ekipa iz EHF-a ima još puno toga za shvatiti, kod njih je situacija sa sitnim interesima i korupcijom ista, ako ne i gora no u našoj Hrvatskoj.

Inače, odigrale su se 4 utakmice, od kojih su pažnju plijenile one Kielove (inače, Kiel je osvojio naslov). Standardna sudačka potpora domaćinu (ništa previše, ali ipak po potrebi) i povratak jurišnog rukometa. Naime, Kiel je u obje svoje utakmice protiv španjolskih klubova u drugom dijelu zaigrao run’n'gun rukomet, natjerao suparnika na brzopletost, greške i nervozu – i u oba se slučaja vratio iz izgubljenih situacija. Barcelona je ispala naivna, zabije 34 i izgubi utakmicu, posebice nakon +6! Nakon mini-revolucije pokrenute 2003., rukomet zalazi pomalo čudnu fazu, rekao bih čak stagnacije – EHF i IHF morat će osmisliti neke promjene obzirom da su sadašnja pravila igre omogućavala jako slobodne interpretacije (isključenja, vrijeme, gruba igra itd)…

VN:F [1.9.1_1087]
Rating: 0.0/7 (0 votes cast)

Kratki statistički osvrt na Eurobasket 2009

Kako radim u tvrtki koja ima podružnice po čitavom svijetu, među ostalima imam i jednog kolegu iz Španjolske s kojim dosta često pretresam sportske teme. Kako su sinoć Španjolci hametice potukli Srbiju i osvojili naslov prvaka Europe (uz naslov prvaka svijeta i olimpijsko srebro) trenutno kotiraju kao najbolja reprezentacija svijeta.
U srijedu smo imali jednu raspravu gdje je kolega izrazio svoju zabrinutost glede uspjeha svoje reprezentacije. Replicirao sam mu kako ishod svoje već mogu dobrano naslutiti (ispadanje u četvrtfinalu), ali da Španjolska sigurno ide do krajaobzirom na to da uspješno koristi format natjecanja i da posjeduje najbolju momčad.

Pogledaju li se rezultati utakmica španjolske momčadi, vidi se ostvareni učinak od 7 pobjeda i 2 poraza:

07.09.2009 vs SRB 57-66
08.09.2009 vs GBR 84-76
09.09.2009 vs SLO 90-84
12.09.2009 vs TUR 60-63
14.09.2009 vs LTU 84-70
16.09.2009 vs POL 90-68
17.09.2009 vs FRA 86-66
19.09.2009 vs GRE 82-64
20.09.2009 vs SRB 85-63

No, pogleda li se posljednjih 5 utakmica (ključne utakmice 2. faze + nokaut-faza), dolazi se do saznanja zašto su Španjolci metar iznad svih:

  • zabijali su preko 80 u svakoj, a niti jednom primili više od 70 poena
  • prosječno su utrpavali 85,4 a primali 66,2 poena (impresivnih +19,2 u prosjeku)
  • koš-razlika od +96 u 5 utakmica

U prethodnim utakmicama učinak u pobjedama bio je sličan (puno postignutih koševa, ali puno primljenih), dok je u porazima bilo jako loše u napadu, ali obrana je bila jako dobra (manje od 70 primljenih koševa). Statistički stoje odlično

Pogledaju li se naši rezultati, može se uvidjeti da smo mi apsolutno prosječna momčad, bez ikakvog posebnog učinka:

  • 6. smo u Europi – oko sredine na natjecanju
  • statistika nam je ujednačena kroz sve utakmice [manje-više]
  • gubimo i dobivamo s malo razlike (ruku na srce, jedini susret s jakom ekipom bio je protiv Grčke)
  • ni u čemu ne odskačemo (igrači, trice, skok, napad, obrana – sve je to “tu negdje”)
  • razlika od prosječnih desetak posto u šutu za 2p u prosjeku svih utakmica, te u pravilu niži šut za 2p glavni je razlog muka, odnosno gubljenja utakmica

[mala tablična analiza govori za sebe: (Google spreadsheet)]

Košarka je sport u kojem statistika vlada (NBA igrači koji nisu zvijezde to jako dobro znaju) i Španjolci su taj ispit položili s izvrstan(5). Kod nas je statistički sve “ispeglano” pa su nam takvi i rezultati – oko prosjeka; nismo niti najbolji niti najlošiji i vrlo malo osciliramo oko sredine.

Zato je izjava Petra Skansija u potpunosti točna jer je gotovo i matematički dokaziva…

VN:F [1.9.1_1087]
Rating: 7.0/7 (1 vote cast)

Dnevnik (bivšeg) košarkaša, III. dio

Posljednjih se nekoliko godina gotovo uopće više ne živciram gledajući sport osim ako se radi o nečemu tipa Hrvatska-Turska kada je sve na nož i kad proradi adrenalin.

Jučerašnji dan nije baš bio nešto za naš sport (Karlović zabio 78 as-servisa, izgubio; Čilić vratio 0-2 u setovima, izgubio; jedino su Medvjedi 15 sekundi prije kraja uvalili gol Olimpiji i razveselili 10k ljudi u dvorani) – kruna dana poraz je košarkaša od Slovenije unatoč vodstvu od +15 (47-32). Mizerija od 3 koša (1 iz slobodnog bacanja, te jedan šut izvana Kasuna) u 3. četvrtini odnijela je sve u novi ponor.

