Arhiva u kategoriji 'Sport'

Kratki statistički osvrt na Eurobasket 2009

Kako radim u tvrtki koja ima podružnice po čitavom svijetu, među ostalima imam i jednog kolegu iz Španjolske s kojim dosta često pretresam sportske teme. Kako su sinoć Španjolci hametice potukli Srbiju i osvojili naslov prvaka Europe (uz naslov prvaka svijeta i olimpijsko srebro) trenutno kotiraju kao najbolja reprezentacija svijeta.
U srijedu smo imali jednu raspravu gdje je kolega izrazio svoju zabrinutost glede uspjeha svoje reprezentacije. Replicirao sam mu kako ishod svoje već mogu dobrano naslutiti (ispadanje u četvrtfinalu), ali da Španjolska sigurno ide do krajaobzirom na to da uspješno koristi format natjecanja i da posjeduje najbolju momčad.

Pogledaju li se rezultati utakmica španjolske momčadi, vidi se ostvareni učinak od 7 pobjeda i 2 poraza:

07.09.2009 vs SRB 57-66
08.09.2009 vs GBR 84-76
09.09.2009 vs SLO 90-84
12.09.2009 vs TUR 60-63
14.09.2009 vs LTU 84-70
16.09.2009 vs POL 90-68
17.09.2009 vs FRA 86-66
19.09.2009 vs GRE 82-64
20.09.2009 vs SRB 85-63

No, pogleda li se posljednjih 5 utakmica (ključne utakmice 2. faze + nokaut-faza), dolazi se do saznanja zašto su Španjolci metar iznad svih:

  • zabijali su preko 80 u svakoj, a niti jednom primili više od 70 poena
  • prosječno su utrpavali 85,4 a primali 66,2 poena (impresivnih +19,2 u prosjeku)
  • koš-razlika od +96 u 5 utakmica

U prethodnim utakmicama učinak u pobjedama bio je sličan (puno postignutih koševa, ali puno primljenih), dok je u porazima bilo jako loše u napadu, ali obrana je bila jako dobra (manje od 70 primljenih koševa). Statistički stoje odlično

Pogledaju li se naši rezultati, može se uvidjeti da smo mi apsolutno prosječna momčad, bez ikakvog posebnog učinka:

  • 6. smo u Europi – oko sredine na natjecanju
  • statistika nam je ujednačena kroz sve utakmice [manje-više]
  • gubimo i dobivamo s malo razlike (ruku na srce, jedini susret s jakom ekipom bio je protiv Grčke)
  • ni u čemu ne odskačemo (igrači, trice, skok, napad, obrana – sve je to “tu negdje”)
  • razlika od prosječnih desetak posto u šutu za 2p u prosjeku svih utakmica, te u pravilu niži šut za 2p glavni je razlog muka, odnosno gubljenja utakmica

[mala tablična analiza govori za sebe: (Google spreadsheet)]

Košarka je sport u kojem statistika vlada (NBA igrači koji nisu zvijezde to jako dobro znaju) i Španjolci su taj ispit položili s izvrstan(5). Kod nas je statistički sve “ispeglano” pa su nam takvi i rezultati – oko prosjeka; nismo niti najbolji niti najlošiji i vrlo malo osciliramo oko sredine.

Zato je izjava Petra Skansija u potpunosti točna jer je gotovo i matematički dokaziva…

VN:F [1.8.4_1055]
Rating: 7.0/7 (1 vote cast)

Dnevnik (bivšeg) košarkaša, III. dio

Posljednjih se nekoliko godina gotovo uopće više ne živciram gledajući sport osim ako se radi o nečemu tipa Hrvatska-Turska kada je sve na nož i kad proradi adrenalin.

Jučerašnji dan nije baš bio nešto za naš sport (Karlović zabio 78 as-servisa, izgubio; Čilić vratio 0-2 u setovima, izgubio; jedino su Medvjedi 15 sekundi prije kraja uvalili gol Olimpiji i razveselili 10k ljudi u dvorani) – kruna dana poraz je košarkaša od Slovenije unatoč vodstvu od +15 (47-32). Mizerija od 3 koša (1 iz slobodnog bacanja, te jedan šut izvana Kasuna) u 3. četvrtini odnijela je sve u novi ponor.

Dnevnik (bivšeg) košarkaša, I. dio tekst je napisan 10.9.2007. i nevjerojatno dobro bi se uklopio i na današnji datum., uz izmjenu ponekog imena i eventualno izbacivanje pokoje rečenice. Dok naši juniori spadaju u vrh svjetske košarke (bronca na nedavnom SP na Novom Zelandu gdje su bolji bili samo SAD i Grčka), seniori igraju alibi-igru. Niti jedan naš igrač više nije u top 20 Europe – Nikola Vujčić je nestao, Marko Popović se trudi, a ostali igraju u svojim granicama. Ovo nije kritika, već istina. Kada se tome pridoda da i Repeša češće rotira igrače nego što Kraševac u plesu sa zvijezdama vrti svoju partnericu, onda imamo solidne temelje za novi nastavak tragikomedije Hrvatska na europskim prvenstvima iza 1995.

Srbija sa svojim dečkima koji su svi oko 22 (+/- 2 godine) igra polufinale. Naši brončani dečki rođeni su 1990. ili kasnije i taman će imati 21, 22 na idućem EP. Može li se nešto izvući iz ovih premisa? Sumnjam, obzirom da prve petorke naših klubova čine skupo plaćeni stranci koji rijetko pokažu zašto toliko vrijede. Je li to 1/16 finala Eurolige ili je to sudjelovanje na FinalFour (smiješne) NLB lige gdje uglavnom naši klubovi statiraju (osim impresivne pobjede Zadra u prvom izdanju kada je pao i Maccabi).

Do sljedećeg europskog prvenstva i IV. nastavka dnevnika (bivšeg) košarkaša je dvije godine. Taman će izaći hosting, pa ću ga morati produžiti samo za tu priliku…

VN:F [1.8.4_1055]
Rating: 0.0/7 (0 votes cast)

Povijesne utakmice (?)

Ova fraza veže se valjda uz 95% utakmica (momčadskih, naravno) i to posebice one vezane uz nastup nogometne reprezentacije. Postoje razne izvedenice, primjerice “od povijesne važnosti”, “od povijesnog značaja” i sl. Zanimljivo je to kako se vrlo često unaprijed kaže kako će nešto imati povijesni karakter – dakle, u sadašnjosti predskazujemo budućnost koja treba postati (ne)slavna prošlost. Trodimenzionalnost u vremenskom smislu, nema što.

Osobno, smatram da su naše reprezentacije zaista odigrale nekoliko povijesnih utakmica, moglo bi se reći i sudbonosnih jer bi suprotan ishod donio sasvim drukčiji krajnji (ne)uspjeh. Primjerice pobjeda košarkaša protiv ZND-a na OI ‘92 u Barceloni kada je Dražen Petrović sa dva čista slobodna bacanja donio finale protiv Dream Teama. Tu je i pobjeda nogometaša nad Nizozemskom na SP ‘98 koja je donijela broncu i 3. mjesto (i jprvo u nizu 4. mjesta ili nesretnih ispadanja za Guusa Hiddinka u četvrtfinalima i polufinalima). Rukometaši su odigrali tri klasična finala olimpijada ‘96 i ‘04, te 1 finale svjetskog prvenstva. I tako bi se mogla pronaći još poneka velika povijesna utakmica.

Večeras idemo na megdan suparniku koji je željan osvete i u čijim očima smo gotovo jednak rival kao i Nijemci. S Englezima imamo povijest susretanja, 6 utakmica, 3 prijateljske i 3 u kvalifikacijama ili velikim natjecanjima. Počelo je s remijem davne 1996. pred EP u Engleskoj (0-0, prijateljska), zatim su nakon 7 godina Englezi potukli naše u prijateljskoj 3-1 (no dan ranije dogodila se opjevana pobjeda mladih od 3-0;  u toj utakmici briljirali su današnji prvotimci Kranjčar i Pranjić). Englezi su nam uzeli i mjeru na EP u Portugalu (skupina), a onda dolazi Bilićeva era i dvije naše pobjede zaredom: 2-0 u Zagrebu (šifra Robinson i krtica) te sjajnih 3-2 na Wembleyu (šifra McClaren i kišobran). Nakon tih dviju pobjeda stiglo je i bolno prizemljenje u vidu 1-4 na Maksimiru, kad su temeljito protreseni temelji puta u Južnu Afriku. Skor je 3-1-2, 3 pobjede Engleza, 1 remi i 2 naše pobjede.

Je li večeras povijesna utakmica? Rekao bih da nikako nije. Pobjeda ne osigurava ništa, poraz ne znači kraj svega. Osim toga, atmosfera oko reprezentacije je malo tugaljiva i nitko se odviše ne nada. Ako se ne ode u Afriku, krivnja za to bit će na 2 remija s Ukrajinom.

Dakle, danas je vrijeme za nogomet, a ne za matematike, kalkulacije, uspješne i neuspješne kvalifikacije.