Dnevnik (bivšeg) košarkaša, I. dio tekst je napisan 10.9.2007. i nevjerojatno dobro bi se uklopio i na današnji datum., uz izmjenu ponekog imena i eventualno izbacivanje pokoje rečenice. Dok naši juniori spadaju u vrh svjetske košarke (bronca na nedavnom SP na Novom Zelandu gdje su bolji bili samo SAD i Grčka), seniori igraju alibi-igru. Niti jedan naš igrač više nije u top 20 Europe – Nikola Vujčić je nestao, Marko Popović se trudi, a ostali igraju u svojim granicama. Ovo nije kritika, već istina. Kada se tome pridoda da i Repeša češće rotira igrače nego što Kraševac u plesu sa zvijezdama vrti svoju partnericu, onda imamo solidne temelje za novi nastavak tragikomedije Hrvatska na europskim prvenstvima iza 1995.

Srbija sa svojim dečkima koji su svi oko 22 (+/- 2 godine) igra polufinale. Naši brončani dečki rođeni su 1990. ili kasnije i taman će imati 21, 22 na idućem EP. Može li se nešto izvući iz ovih premisa? Sumnjam, obzirom da prve petorke naših klubova čine skupo plaćeni stranci koji rijetko pokažu zašto toliko vrijede. Je li to 1/16 finala Eurolige ili je to sudjelovanje na FinalFour (smiješne) NLB lige gdje uglavnom naši klubovi statiraju (osim impresivne pobjede Zadra u prvom izdanju kada je pao i Maccabi).

Do sljedećeg europskog prvenstva i IV. nastavka dnevnika (bivšeg) košarkaša je dvije godine. Taman će izaći hosting, pa ću ga morati produžiti samo za tu priliku…

VN:F [1.9.1_1087]
Rating: 0.0/7 (0 votes cast)

Povijesne utakmice (?)

Ova fraza veže se valjda uz 95% utakmica (momčadskih, naravno) i to posebice one vezane uz nastup nogometne reprezentacije. Postoje razne izvedenice, primjerice “od povijesne važnosti”, “od povijesnog značaja” i sl. Zanimljivo je to kako se vrlo često unaprijed kaže kako će nešto imati povijesni karakter – dakle, u sadašnjosti predskazujemo budućnost koja treba postati (ne)slavna prošlost. Trodimenzionalnost u vremenskom smislu, nema što.

Osobno, smatram da su naše reprezentacije zaista odigrale nekoliko povijesnih utakmica, moglo bi se reći i sudbonosnih jer bi suprotan ishod donio sasvim drukčiji krajnji (ne)uspjeh. Primjerice pobjeda košarkaša protiv ZND-a na OI ‘92 u Barceloni kada je Dražen Petrović sa dva čista slobodna bacanja donio finale protiv Dream Teama. Tu je i pobjeda nogometaša nad Nizozemskom na SP ‘98 koja je donijela broncu i 3. mjesto (i jprvo u nizu 4. mjesta ili nesretnih ispadanja za Guusa Hiddinka u četvrtfinalima i polufinalima). Rukometaši su odigrali tri klasična finala olimpijada ‘96 i ‘04, te 1 finale svjetskog prvenstva. I tako bi se mogla pronaći još poneka velika povijesna utakmica.

Večeras idemo na megdan suparniku koji je željan osvete i u čijim očima smo gotovo jednak rival kao i Nijemci. S Englezima imamo povijest susretanja, 6 utakmica, 3 prijateljske i 3 u kvalifikacijama ili velikim natjecanjima. Počelo je s remijem davne 1996. pred EP u Engleskoj (0-0, prijateljska), zatim su nakon 7 godina Englezi potukli naše u prijateljskoj 3-1 (no dan ranije dogodila se opjevana pobjeda mladih od 3-0;  u toj utakmici briljirali su današnji prvotimci Kranjčar i Pranjić). Englezi su nam uzeli i mjeru na EP u Portugalu (skupina), a onda dolazi Bilićeva era i dvije naše pobjede zaredom: 2-0 u Zagrebu (šifra Robinson i krtica) te sjajnih 3-2 na Wembleyu (šifra McClaren i kišobran). Nakon tih dviju pobjeda stiglo je i bolno prizemljenje u vidu 1-4 na Maksimiru, kad su temeljito protreseni temelji puta u Južnu Afriku. Skor je 3-1-2, 3 pobjede Engleza, 1 remi i 2 naše pobjede.

Je li večeras povijesna utakmica? Rekao bih da nikako nije. Pobjeda ne osigurava ništa, poraz ne znači kraj svega. Osim toga, atmosfera oko reprezentacije je malo tugaljiva i nitko se odviše ne nada. Ako se ne ode u Afriku, krivnja za to bit će na 2 remija s Ukrajinom.

Dakle, danas je vrijeme za nogomet, a ne za matematike, kalkulacije, uspješne i neuspješne kvalifikacije.

Dodatak:

Utakmica je ipak bila povijesna - najteži poraz otkako je reprezentacije…

VN:F [1.9.1_1087]
Rating: 0.0/7 (0 votes cast)