Dodatak:

Utakmica je ipak bila povijesna - najteži poraz otkako je reprezentacije…

VN:F [1.8.4_1055]
Rating: 0.0/7 (0 votes cast)

Ljetno doba i popularne teme

Od sredine srpnja pa sve do kraja kolovoza medijskim prostorom dominira nekoliko tema. Prva tema jest svakako turistička sezona, odnosno direktno “snimljive” i “kvazimjerljive” pojave kao što su gužve na cestama (koje su apsolutni smijeh prema onima koje se javljaju u npr. Njemačkoj ili Francuskoj, a glavna su tema za prvih 15 minuta vijesti na svim nacionalnim televizijama) i broj automobila, tj. vozila koja su ušla na granicama RH sa susjedima (strašno bitan podatak, nema što). Druga tema obično biva nogomet obzirom na to da u srpnju počinje (a u kolovozu završi) nastojanje nacionalnog prvaka da se konačno probije u Ligu prvaka (zadnji put se uspjelo 1999.). Tu i tamo probije se poneki drugi sport (npr. vaterpolo, koje je dobilo manji prostor nego prvo kolo HNL, a vaterpolisti su donijeli ponešto plemenite slitine, odnosno bronce što i nije mala stvar; plivanje je dobivalo dužne retke na 3. ili 4. stranici sportskih rubrika, a 5 Phelpsovih zlata nije baš nešto odjeknulo). Uglavnom drugi sportovi nemaju odviše šansi pred Dinamovom težnjom za Europom, osim ako se ne radi o koloni turista kojima TV-jurišnici guraju mikrofon u automobil i pitaju ih je li im vruće – zamislite sebe kako vas, npr., u Dubaiju Al Jazeera ispituje dok čekate prtljagu na aerodromu s blesavim pitanjima poput “Čekate li dugo?”, “Je li vam vruće?”, “Želite li vode?” i da nakon toga dobivate minute u prime-time vremenu na televiziji?

Vratio bih se na težnju Dinama da se konačno dokopa natjecanja u kojem završi tek polovica prvaka – jučer se odigralo još jedno tragikomično nastojanje da se dohvate milijuni koje dijeli UEFA – no, ne bi se ništa moglo prigovoriti da ista ili slična predstava nije na repertoaru već ohoho ljeta; možda bi trebalo organizirati Dane satire ili Teatar apsurda u te dane kada Dinamo pokušava proći više ili manje (ne)savladive protivnike.

U tekstu Nikad tako Dinamo neće uspjeti Tomislav Pacak u svojim Packama na sportnet.hr vrlo dobro secira što je jučer nedostajalo i u čemu je suštinski problem svakog Dinamovog nastojanja u proboju među 32 privilegirana kluba. Ono što bih ja nadodao, a što je moj pape ispalio gledajući jednu sličnu utakmicu pred nekih desetak godina – pa oni ne vladaju osnovnim parametrima nogometne igre. OK, možda nisu parametri u pitanju, ali svakako jesu – osnove ili basics. Ono čemu se uvijek narugamo Amerikancima koji za svako polje djelovanja imaju basics. A kod nas ljudi ne znaju izračunati postotak napamet ili zbrojiti dva troznamenkasta broja.

Da, igračima nedostaju osnove. Npr., može se naricati o nesreći kod drugog gola Red Bulla, ali kako je moguće da u trenutku dok suparnički igrač nije pucao na gol napadač RB-a stoji potpuno sam između 4 ili 5 braniča i potpuno sam prihvaća odbijenu loptu? Nije ovo usamljen slučaj, ovo se da vidjeti na barem još 5 ili 6 Dinamovih povijesnih utakmica. Taktiku ne bih niti spominjao, samo znam da sam s nevjericom čitao kako Tomislav Židak piše da Dinamo vjerojatno neće igrati “na nulu” jer naše momćadi tako ne znaju igrati – u tom trenutku pomislio sam “ajme, ovo sigurno čita Jurčić i smišlja taktiku sa 3 defanzivna vezna i 4 braniča…”

Nažalost, upravo se to i obistinilo, no ništa čudno. Nogomet nije znanstvena fantastika niti znanstvena disciplina, onaj koji bolje barata “parametrima igre” obično i pobjeđuje. Bolje poznavanje osnova praktično se da izjednačiti sa brojem pogrešaka i to u obrnuto proporcionalnom smislu – dakle, dobiva onaj tko manje griješi i tko malo bolje zna. Očito je da se gubi ako se ide na opciju koju se slabo poznaje (obavezna defenzivna igra). I nije Dinamo ispao jučer, ispao je i prije ovih utakmica – treba priznati da se zabijanjem 2 gola iz 15 šansi u 2 utakmice ne može baš daleko dogurati.

Na kraju, nisu ni ti dečki krivi što im osnove baš i nisu sjele – (pre)često treneri opraštaju neučenje osnova talentiranim dečkima. Za one koji smatraju da je talent najbitniji, neka pročitaju Outliers Macolma Gladwella i tezu o 10 000 sati vježbe, odnosno rada

Do tada, nek’ je sretno plavima na putu u Europsku ligu; valjda im neće opet neki neprelazni klub iz neke lige a’la HNL opet prepriječiti put…

VN:F [1.8.4_1055]
Rating: 0.0/7 (0 votes cast)